Pročitano: 287
U suri Ankebut Milostivi Allah podsjeća na kazne minulim narodima zbog činjenja grijeha: I sve smo prema grijesima njihovim kaznili: na neke vjetar, pun pijeska poslali, a neke strašnim glasom uništili; neke u zemlju utjerali, a neke potopili. (Al-Ankebut: 40)
Bog opominje čovječanstvo da su “drevna pokoljenja“ (narod Nūḥa, ʻᾹda, Semūda/ narod Ibrāhīma, stanovnici Medjena, narodi i ljudi kažnjeni katastrofalnom kaznom ʼprevrnutih naseljaʼ) – sva ta pokoljenja bila su uništena zbog zlih djela svojih.
Kur’an također govori o zulumu koji su činili ljudi drugim ljudima. U suri Burudž govori se o strašnome zulumu koji se sastojao u zulumćarskom spaljivanju živih ljudi u hendecima punim vatre (aṣḥābu l-uḫdūd), dok su stanovnici lokaliteta Al-Muʼtafikāt (biblijski gradovi Sodoma i Gomora) uništeni zbog nasilnog nametanja svoje seksualne prakse, te namjere da prognaju one koji tu praksu sa njima ne dijele .
O ovim drevnim pokoljenjima koja su bila uništena odzvanja jedna pouka vrijedna opomene iz Kurʼāna: ,,Bog ljudima nije učinio nikakve nepravde! Nego su ljudi sami sebi učinili nepravdu!“ (Al-Ankebut:40)
Ovih dana svjedočimo još jednoj jezivoj manifestaciji zuluma. Masovna bombardovanja civila, zastrašujuća razaranja, progoni stanovništva, stradanja djece. Prizori užasa smjenjuju jedan drugi. Apeli koji stižu iz cijelog svijeta za mirno rješenje sukoba i povratku dijalogu ne mogu se čuti od ratnih truba i zaglušujućih eksplozija. Nasilje se pravda nasiljem, zakon taliona – oko za oko zub za zub, zamijenio je faraonski zakon – hiljadu života za jedan oduzeti život. Čemu se možemo nadati i čime se možemo ponositi ako uprkos toliko ostvarenom i hvaljenom naučnom i tehničkom napretku zulum neće i ne može biti zaustavljen
Na zulum ljudi prema ljudima aludira jedna arapska poslovica koja nam govori kako je Bog posebno ʼosjetljivʼ spram takvog nasilja: “Bog zulumćaru daje vremena, ali mu zulum neće ostaviti nekažnjenim!“ ʻAlija ibn Abī Ṭālib u jednom svome govoru veli: “Nipošto ne budi silnik i kad budeš moćan, jer izvor nasilja dovodi do kajanja! Dok ti spavaš, ucviljeni – maẓlūm je budan, proklinje te, a Bog je taj Koga san ne obuzima!“
Mnoga kazivanja u svetim knjigama govore da su katastrofe drevnih naroda uslijedile u koordiniranom djelovanju ljudskog silništva, zuluma, pobune protiv Boga, moralnog pada i nevjerovanja.
Ovaj svijet jeste surov, ali nije nesavladiv. Za ovladavanje okrutnim, nepravednim svijetom potrebno je imati sabur. Tri su vrste sabura koje je potrebno da imamo: (1) sabur u odnosu na ono što ima moć nad nama, dok mi nemamo moć nad tim; (2) sabur u odnosu na ono nad čim imamo moć, dok to nema moć nad nama i (3) sabur u odnosu na ono nad čim mi nemamo moć, niti to ima moć nad nama.
Prva vrsta sabura jeste poniženje i poraz. Ovaj sabur je daleko od vrline zato što uvećava strah i bespomoćnost kod čovjeka od onog pred čim nije u stanju da osaburi. Druga vrsta sabura jeste vrlina i dobročinstvo onoga koji je u stanju da se nosi sa okrutnostima ovoga svijeta. Treća vrsta sabura dijeli se na dvoje: sabur nakon greške, iza koje slijedi kajanje; i sabur koji dolazi nakon greške, ali bez kajanja i popravljanja. I ovaj je sabur -poniženje i poraz.Allahu svemoćni smiluj se potlačenima i zaštiti ih od silnika koji sve granice zla prelaze. Osnaži nas u saburu u kojem je naša čast, sloboda i pobjeda. Allahu Milostivi Spusti milost svoju na nas, oslobodi nas brige i iskušenja. Amin.
