Pročitano: 121
A kada dijeljenju nasljedstva prisustvuje rodbina, i siročad, i siromasi, vi iz toga [iz nasljedstva/imetka] nešto im podajte i lijepu riječ im recite. (En-Nisa,8)
Kada učimo ajete koji spominju nevoljnike, prosjake, siromahe, siročad, preko tih ajeta pređemo mehanički kao da ih nismo ni pročitali, kao da nevoljnici i ne postoje u našem okruženju. U lice nevoljnika nije prijatno gledati. Prvi osjećaj kada nam ususret prilazi neki siromah ispružene ruke jeste osjećaj nelagode i uznemirenosti.
Ovaj čudoredni odlomak iz Kur’ana baca svijetlo na obavezu koju nesvjesno zaboravljamo: kada dijelimo nasljedstvo ili općenito učestvujemo u raspodjeli budžetskih sredstava pozvani smo da obzirno pogledamo zanemarene kategorije društva: siromahe, siročad, dalje rođake, ucviljenje ljude.
Svjetska ekonomija nije nastala prirodnim putem. Bogatstvo i kapital su akumulirani tokom vremena od strane privilegovanih socijalnih grupa. Te grupe su uspostavile i nametnule ekonomski poredak cijelom čovječanstvu uz pomoć ideologije. Ove ideologije su porodile robovlasništvo, kolonijalizam, komunizam, fašizam i hiperkapitalizam čime su donijele nejednakost za milijarde ljudi.
Budući da država, ma koliko bila moćna i organizirana, ne može sve socijalne potrebe obuhvatiti propisima, zakonima, socijalnim fondovima, neophodno je buditi i podizati svijest ljudi o solidarnosti sa obespravljenim i marginaliziranim osobama.
Svjedoci smo iznenadnih obrata sudbine. Svakog od nas može pogoditi neka nesreća, a zatim i oskudica. Iznenadna bolest, smrt glave porodice, požari, dugovi, poplave ili druge nesreće i elementarne nepogode u trenutku nas mogu učiniti ovisnim o pomoći drugih.
Solidarnost se kod nas, uglavnom, svodi isključivo na novčane donacije kojima nastojimo rješavati goruće socijalne probleme. Nedavni primjer jedne žene iz susjedne zemlje koja je prihvatila otkaz umjesto svoje kolegice samohrane majke, predstavlja dobar primjer drugačije humanosti na djelu. Prema relevantnim podacima, stanovnici naše zemlje, koja ima najmanje 60 javnih kuhinja, baci preko četiri stotine hiljada tona hrane godišnje. Skoro svako naše domaćinstvo, prosječno, godišnje baci preko 80 kilograma hrane. Kada bi naše društvo imalo više solidarnosti, od trećine bačene hrane mogli bi napraviti blizu osamsto hiljada obroka dnevno što je, sasvim dovoljno da nahrani korisnike svih javnih kuhinja zajedno.
Naše rasipništvo i škrtost nemaju opravdanje. Nemar spram marginaliziranih u suprotnosti je sa Božanskom pažnjom prema nevoljniku, prosjaku, siromahu, siročetu, daljnjem rođaku. Bog direktno uzima u zaštitu ta ljudska bića. Nasljednici koji dijele imovinu od nasljedstva, korisnici budžetskih sredstava, svi oni su već materijalno zbrinuti i uzeti u zaštitu u okviru zakonitog reda i procedure. Ko će brinuti o siromašnima? Gdje su i ko štiti njihova prava?
Svi propisi, bili oni Božanski ili ljudski, trebalo bi da uzmu u obzir slabe, nemoćne, nezaštićene i odbačene. Solidarnost treba biti ključna tema na čijoj afirmaciji kao pojedinci i zajednica trebamo marljivo raditi.
Ne dozvolimo da izgubimo osjećaj za muku i patnju nevoljnika. Ispunjavajmo obaveze prema onima koji traže kao i onima koji ne traže pomoć ali su u očiglednoj oskudici i potrebi. Pokažimo milost i pravedno rješavajmo nejednakosti i hijerarhjske razlike koje su moralno neutemeljene. Pred nama je golema odgovornost. Kur’an često ne određuje koliko ćemo iz raspoloživog imetka dati siromahu, siročetu, daljnjem rođaku. To ostavlja na procjenu, savjest i obraz isključivo nama.
Solidarnost sa nevoljnicima naša je kapitalna i sigurna investicija za ahiret. Poslanik Muhammed, a.a.s. kaže: ,,Ko nahrani gladnoga ili obuče gologa, ili da utočište putniku – Bog će takvome dati utočište od strahota Sudneg dana.“
(Preuzeto sa portala Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini)
