Pročitano: 397
Hvala Allahu, dž.š., salavat i selam Posljednjem Poslaniku, njegovoj časnoj porodici, uzoritim ashabima, čestitim šehidima i svim iskrenim sljedbenicima naše lijepe vjere.
Poštovane sestre i braćo!
Danas se vraćamo temi koja zauzima centralno mjesto Muhamedovog, a.s., poslanstva, ali je kod nas često nedovoljno zastupljena. Govorimo o lijepom i uljudnom ponašanju, jer svjedočimo krizi lijepog ponašanja u gotovo svim slojevima današnjeg društva. Čak se može kazati da danas pomalo nije ni popularno biti fin i fino se ponašati…
U našem lijepom bosanskom jeziku udomaćila se jedna mehkozvučna i bliska riječ – edeb. Ona je u naš jezik došla iz arapskog, u bosanskom jeziku se zadržala i dobila svoju upotrebnu vrjednotu i značenje. Edeb je “uljudnost”, “primjereno ponašanje”. Nasuprot tome je riječ edepsuz, što označava osobu koja je priprosta, neodgojena, neuljudna.
Adabi, kao množina oblika edeb, često se susreću u literaturi koja tretira propise naše lijepe vjere i načine njihova ispravnog poštivanja i primjene. Tako ćemo naći mnogo uputstava o tome kako na edebli način ući u džamiju i u njoj boraviti (desnom nogom s dovom i salavatima, a u džamiji sjediti ponizno i nikad noge ne pružati prema kibli), kako edebli izaći iz džamije, pa kako edebli hodati putem (lijevom nogom s dovom i salavatom, a ulicom se kretati skrećući pogled s harama), kako edebli prema džematliji nastupiti i prema imamu se ophoditi (s osmijehom i bratskim selamom, s iskrenim poštovanjem i uvažavanjem, s bratskom iskrenošću), kako edebli prihvatati mushaf i na primjereno mjesto odložiti Kur’an Časni (u abdestu i u svijesti da u ruci držimo Allahovu Riječ, odlagati ga na visoko mjesto i nikad ne spuštati ispod pasa, a pogotovo ne ispod koljena), kako edebli pristupiti obavljanju namaza i u njemu se ponašati (skrušeno, kao da pred sobom vidimo Allaha, svjesni da On gleda nas)… Mnogo je takvih edebli primjera i u našoj bosanskoj muslimanskoj tradiciji i životu!
Prema svemu se moramo uljudno ponašati: prema Allahu, prema čovjeku, prema životinji, prema neživom svijetu. Jedan alim kaže: “Čak i nežive stvari, ako se s njima lijepo ophodiš, služit će ti, a ako ti ophođenje prema njima ne bude lijepo, neće ti služiti.” Kao primjer navodi upotrebu ibrika za abdest: “Ako ga uzimaš i ostavljaš nježno, on će ti služiti dugo, u protivnim neće.” Ako se ovako trebaš ophoditi prema neživim stvarima, pita se taj alim, kakva tek treba biti ljepota edeba prema živim stvorovima Božijim?!
“Čovjek koji ima edeb, prema svima se ponaša u skladu s tim. On ne čini zulum/nasilje ni ljudima ni životinjama. On može doživjeti štetu od drugih, ali štetu ne može nanijeti. Može biti prevaren, ali ne može prevariti. Može biti onaj kome je učinjeno nasilje i nepravda, ali on je onaj koji nikad ne čini nasilje, ili nepravdu…”
Ono što danas najviše nedostaje ljudima, i muškarcima i ženama, i mladim i starim, i učenim i neukim, i onima koji žive u gradu, kao i onima koji žive na selu, jest upravo edeb.
Cijenjena braćo i sestre!
Edeb je način na koji se muslimani treba da ophode prema svim sadržajima svjetova, prioritetno prema svome Stvoritelju, potom prema sebi samome i konačno prema svijetu u kojem živimo. Ovaj način ima svoje izvorište u Kur’anu i hadisu.
Naša uljudnost, naša prefinjenost i kultura ophođenja treba da izvire iz dubine naše svijesti o Allahovoj sveprisutnosti. Bez obzira šta htjeli učiniti kada biramo način kako to da uradimo trebamo se zapitati – kako bi to uradili i da li bi baš tako postupili da pred sobom vidimo Gospodara svjetova ili Njegova miljenika Muhammeda, a.s.
Ako se zapitamo, u sebi trebamo naći i odgovor. Da bismo ga našli u sebi on tamo mora postojati. Da bi tamo postojao mora biti unesen kroz cjeloživotno upoznavanje sa načinom života našeg dragog Pejgambera, Muhammeda, a.s. Tako se u našem duhovnom dijelu identiteta, u našem srcu i duši, gradi kriterij u skladu sa Božijim zadovoljstvom i smjernicama Njegova poslanika. Takav kriterij musliman mora nužno instalirati ili ugrađivati kroz dugi period svoga formiranja kao osobe koja ima odgovornost za svoje postupke. Posebno važan period za to je njegovo djetinjstvo do trenutka punoljetnosti. Ovo nas obavezuje da se stalno vraćamo sistemu odgoja i obrazovanja naše vlastite djece i da ga neprestano u ovom pogledu preispitujemo.
Vjernici treba da pomognu onima koji nisu dovoljno vjernici da to postanu. Pogotovo, nivo pokazivanja ili nepokazivanja nečije vjere ne smije biti povodom da se muslimani međusobno udaljavaju. Sud o čovjekovom imanu i njegovoj snazi pripada Bogu. Ljudski kriteriji često odvedu u pogrešnom pravcu, pa se nekoga ko je možda dosljedniji u izvršavanju nekih formalnih ibadeta svrstava u velikog vjernika, iako njegovo ponašanje ne prati prethodnu dosljednost.
Naše je da se jedni drugima približavamo. Nismo svi u svojoj vjeri isti. Neki su više, a neki manje jaki u vjeri. Neki više, neki manje, svoj islam ispoljavaju javno. Ali svi zavrjeđuju da se prema njima ponašamo s dužnim nivoom uljudnosti. Onako kako preporučuje sam Pejgamber, a.s.. A on kaže: “Musliman je onaj od čijeg jezika i ruke su sigurni drugi muslimani…”
Uzvišeni Gospodaru!
Osnaži našu vjeru!
Ne daj da Te ni za trenutak zaboravljamo!
Neka nam u svakoj prilici uzor bude Tvoj miljenik Muhamed, a.s.
Amin, ja Rabbe-l-alemin!
Idriz-ef. Karaman,
Malmö, 5. januar 2024.