Pročitano: 569
“I reci: Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje.” (El-Kehf: 29)
“U vjeri nema prisiljavanja – Pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj ko ne vjeruje u šejtana, a vjeruje u Allaha – drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. – A Allah sve čuje i zna.“ (El-Bekare: 256)
Sloboda je bitno obilježje i odlika čovjeka. Čovjek je jedino stvorenje koje ima mogućnost djelimičnog i slobodnog izbora. Meleki ne griješe, ali oni nemaju mogućnost izbora i nisu slobodni.
Sloboda čovjeku omogućava da svjesno prihvati i razumije Božiju Objavu, da dobrovoljno izvršava Allahove naredbe i propise. Bez slobode nijedno očitovanje i izjašnjavanje čovjeka, pa tako i njegovo svjedočenje vjere, ne bi imalo smisla i svrhe. Jedino u slobodi čovjek može da bira između dobra i zla. Samo u slobodi prihvata se kao vjerodostojno svjedočanstvo o Božijem jedinstvu i poslanstvu Muhammeda, a.s. U iznuđenim situacijama i pod bilo čijim pritiskom i prisilom postupci čovjeka nemaju moralnu težinu i značaj.
Na osnovu toga, svaki pokušaj prozelitizma i nasilnog prevođenja u drugu vjeru po učenju islama bio bi neprihvatljiv. Naime, pošto islam zabranjuje bilo kakvu prinudu u stvarima vjere, ukoliko se takva prinuda, ipak primjeni – smatrat će se nevažećom, a onaj ko ju je primjenio tretirat će se kao počinitelj velikog grijeha. Istovremeno, onaj prema kome je takva prisila primjenjena bit će oslobođen i amnestiran krivice, jer nije bio slobodan pri donošenju Šehadeta. Ko god bi silom bio natjeran da prizna neku religiju, direktno bi porekao najviši princip svake religije: slobodu! Agresivno nametanje vjerskih uvjerenja drugim ljudima, također je u suprotnosti s Božijim principom slobodnog prihvatanja vjere. Istina se svima objavljuje, ali se uvjerenje nikome ne nameće. „A da je Gospodar Tvoj htio sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio. Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti.“ (Hud:118)
Poštujući takav duh tolerancije Poslanik Muhammed, a.s., je delegaciji kršćana iz Nedžrana dopustio i obezbijedio da u jednom dijelu mesdžida neometano obavljaju svoju molitvu, dok je on sa ashabima klanjao namaz u drugom dijelu mesdžida.
Po učenju islama čovjek je jedino apsolutno slobodan u području namjere- nijjeta. Dok njegovo djelo često ovisi od mnoštva drugih vanjskih faktora i utjecaja, njegova namjera i nijet temelji se na apsolutnoj unutrašnjoj slobodi u kojoj sam čovjek bez ičijeg nagovora i prisile donosi odluku da učini neko dobro ili loše djelo. Zato će po islamskom učenju čovjekovo djelo na ahiretu biti vrjednovano na osnovu namjere. Čovjek će, recimo, biti odgovoran da li je ulagao dovoljno truda da sebi i porodici obezbijedi egzistenciju, ali od božije Volje i Milosti ovisi koliko će svaki čovjek imati nafake i imetka.
U islamu granice slobode ne određuje čovjek, nego njegov Stvoritelj, Allah, džellešanuhu. Čak ni u idealnim uvjetima života koje je Stvoritelj podario Ademu, a.s., i Havi u Džennetu nije moguća bezgranična sloboda: ,,I Mi rekosmo: O Ademe, živite, ti i žena tvoja, u Džennetu i jedite u njemu koliko god želite i odakle god hoćete, ali se ovom drvetu ne približujte pa da sami sebi nepravdu nanesete!”(El-Bekare: 35)
Zabranjeno džennetsko drvo simbolizira islamski odnos prema slobodi uopće. Uvijek, i to za naše dobro, mora postojati neko zabranjeno stablo, neka prepreka, granica i krajnja tačka slobode do koje smijemo i možemo kročiti. Zloupotreba slobode počinje tamo gdje se te granice nastoje poništiti, izbrisati ili ignorisati.
Kur'an i Poslanikov sunnet su regulisali granice do kojih musliman može da se kreće u životu. Poslanik, a.s. kaže: “Allah je odredio neke dužnosti, pa ih nemojte napustiti i postavio je granice, pa ih nemojte prelaziti i odredio je zabrane, pa ih nemojte kršiti, a prešutio je neke stvari iz milosti prema vama, a ne iz zaborava, pa nemojte o njima istraživati.”
22. januar 2021.
