Pročitano: 120
Hvala Allahu, dž.š., salavat i selam Njegovom posljednjem poslaniku, Poslanikovoj, a.s., časnoj porodici, uzoritim ashabima, čestitim šehidima i svim iskrenim sljedbenicima naše lijepe vjere.
Poštovana braćo i sestre!
Danas je 13. juni 2025. godine, odnosno, 17. zu-l-hidže 1446. hidžretske godine. Polahko privodimo kraju ovu hidžretsku godinu i pred nastupajuću 1447. prisjećamo se hidžre, jedinstvenog događaja u historiji islama koji se s pravom smatra prekretnicom u duhovnom i kulturno-civilizacijskom smislu stasanja i sazrijevanja muslimana.
U 75. ajetu sure El-Enfal Gospodar svjetova kaže:
„Oni vjernici koji su se iselili i borili na Božijem putu i oni koji su im davali utočište i pomagali ih, to su uistinu pravi vjernici. Njima pripada oprost i ple-menita opskrba.“
A u 100. ajetu sure Et-Tevbe stoji:
„Allah je zadovoljan prvim muslimanima, mu¬hadžirima i ensarijama i svim onima koji ih slijede čineći dobra djela, a oni su zadovoljni Njime, za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima bo¬raviti. To je veliki uspjeh.“
Hidžra, preseljenje muslimana iz Meke u Medinu, udahnula je novu snagu muslimanima, omogućivši im da u slobodi i kroz institucije uspostavljaju i oblikuju društvenu dimenziju duhovnih vrijednosti koje su u Meki usvojili kao svoje unutrašnje vjerovanje i ubjeđenje. Medinskom poveljom biće udareni temelji normativnom uređenju odnosa u multikonfesionalnoj medinskoj zajednici u kojoj su muslimani živjeli zajedno sa kršćanima i jevrejima.
Tek poslije hidžre duhovne vrijednosti muslimana postaju javno dobro. Pravda, solidarnost, tolerancija dobit će status javnog dobra, jer su njeni protagonisti bili slobodni i sigurni da javno i bez ograničenja ispoljavaju privrženost univerzalnim, svim ljudima zajedničkim vrlinama i vrijednostima. Moralne vrijednosti u svakom društvu predstavljaju nužne elemente kohezije zajednice, svojevrsno „društveno ljepilo“ koje ljude povezuje i drži na okupu. Nijedno društvo ne može normalno funkcionirati bez tog „društvenog ljepila”, jer nijedna zajednica ne može opstati, razvijati se i zadobiti povjerenje bez saosjećanja, bez povjerenja, bez osjećaja za socijalnu pravdu…
Hidžra je, uz sve spomenuto, iznjedrila i neprikosnoveni princip po kojem se neko djelo može okvalificirati i vrjednovati kao ibadet. U hadisu Muhammeda, a.s., ističe se prioritet čiste namjere pri odluci da se učini hidžra:
„Zaista se djela cijene prema namjerama; i svakom čovjeku pripada ono što je naumio! Čija hidžra (preseljenje) bude radi Allaha i Poslanika, ta hidžra je u ime Allaha i Poslanika. A onaj čija hidžra bude radi ovosvijetske koristi koju želi postići ili radi žene kojom se želi oženiti, njegova hidžra je radi onoga zbog čega se preselio!“
Hadis o hidžri nam kazuje jednostavnu istinu: čovjek je jedino u području namjere potpuno slobodan. U samom djelu, činu, postupku – čovjek može djelovati pod prisilom ili u nuždi. S druge strane, u samom činu čovjek može imati drukčije namjere zašto radi neko djelo u odnosu na samo djelo koje javno pokazuje. Po učenju islama svako izvršavanje djela koje ide zatim da se javno pokaže i obznani, a u čijem temelju nije iskrena i čista namjera, čovjeka izlaže opasnosti da podlegne „rijaluku“-pokazivanju. Rijaluk je jedna vrsta skivenog i prikrivenog širka. Pokazivanje pred drugima naših dobrih djela sadrži licemjerno uvjerenje da svoju skrivenu namjeru možemo zataškati, a samo djelo pokazati pred očima javnosti. U tom činu čovjek negira Boga kao Onoga koji zna vidljivo i nevidljivo, pojavno i sakriveno. Koliko je rijaluk u isto vrijeme težak, podmukao, zamaskiran i sofisticiran grijeh pokazuje kur'ansko upozorenje u 142. ajetu sure En-Nisa na munafičko obavljanje namaza:
„Kada oni (munafici) ustaju da namaz obave, lijeno se dižu, i samo zato da bi se pred svijetom pokazali, a Allaha gotovo da i ne spomenu.“
Muslimani su danas pred opasnošću da zanemare iskrenost i čistotu namjere. Društvene mreže nametnule su nam sindrom neprestanog gledanja i ocjenjivanja šta i kako drugi oko nas rade. Musliman je pozvan da propituje sam sebe, ne samo šta i kako radi, već zašto radi to što radi? Musliman je dužan neumorno postavljati pitanja sam sebi i na ta pitanja iskreno odgovarati: Zašto klanjam namaz? Zašto dajem dobrovoljne priloge? Zašto studiram? Zašto se ženim i udajem?
Učeni ljudi kažu da ihlasom (iskrenim i čistim namjerama) možemo promijeniti običaj (adet) u ibadet: Jedemo, pijemo, ženimo se i udajemo, radimo, kupujemo i prodajemo. Sve ovo postat će s čistotom i ljepotom iskrene namjere ibadetom. Kada, primjerice jedemo ne samo da utolimo glad, već i da ojačamo tijelo za ibadete i korisna, dobra djela – mi tada i dok jedemo činimo ibadet. Kada se lijepo i pristojno oblačimo kada izlazimo u javni prostor čineći to ne samo iz estetskih razloga, već s namjerom da se odazovemo Božijem pozivu da sakrijemo svoja stidna mjesta – i tada činimo ibadet. Kada odlazimo, na posao ne samo zbog vlastite ambicije i budućnosti, već da bi izdržavali svoju porodicu, uštedjeli novac za hadž i tada smo u stalnom ibadetu tamo gdje radimo.
I na kraju, sjetimo se i naše braće i sestara u Gazi, koji pred očima cijelog svijeta doživljavaju genocid. Uprkos opasnosti potpunog uništenja, oni ipak ne napuštaju svoju domovinu, svjesni da bi napuštanje možda značilo nestanak njihove domovine.
Oni se ne odlučuju na hidžru, jer hidžra nije puko bježanje…
Molimo te, dragi Bože, da pomogneš i sačuvaš našu braću i sestre u Gazi i u svim drugim mjestima gdje su izloženi nepravdi.
Amin, ja Rabbel-alemin.
Idriz-ef. Karaman, Malmö, 13.06.2025.
