Pročitano: 2
Hvala Allahu zahvalnošću onoga koji priznaje Njegove blagodati i boji se Njegove kazne. Neka su Allahova milost, blagoslov i mir na posljednjeg vjerovjesnika i Allahovog odabranika, Muhammeda, a. s., na njegovu čistu porodicu, na njegove supruge, majke pravovjernih, na njegove ashabe i tabiine i sve one koji ih slijede u dobročinstvu do Sudnjeg dana.
Poštovani vjernici,
Naše ponašanje i postupci, dobri ili loši, samo su pokazatelji stanja naših duša. Duše su poput posuda, svaka posuda daje ono što je u njoj. Postoje ljudi čijim srcima je ovladao nemar i koji misle da će vječno živjeti na ovom svijetu i da ih točak života neće sustići. Rezultat tog nemara su uobraženost i samoobmana pred kojom blijede sva plemenita značenja i moralna svojstva. Takvi ljudi ne znaju za poniznost, samilost, širokogrudnost i blagost. Jedini kriterij vrednovanja, koje prihvataju su ugled, imetak i pozicija.
Uzvišeni Allah džellešanuhu pravi razliku između suštinskih vrijednosti i prolazne formalnosti:
فَاَمَّا الزَّبَدُ فَيَذْهَبُ جُفَٓاءًۚ وَاَمَّا مَا يَنْفَعُ النَّاسَ فَيَمْكُثُ فِي الْاَرْضِۜ
“Otpaci se odbacuju, dok ono što koristi ljudima ostaje na zemlji.” (Er-Ra’d, 17)
Obilježje vremena koje živimo je samoisticanje, želja za pokazivanjem i drugima i samodivljenje. Sve to neminovno vodi jednoj jako štetnoj pojavi koju Kur'an imenuje kao Et-Tegabun – samoobmana.
Samoobmana nastaje od pogrešne procjene vlastite ličnosti i pogrešnih mjerila. Čovjeku se učini da posjeduje određene sposobnosti i kvalitete, a ne posjeduje ih, ili ako ih i posjeduje, umjesto da se zahvali Onome Ko mu ih je darovao, on se uobrazi i uzoholi, i počne činiti djela koja se ničim ne mogu opravdati.
Postoje jasne razlike između samoobmane i samopouzdanja: samopouzdanje je osjećaj ponosa i smirenosti, a samoobmana je umišljanje lažne veličine; samopouzdanje je pozitivna osobina koja čovjeka motivira na trud i rad, a samoobmana je vještačka uobrazilja koja čovjeka zavarava idealnom slikom o sebi; samopouzdanje u čovjeku razvija poniznost, a samoobmana potiče aroganciju i uobraženost. Ukratko, samopouzdanje uzdiže, a samoobmana unižava čovjeka.
Ako se na vrijeme ne suzbija, samoobmana postepeno može eskalirati u najgori oblik umišljenosti i vjerovanja u vlastitu nepogrešivost i nedodirljivost koja čovjeka sprečava da vidi istinu i prepozna vlastite mahane. Samoobmana je poput živog pijeska po kojem čovjek ne može hodati normalnim hodom, naprotiv, kada god pokuša izvući jednu nogu, druga noga potone.
U hadisu koji je zabilježio Bejheki, kaže se: ,,Tri stvari su upropaštavajuće: pohlepa kojoj se
pokorava, strast koja se slijedi i zadivljenost čovjeka samim sobom.”
Kada čovjek postane opsjednut sobom, a to se danas između ostalog manifestuje narcističkim trendovima i poplavom influensera na društvenim mrežama, potpuno nestaje osjećaja za realnost. Onaj koji sebe obmanjuje izmišljenim vizijama realnosti zapravo vidi samo sebe, ne prihvata savjet niti upozorenje. Štaviše, on u svojoj samoobmani vidi samopouzdanje i ponos, a u savjetu i upozorenju drugih vidi zavist i ljubomoru. Uvijek nađe izgovor za svoju grešku, sumnjičav je prema kompetencijima drugih i gleda ih očima prezira i podozrenja. Najdraži su mu oni ljudi koji “aminuju” na njegove riječi i mišljenja.
U konačnici, samoobmana je grijeh prema sebi i prema drugima. Prema sebi, u smislu vlastitog precjenjivanja i pripisavanja sebi osobina koje nam ne pripadaju, a prema drugima u smislu njihovog potcjenjivanja i degradiranja.
Jedini način da se čovjek spasi samoobmane jeste svijest o vlastitom porijeklu, o tome da je čovjek stvoren od “ljepljive ilovače” i da njegova vrijednost ne dolazi od boje kože, porijekla, ugleda i pozicije. Osim toga, ljudi koji nas okružuju su Ademovi snovi, a Adem je od zemlje.
Allah je iz Svoje mudrosti odlikovao i uzdigao jedne nad drugima, jedne nad drugima po nekoliko stepeni, da bi jedni druge služili. Jedini apsolutno mjerodavni kriterij vrednovanja među njima je bogobojaznost.
Niko neće tražiti sreću u samoobmani i samodopadljivosti, a da neće, suprotno svojim željama, doživjeti propast i nesreću. Ono što možemo vidjeti u stvarnosti jeste da većina samoobmanjenih i oholih ljudi, u suštini, ne živi sretnim životom, naprotiv oni svakodnevno gutaju gorke pilule svoje obmanjenosti. Ona je za njih poput slane vode, sve što je više piju, više su žedni, i poput otrova koji uzimaju umjesto lijeka, i kako će ozdraviti?!
Istinu je rekao Uzvišeni Allah: “Ne hodi po zemlji nadmeno, jer zemlju ne možeš probiti ni brda u visinu dostići, sve je to ružno, Gospodaru tvome mrsko.” (El-Isra, 37–38)
Samoobmana je zamka našeg nefsa. Ona ne odražava snagu i veličinu, kao što poniznost i skromnost ne odražavaju nemoć i slabost. Samoobmanjena osoba je slabić, poniženik pred vlastitom strašću, a ponizna i skromna osoba je junak pred naletima strasti i samodopadljivosti. Najveći stepen samoobmane je poricanje i nevjerovanje u Allaha, a najniži stepen je odbacivanje istine i preziranje ljudi.
Ono što sve nas kod Allaha čini vrijednim, i što nas uzdiže jedne nad drugima, nije ni imetak, ni ugled, ni porijeklo, ni inteligencija, već zahvalnost Bogu što pripadamo njegovim stvorenjima. Istinu je rekao Uzvišeni Allah, kada je obavio:
بَلْ اَنْتُمْ بَشَرٌ مِمَّنْ خَلَقَۜ
“Vi ste kao i ostali ljudi koje On stvara.” (El-Maida, 18)
Allah podario blagoslov meni i vama u časnom Kurʼanu, i okoristio mene i vas njegovim ajetima i mudrom opomenom. Rekoh ovo i od Allaha Uzvišenog tražim oprost za sebe, vas i sve muslimane od svakog grijeha, a tražite i vi, On mnogo prašta i milostiv je.
(Preuzeto sa Portala Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini)
