Pročitano: 216
Hvala Allahu, dž.š., salavat i selam Njegovom posljednjem poslaniku Muhamedu, a.s.
Draga braćo,
U ponedjeljak, 19. oktobra, navršit će se 17 godina od smrti Alije Izetbegovića. Prilika je to da danas progovorimo nekoliko rečenica o ovom velikanu našeg vremena.
Govor o ljudima koji su se bavili politikom uvijek nosi rizik zloubotrebe i pogrešnog razumijevanja. Zato, odmah na početku, treba kazati da ovaj govor nema nikakve veze se djelima vezanim za politiku, pa čak ni ratna zbivanja. Ova hutba bit će izdvojeni citati Izetbegovićevih razumijevanja islama, jer nas to prvenstveno u ovom kontekstu zanima.
„Onaj ko vjeruje da život treba uređivati ne samo vjerom i molitvom, nego i radom i naukom, čija slika svijeta ne samo dopušta nego i traži da jedna pored druge stoje i bogomolja i tvornica, ko smatra da treba ne samo odgajati ljude nego i olakšavati i unaprjeđivati njihov život na zemlji, i da ne postoje nikakvi razlozi da se ova dva cilja žrtvuju jedan drugome – taj pripada islamu.“ (Islamska deklaracija)
„U Kur`anu ima jedna uzbudljiva rečenica koja počinje riječima: „Dođite da se okupimo oko riječi koja nam je zajednička…“ Poziv je upućen kršćanima i Jevrejima. Stoga vam predlažem da odbijete pozive da se podižu vještačke pregrade između islama i kršćanstva, između Istoka i Zapada. Radije ispitajte nisu li neke netrpeljivosti izazvane sebičnošću i nepravdama Zapada. Također, mnoge razlike koje vidite i osjećate nisu suštinske: one prije potiču iz razlika u stepenu kulturnog i društvenog razvoja.“ (Iz predavanja pred njemačkim udruženjem za vanjsku politiku, Bon, 17. mart 1995.)
„Nakon mnogo godina komunističke represije došlo je do vraćanja religiji i to je skoro opća pojava. Religija je jedna velika ideja, ali je često zloupotrebljavana. To se događalo ovih godina na Balkanu. Ja lično sam religiozan čovjek, ali vam mogu dati pregršt primjera iz historije o zloupotrebi religije. Ali, to neće uništiti religiju, kao ni mnogi raniji žalosni događaji.“ (Razgovor u francuskom institutu za međunarodne odnose, Pariz, 30. avgust 1995.)
„Nemamo, dakle, ni razloga ni prava da na budućnost gledamo sa pesimizmom. Mi u Bosni ne želimo reći da je agresija na nas bila Božija kazna. Bilo je grijeha, neznana i lutanja, ali i snažne žudnje za slobodom. Bog je tu težnju nagradio. Mi vjerujemo da samo snažni narodi imaju velike kušnje. A snažni narodi su oni koji, držeći se moralnih principa, i u najtežim okolnostima ostaju vjerni sebi i istovremeno otvoreni prema svijetu.“ (Iz predavanja na sastanku ISESCO u Rijadu 6. decembra 1997.)
„Vjerujem da je Bog stvorio ljude slobodnim i jednakim, da ne postoje više i niže rase, ni dobri i zli narodi. Vjerujem da ljudi sa sobom donose jedan broj neotuđivih prava, da vlast nema ovlaštenja da ta prava uskraćuje, kao što ne vjerujem u neograničena prava većine, jer tiranija većine je tiranija kao i svaka druga. Vjerujem da je mjerilo slobode odnos prema manjinama, a sloboda mišljenja prije svega pravo da se drugačije misli. U tome je u najkraćem sadržano moje razumijevanje demokratije.“ (Iz obraćanja u palači OUN, New York, 27. mart 1997.)
„Najbolja poruka i pouka koju im možemo ostaviti je tolerancija. Da je Bog htio, svi bismo bili jedan narod. Ali, On to očito nije htio. On nas je podijelio na plemena i narode i naredio da se uzajamno poštujemo i da ne činimo zlo jedni drugima. Ova božanska poruka o toleranciji i poštovanju drugog i drugačijeg, postala je najviša ljudska poruka koju slijedi civilizirani svijet. Ona treba da bude i najviši zakon Bosne, jer bez nje nema Bosne niti života u njoj.“
(Iz obraćanja Forumu parlamentaraca BiH, Sarajevo, 24. april 1999.)
„Nema istinske pobožnosti ni u onome kada se naši mujezini natječu ko će više („do daske“) okrenuti regulator na, obično neispravnom, zvučniku. Umjesto lijepog ljudskog glasa, oni vjeruju da će vikom i galamom ljude „utjerati u din“. To nikad nikome nije uspjelo, pa neće ni njima. Mogu samo izazvati bogohuljenje i suprotan efekt.“ (Iz jednog intervjua u aprilu 1999.)
„Žene su, kao i muškarci, ljudska bića vrijedna poštovanja. One su naše majke, naše sestre i naše supruge. One su odgojiteljice naše djece. Ne smijemo dozvoliti da budu potlačene i lišene obrazovanja. Svijet u kojem živimo nije savršen, i nikada neće biti savršen, ali on može da bude bolji nego što je danas. To zavisi od ljudi koji upravo rastu i koji dolaze. Sljedeća generacija treba da bude bolja od sadašnje. U tome je napredak, a u tome je nezamjenjiva uloga žene.“ (Iz poruke na Konferenciji o položaju žene u svijetu, Teheran, 17. oktobar 1997.)
Draga braćo,
Molim vas, nemojte ovu hutbu razumjeti kao neku dnevnopolitičku poruku. Ovih nekoliko misli rahmetli Izetbegovića treba da nam bude podstrek da čitamo i razmišljamo o onome što je ostalo zapisano od prvog predsjednika BiH. Posebno je to značajno za nas koji živimo u ovoj lijepoj državi, suočeni sa bezbroj kako vidljivih, tako i nevidljivih iskušenja.
Hutbu završavamo dovom Gospodaru svjetova da se smiluje rahmetli Aliji Izetbegoviću i smjesti ga u lijepi džennet, a nas da uputi na Pravi put i pomogne da ustrajemo.
Amin!
Idriz-ef. Karaman, Malmö, 16. oktobar 2020.
