Pročitano: 331
Islam nije utopijsko učenje koje zanemaruje životnu realnost. Iako principijelno snažno i nedvosmisleno propagira mir kao načelo svih ljudskih odnosa, islam, ipak ne gubi iz vida činjenicu da život nužno sa sobom, osim lijepih i ugodnih trenutaka, nosi i brojne sporove, nesporazume i sukobe. U suri Hudžurat Kur΄an doslovno propisuje proceduru pomirenja koju je nužno ispoštovati i sprovesti u svakom konfliktu sukobljenih strana. Potpuno je nebitno u započetom procesu pomirenja kako je došlo do samog sukoba i iz kojeg razloga, s kojim ciljem aktivno ili simbolično u tom sukobu učestvuju muslimani. Ti fakti će se utvrditi nakon što se primirje sklopi i otkloni mogućnost započinjanja novih svađa i razmirica.
„Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih; a, ako jedna od njih ipak učini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je učinila nasilje sve dok se Allahovim propisima ne prikloni. Pa ako se prikloni, onda ih nepristrasno izmirite i budite pravedni; Allah, zaista pravedne voli. Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala.” (El-Hudžurat: 9, 10)
Ebu Davud ibn Madže i Tirmizi bilježe da je Božiji Poslanik Muhammed, a.s., rekao: “Izmiriti sukobljene strane je dopušteno, osim ako se radi o dopuštanju zabranjenog i zabrani dopuštenog.“
Sporovi i sukobi postoje od pamtivjeka. Prvi neriješeni zemaljski spor između Ademovih sinova Kabila i Habila okončao je tragičnim zločinom čiji je motiv bio očigledna zavist i pohlepa. Od tada do danas ljudi rješavaju sporove sukobima, dugotrajnim i neizvjesnim sudskim sporovima ili pokušajem da se pomirenjem i različitim nagodbama zadovolje sukobljene strane. Svaki musliman je dužan pravovremeno intervenisati u slučajevima kada postoji nada da se preduprijedi neki sukob i da se dijalogom, različitim ustupcima, pregovorima i kompromisima približe stavovi sukobljenih strana. Razgovor je najčešća spona među ljudima. S pravom je neko mudro primjetio: ,,Ako se može razgovarati s nekim, a mi ipak ne razgovaramo, onda smo izgubili jednog čovjeka, a ako se pak s nekim ne da razgovarati, a mi to, ipak, činimo, onda smo uludo trošili riječi.”
Islam propisuje odgovarajuću proceduru u bračnoj krizi koja prijeti razvodom i raskidom bračne veze. Allah, džellešanuhu, bodri supružnike da se opredijele za proces pomirenja kako bi sačuvali mogućnost očuvanja bračne zajednice, i samim tim očuvanje porodice na okupu.
“A, ako se bojite razdora između njih dvoje, onda pošaljite jednog suca iz njegove, a jednog iz njene porodice. Ako oni žele izmirenje, Allah će ih pomiriti…” (En-Nisa: 35)
Činjenica da Kur΄an propisuje angažovanje dva porodična medijatora s ciljem pomirenja zavađenih supružnika snažno odslikava pomiriteljski duh islama. Cilj je preduprijediti podjele i nesporazume kako ne bi eskalirali u verbalne i fizičke sukobe, ali ako, ipak do tih sukoba dođe, članovi zajednice muslimani ne smiju nezainteresirano pratiti situaciju podjela i sukoba koji se dešavaju u njihovoj blizini. Bez obzira na vrstu i povod spora, pošto on uvijek ima negativan odjek na međuljudske odnose, musliman mora pokušati da spor izgladi.
Kada dođe do sporenja među ljudima oko materijalnih interesa, obaveza je onih muslimana koji nisu u tom sporu da intervenišu na taj način što će, nakon što se upoznaju sa suštinom tog nesporazuma, ponuditi stranama u sukobu rješenje sa kojim će biti svi zadovoljni. Sa islamskog stanovišta, pomirenje je uvijek u prednosti u odnosu na sporenje pred sudom i istjerivanje pravde sudskim putem. Širiti pomiriteljski duh u vremenima sve izraženijeg govora mržnje i širenja glasina i dezinformacija u javnosti nameće se kao pojedinačna obaveza svakog muslimana. Od ružne riječi do srdžbe i bijesa je samo jedan korak. A poslije tog koraka najčešće slijedi ružno djelo. Šejh Sadi mudro opominje: ”U gnjevu brzo hvatati rukom za mač, znači zubima gristi prste od kajanja.“
