Pročitano: 625
Bismillahir-Rahmanir-Rahim
Draga braćo i sestre, poštovani vjernici!
Danas ćemo reči nekoliko riječi o našem odnosu prema blagodatima koje nam je Allah dragi podario. A blagodati je puno.
Dosta ljudi se moli ili sjeća Boga kad ima problem, bolest, iskušenje. I naravno, Njemu dove trebamo činiti, ali Njega ne trebamo zaboravljati ni kad nam je dobro i kad nam ‘sve ide’.
Poslanik Muhammed (alejhi selam) nas je podučio:
تعرَّفْ إلى اللهِ في الرَّخاءِ يَعْرِفْكَ في الشِّدَّة
“Sjećaj se ti Boga kad ti je lijepo, On će se tebi sjetiti u tvojoj poteškoći/problemu…!”
Upravo to je i poruka kur’anske priče o poslaniku Junuzu (alejhi selam).
Kur’an govori da ga je progutala jedna velika riba, a on je u utrobi te ribe, u dubinama okeana uputio dovu:
لَا إِلَهَ إِلَّا أَنْتَ سُبْحَانَكَ إِنِّي كُنْتُ مِنَ الظَّالِمِينَ
“Nema boga osim Tebe, hvaljen neka si, a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!” (El-Enbija, 87)
U hadisima, koji tumače ovaj događaj, navodi se da su meleki kazali: Ovo je poznat glas jednog roba (čovjeka). Bog im je (melekima) tada kazao da je to glas Njegovog poslanika Junuza.
Kur’an dalje kaže:
فَلَوْلَا أَنَّهُ كَانَ مِنَ الْمُسَبِّحِينَ
لَلَبِثَ فِي بَطْنِهِ إِلَىٰ يَوْمِ يُبْعَثُونَ
– i da nije bio jedan od onih koji Allaha hvale,
– sigurno bi ostao u utrobi njenoj do Dana kad će svi biti oživljeni! (Es-Saffat, 143, 144)
Ako pogledamo ove ajete vidjet ćemo da je razlog Junuzuvog spasa u nevolji bio – što on u blagostanju i rahatluku nije zaboravio na Boga, da je njegov glas spominjanje Boga bilo poznat melekima onda kad je uputio svoju dovu.
U svojim putovanjima, odmorima, imetcima, zdravlju, mladosti – ne zaboravimo ni mi na Gospodara, neće ni On zaboraviti nas kada u potrebi budemo.
Dobročinstvo prema svakom ko je u potrebi je vrijedno i poželjno. Međutim, Poslanik (alejhi selam) nas učinda je najbolje dobročinstvo rodbin i kaže: „Sadaka učinjena siromahu obična je sadaka, a sadaka učinjena rodbini je dvostruka: ona je i sadaka i njegovanje rodbinskih veza!“(Tirmizi)
Kolika je vrijednost dobročinstva i pomoći nekom ko je u potrebi govori i ovaj primjer s kojim završavamo današnju hutbu.
Naime, Ibn Abbas (r.a.) pripovijeda kako je jedne prilike, dok je on bio u itikafu (ittikaf znači boraviti u džamiji jedno vrijeme samo učeči Kur’an, klanjajuči, učeči zikr) u Džamiji Allahovoga Poslanika (s.a.v.s.), došao jedan čovjek, poselamio ga i sjeo.
Ibn Abbas mu je rekao: – O, čovječe, ja vidim da si ti tužan i zabrinut.
–Čovjek mu je odgovorio:
– Jeste, tako je. O, sine amidže Božijeg Poslanika (s.a.v.s.), ja sam zaista u problemu, jer imam hakk (dug) prema jednom čovjeku, a nisam u mogućnosti da taj dug vratim!
– Ibn Abbas je upitao: – Mogu li ja u tvoje ime posredovati kod toga čovjeka?
– Čovjek je na to rekao: – Ukoliko želiš, posreduj!
Ibn Abbas je obukao svoju ubuću i otišao iz džamije.
Kad je ovo vidio, čovjek ga je upitao: – Ali ti si zaboravio da si u itikafu (ne smiješ izlaziti iz džamije)?
– Ibn Abbas, napunivši oči suzama, na to reče: – Ne, nisam zaboravio, nego, ja sam čuo riječi Resulullaha (s.a.v.s.) – a to mi je i sad u sjećanju – kada kaže:
“Ko god krene na put da bi pomogao svome bratu koji je u nevolji, pa ga riješi te nevolje, to mu je bolje nego da u itikafu provede deset godina, a ko god u itikafu bude jedan dan (radi Allahovoga zadovoljstva), Allah (dž.š.) će između njega i džehennemske vatre postaviti tri hendeka, a razdaljina između svakog od njih bit će veća nego što je između nebesa i Zemlje.“
Gospodaru, uputi nas, čuvaj nas i oprosti nam grijehe naše! Amin!
