Pročitano: 1
Hutba povodom Mevluda u džematu Örebro u Švedskoj
Muftija za Zapadnu Evropu Senaid-ef. Kobilica poručio je danas, tokom hutbe povodom Mevluda u džematu Örebro Islamske zajednice Bošnjaka u Švedskoj, da se ljubav prema poslaniku Muhammedu, a.s., ne potvrđuje samo riječima, mevludima i salavatima, nego prije svega njegovim moralnim primjerom u odnosu prema drugim ljudima.
Govoreći o značenju Mevluda, muftija Kobilica naglasio je da sjećanje na rođenje Muhammeda, a.s., vjernika istovremeno suočava s pitanjem koliko su vrijednosti njegova poslanstva stvarno prisutne u svakodnevnom životu. Poslanikova milost, kako je kazao, ogledala se u čuvanju ljudskog dostojanstva, odgovornom korištenju autoriteta i sposobnosti da se nepravdi suprotstavi istinom, bez pretvaranja pravednosti u osvetu.
U pratnji muftije Kobilice danas su bili glavni imam IZBUŠ Idriz-ef. Karaman i predsjednik ove krovne organizacije Jasmin Fočo, dok ih je dočekao imam džemata Mesud-ef. Muhić.
Posebnu pažnju u hutbi muftija Kobilica posvetio je odnosima unutar džemata, upozoravajući da različita mišljenja i iskustva sama po sebi nisu problem, nego da iskušenje nastaje onda kada se razlika počne doživljavati kao prijetnja.
Njegovu hutbu prenosimo u cijelosti:
Draga braćo!
U danima smo rebi'ul-evvela, mjeseca u kojem se muslimansko srce s posebnom toplinom okreće uspomeni na rođenje posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda a. s. Njegovim dolaskom Ibrahimova a. s. dova i Isaova a. s. radosna vijest našle su svoje ispunjenje. Na dugoj stabljici poslanstva pojavila se njezina najmirisnija ruža, a čovječanstvu je darovana svjetlost posljednje Objave i otvoren put prema duhovnoj i moralnoj zrelosti. Poslanik a. s. o sebi je kazao: „Poslan sam da upotpunim ljepotu morala!“ (Edebul-mufred, Buhari)
Mevlud zauzima posebno mjesto u pamćenju muslimana. U radosti zbog Poslanikova a. s. rođenja čuva se zahvalnost za uputu koja je čovjeku vratila svijest o njegovu dostojanstvu i odgovornosti pred Bogom. Sjećanje na njegov dolazak ujedno nas suočava s pitanjem koliko je smisao njegova poslanstva prisutan u našim životima i koliko njegov moralni primjer određuje naš odnos prema ljudima.
Uzvišeni Bog njegovu poslaničku misiju sažima riječima:„A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali“ (El-Enbija, 107).
Milost je način na koji se Božija uputa preko Muhammeda a. s. približila čovjeku i njegovoj zemaljskoj sudbini. U njegovoj blizini čovjek je ponovo otkrivao vrijednost koju mu je Stvoritelj darovao, a moć je bila vraćena svijesti o odgovornosti pred Onim Koji je izvor svake vlasti. Poslanikova milost obuhvatala je ljudsku slabost ne prepuštajući je samoj sebi i suočavala nepravdu s istinom ne dopuštajući da pravednost bude pomućena osvetom.
U tome se očituje moralna punina njegova poslaničkog lika. Snagu je podvrgao savjesti, a čovjekovu težnju da ovlada drugima vratio težem zahtjevu ovladavanja sobom. Njegov život svjedoči da se čovjekova veličina ne mjeri onim što može učiniti drugome, već granicom koju sebi postavlja iz svijesti o Bogu.
Ljubav prema Poslaniku a. s. svoje ispunjenje pronalazi u slijeđenju. Uzvišeni kaže:„Reci: Ako Allaha volite, mene slijedite, pa će vas Allah voljeti i grijehe vam oprostiti“. (Ali Imran, 31)
Slijediti ga znači prihvatiti poslaničku mjeru kao sud nad vlastitim postupcima. Po toj mjeri, odnos prema drugom čovjeku ulazi u samo središte naše odgovornosti pred Bogom. Način na koji čuvamo njegovo dostojanstvo otkriva koliko je susret s Poslanikovim ahlakom preobrazio našu savjest.
Draga braćo!
Učimo mevlude, donosimo salavate i riječima iskazujemo ljubav prema Poslaniku a. s., dok blizina drugog čovjeka često razotkriva granice te ljubavi. Mevlud nas suočava s ozbiljnim pitanjem: koliko je Poslanikov ahlak prisutan u načinu na koji govorimo, sudimo i podnosimo jedni druge?
Ovo pitanje vjera najprije upućuje savjesti svakog od nas. Kur'anski poziv na promjenu usmjerava čovjekov pogled prema vlastitoj nutrini, jer se stanje zajednice ne može odvojiti od duhovnog i moralnog stanja njezinih članova. Uzvišeni nas podsjeća da Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok on ne izmijeni ono što je u njemu. Samopropitivanje nas oslobađa potrebe da cjelokupnu odgovornost smjestimo izvan sebe i vraća nas onom dijelu zajedničkog stanja za koji ćemo lično odgovarati pred Bogom.
Različitost iskustava, znanja i pogleda pripada ljudskom životu i prati svaku zajednicu. Njezina moralna kušnja počinje u načinu na koji se odnosimo prema razlici. Kada u drugom čovjeku više ne vidimo brata s kojim tragamo za istinom, njegovo mišljenje počinjemo doživljavati kao prijetnju, a vlastitu povrijeđenost kao dovoljnu potvrdu vlastite pravednosti.
Tada slabi bratstvo i strada povjerenje.
Džemat je naš zajednički duhovni dom. U njemu pojedinačna vjera prerasta u zajedničko svjedočenje, a čovjek svoj odnos prema Bogu povezuje s pripadanjem ljudima koji se okreću istoj Kibli.
Svetost zajedničkog doma obavezuje svakoga ko u njega ulazi, a posebno one kojima je povjerena briga o njemu. Emanet prethodi svakom položaju i određuje njegov smisao. Čovjek prima ovlaštenje nad onim što pripada zajednici zajedno s odgovornošću pred Bogom za trag koji će njegovo upravljanje ostaviti među ljudima. I članstvo u džematu nosi istu svijest o povjerenom, jer zajednica živi od kvaliteta odnosa kojem doprinosi svaki njezin član.
Povjerenje se u velikoj mjeri čuva riječju. Poslanik a. s. upozorio je: „Dovoljno je čovjeku laži da prenosi sve što čuje.“ (Sahih, Muslim)
Prenesena riječ ulazi u tuđi život i ostavlja posljedice koje govornik više ne može nadzirati. Zbog toga vjernik svoju riječ najprije treba izložiti sudu savjesti, svjestan da će pred Bogom odgovarati za ono što je njome sačuvao i za ono što je njome povrijedio.
Uzvišeni kaže: „Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha da bi vam se milost ukazala“. (El-Hudžurat, 10)
Vrijedi primijetiti da Kur'an vjernike naziva braćom i u času njihova sukoba. Božija riječ čuva vezu koju su ljudi svojim postupcima doveli u pitanje i poziva ih da se vrate istini dubljoj od njihova spora. Bratstvo od vjernika traži da u protivniku ponovo prepozna čovjeka s kojim dijeli isti izvor dostojanstva i istu odgovornost pred Stvoriteljem.
Pomirenje proizlazi iz te svijesti. Ono počinje kada čovjek vlastito viđenje sukoba podvrgne istini i prihvati mogućnost da i sam treba biti ispravljen. Prihvatanje vlastite odgovornosti omogućava da se razdor sagleda bez tereta samopravdanja. Zajedničko dobro u takvom susretu nadilazi pitanje čija će riječ biti posljednja, jer pred Bogom je važnije šta smo sačuvali jedni u drugima.
Draga braćo!
U ovom samopropitivanju ne smijemo zaobići ni nas imame. Kušnja zajednice ujedno je i kušnja njezina imama. Upravo tada potrebno je sačuvati ljude, njihove odnose i povjerenje u hurmet zajedničkog doma. Imam je pozvan približiti se onome što ljude boli i razdvaja, kako bi svojim prisustvom otvorio put njihovom ponovnom susretu. Onaj ko predvodi ljude u njihovom stajanju pred Bogom, ne može ih ostaviti bez vodstva kada se na kušnju stave njihovi međusobni odnosi.
Na tu povezanost ibadeta i međuljudskih odnosa upućuju riječi Allahova Poslanika, a.s.:
„Hoćete li da vas obavijestim o djelu vrednijem od stepena posta, namaza i sadake?“ Ashabi odgovoriše: „Hoćemo.“ Poslanik, a.s., reče: „Izmirivanje ljudi, jer narušeni međuljudski odnosi uništavaju.“ (Ebu Davud, Tirmizi, hasen-sahih)
U tome se otkriva dublji smisao mihraba. Okrenut istoj Kibli kojoj je okrenut i džemat, imam pred ljudima sabire njihove različitosti u jedan saf i zajednički čin štovanja Boga. Povjereno mu je da smisao tog zajedničkog okretanja prenese iz namaza u život zajednice, ondje gdje se u odnosima prema ljudima potvrđuje iskrenost ibadeta. Istinska blizina Bogu vraća ga ljudima s većom osjetljivošću za njihove rane i dubljom obavezom prema pravdi, pa se njegov autoritet ostvaruje u povjerenju unutar kojeg se svaki čovjek može osjetiti saslušanim, zaštićenim i odgovornim.
Takav put pokazao je i Allahov Poslanik a. s. kada je saznao da je među pripadnicima Benu Amra ibn Avfa došlo do sukoba. Otišao je među njih zajedno sa svojim ashabima kako bi ih izmirio.
Draga braćo!
Posebna dimenzija našeg emaneta usmjerena je onima koji dolaze poslije nas. Vjera se u dječijoj duši najprije oblikuje kroz iskustvo ljudi koji je svjedoče. Prije nego što razumiju naše riječi, djeca osjećaju način na koji se odnosimo jedni prema drugima, a iz tog iskustva nastaje njihova prva predodžba o vjeri i zajednici kojoj pripadaju.
Zato džamija budućim naraštajima ne ostaje samo kao građevina i mjesto obreda. Zajedno s njom nasljeđuju duhovnu klimu koju smo u njoj stvarali, razumijevanje autoriteta koje smo svojim postupcima oblikovali i moralni jezik kojim smo govorili o drugom čovjeku. U njihovom odnosu prema vjeri nastavit će živjeti ono što su među nama vidjeli: njezina ljepota ili naše udaljavanje od nje.
Draga braćo!
Mevludski spomen povezuje povijesni dolazak Poslanika a. s. sa sadašnjim životom vjernika. Svjetlo njegova poslanstva obasjava vjernikovu nutrinu i poziva ga na preobražaj. U Poslanikovoj blagosti vjernik nalazi mjeru svoga odnosa prema ljudima, a u njegovoj pravednosti provjeru vlastite vjernosti Bogu.
Poslanikova milost potvrđuje se u sigurnosti koju ljudi osjećaju jedni pred drugima. Povjereni autoritet podrazumijeva obavezu čuvanja ljudskog dostojanstva, dok snaga vjere čovjeka obavezuje na pravednost prema onome ko od njega zavisi. Ljubav prema Poslaniku a. s. očituje se kao odgovornost pred Bogom za način na koji postupamo prema ljudima.
Molim Allaha da ljubav prema Njegovu Poslaniku učini živom u našim srcima i vidljivom u našim djelima; da iz naših srca odstrani oholost, sumnjičenje i zlobu; da onima kojima su povjereni poslovi zajednice podari pravednost, mudrost i poniznost; da nas imame učini dostojnim emaneta koji nosimo; da povrijeđenima podari smiraj, a svima nama snagu da priznamo vlastite propuste i oprostimo jedni drugima.
Gospodaru naš, ne dopusti da riječima iskazujemo ljubav prema Tvome Miljeniku, a djelima se udaljavamo od njegova puta. Molim Allaha da bude sa nama i uz nas, a ne protiv nas! Amin!
