Pročitano: 840
Popravi koliko možeš, a uspjeh tvoj zavisi samo od Allaha, dž.š.
Poslanik Šuajb, a.s., svoje sunarodnjake iz naroda Medjen koji su živjeli udobnim i lagodnim životom posebno opominje da ne smiju krivo mjeriti i vagati. Osim što zakidaju na vagi, varaju na litri i na kantaru, oni prave zasjede na putu, presreću putničke karavane, otimaju imovinu, zastrašuju i pljačkaju ljude; jednom riječju- na Zemlji nered čine.
Uporno se oglušuju o sve savjete i opomene Allahovog poslanika Šuajba, a.s. Ismijavaju ga i izruguju mu se na njegovom neznatnom društvenom utjecaju i statusu, prijete mu da će ga, ako nastavi da ih ometa u njihovim iskvarenim navikama i devijacijama, kamenovati i iz grada protjerati. Allahova kazna kojom su upozoravani uskoro se ostvarila i obistinila: ,,I kad je stigla Naša zapovijed, izbavili smo, Našom milošću, Šuajba i ostale koji su s njim vjerovali, a one koji su činili nasilje zahvatio je ‘onaj krik’ tako da su nepomični u svojim domovima ostali. (Hūd, 94.)
Ibn Kesir veli da je Allah, džellešanuhu, na stanovnike Medjena spustio više kazni istovremeno: žestok potres, krik koji je utrnuo glasove, i oblak iz kojeg su na grješnike neprestano i sa svih strana padale vatrene varnice.
Šuajbova, a.s., ustrajnost u upućivanju na dobro pruža izvanrednu inspiraciju i motivaciju za moralno djelovanje u korumpiranim društvima i u zajednicama koje su izgubile ispravni moralni kompas i orijentaciju. Njegov pojedinačni odgovor na kolektivnu izopačenost može biti svijetla nit vodilja svima koji se nemire sa sistemom poremećenih vrijednosti kada samo zbog toga što se masovno i javno krše Allahove zabrane u društvu, vremenom nenormalno i zabranjeno postaje normalno i dozvoljeno.
Šuajb, a.s., kao i poslanici prije i poslije njega, iza sebe kao podršku u ispravnom moralnom djelovanju nije imao nijedan oslonac u tadašnjem društvenom sistemu. On nije imao nimalo razumijevanja od sunarodnjaka, niti je uspijevao da zadobije njihovo minimalno povjerenje i strpljenje da ga formalno saslušaju šta govori. Iza njega nije stajala ni policija, ni mediji, ni sudstvo, ni administracija. Njegov jedini pouzdan oslonac bila je čvrsta vjera u Jednog Boga, a najjače oružje u borbi sa porocima u društvu bili su nepoljuljana moralna savjest i dosljednost u upućivanju na dobro.
I pored brojnih prepreka i ograničenja u svojoj misiji, Šuajb, a. s., nije posustajao u svojoj misiji. Nije posezao za silom, niti je pozivao na nasilje. Nije nikoga proklinjao. Znao je da uspjeh njegove misije ovisi o Bogu i bio je duboko svjestan vlastite odgovornosti. Uprkos sveprisutnom nemoralu, nije odustajao od činjenja dobra u okviru vlastitih mogućnosti, znajući i vjerujući da mora učiniti samo onoliko koliko objektivno može. Ni manje, ni više od toga.
Šuajbov, a.s., princip moralnog djelovanja aksiomatski vrijedi za svakog muslimana koji teži moralnoj reformi i društvenom preporodu: ,, …Ne želim ja ništa osim da, koliko mogu, popravim, a uspjet ću samo ako to Bog htjedne, na Njega se oslanjam i Njemu se s pokajanjem obraćam.“ (Hūd, 88)
Etičko postupanje po Šuajbovom, a.s., načelu – popravljam koliko mogu – oslobađa čovjeka od odgovornosti za sve ono što uprkos iskrenom nijjetu nikako ne može učiniti, za sve ono što nije u zoni naše odgovornosti, za sve što prevazilazi naše ograničene mogućnosti. Istovremeno, Šuajbova, a. s., samospoznaja – uspjeh moj zavisi od Boga – štiti čovjeka od zanesenosti uspjehom, štiti ga od trijumfalizma, umišljenosti i arogancije. Muslimani koji crpe nadahnuće za moralnom obnovom nikada uspjehe u misiji ne pripisuju samo sebi, već prije svega Božijoj milosti, dok u trenucima iskušenja i razočarenja ne gube nadu i ne padaju u očaj. Poput Šuajba, a.s., u naizgled unaprijed izgubljenoj bici za moralne vrijednosti u nemoralnom društvu pronalaze utjehu u osvjedočenju da su sami učinili onoliko koliko su, zaista, mogli.
1. januar 2021.