Sve je do nas, koliko smo kvalitetni, toliko nas i ima

Prenosimo u cijelosti intervju Mustafe-ef. Šetkića koji je objavljen u časopisu STAV 05.03.2019. link: http://stav.ba/sve-je-do-nas-koliko-smo-kvalitetni-toliko-nas-i-ima/

“Imenovan sam za predsjednika odbora za dodjelu državne pomoći vjerskim zajednicama. Ovo je prvi put da je jedan musliman predsjednik ovog odbora. Priznanje našoj zajednici, ali i meni za uloženi trud u etabliranju islama, ostalih islamskih zajednica, ali i dijalogu sa svim vjerskim zajednicama i društvom u cjelini. Od prošle godine sam član Upravnog odbora NBV a. I to kao predstavnik Islamske zajednice i svih naših bosanskih organizacija. No, očito je da nekima smetaju naši uspjesi”

Mustafa ef. Šetkić rođen je 1965. godine u Holijacima kod Višegrada. Osnovnu školu završio je u Višegradu, nakon čega upisuje Gazi Husrev-begovu medresu i završava je 1984. godine. Nakon odsluženja vojnog roka, upisuje Filozofski fakultet u Prištini, Odsjek za orijentalistiku. Fakultet završava 1990. i počinje raditi na mjestu imama u općini Gacko, gdje ga zatiče agresija na BiH, te je primoran izbjeći iz svoje zemlje. Jedan je od osnivača i spiritus movensa Islamske zajednice u Švedskoj, njezin dugogodišnji predsjednik, imam džemata u Stockholmu, čovjek čije je poštenje i sposobnost prepoznala i Švedska te ga imenovala u nadležne institucije koje brinu o vjerskim zajednicama.

Njegovo bogato iskustvo i uspjesi koje je iza sebe ostavio, nažalost, mnogima nisu po volji, te je zadnjih mjeseci ovaj častan imam, koji vodi i pokopno društvo pri Islamskoj zajednici Švedske, bio meta napada nesavjesnih članova te zajednice. U svakom slučaju, Mustafa ef. Šetkić ima šta za reći te se u intervjuu za Stav potvrđuje kao čovjek s autoritetom, nepokolebljiv i odlučan da “svaki započeti posao završi” s mjerom i osjećajem odgovornosti, a model uređenja Islamske zajednice u Švedskoj primjer je jednog uspješno odrađenog posla.

STAV: Je li do devedesetih godina 20. stoljeća postojala populacija Bošnjaka u Švedskoj i kako je tekao razvojni put Islamske zajednice u Švedskoj, te posebno historijat izgradnje džamije u Stockholmu?

ŠETKIĆ: Islamska zajednica Bošnjaka u Švedskoj (IZBŠ) postoji od 1995. godine, kada je osnovana u Göteborgu. Prije krovne organizacije postojali su džemati koji su se osnivali od 1992. do 1995. godine u onom taktu u kojem su Bošnjaci progonjeni iz BiH. Kako su dolazili u određene gradove, tako su i formirali svoje džemate. Mali broj Bošnjaka nalazio se u Švedskoj prije agresije na BiH, ali ih nije bilo dovoljno ni u jednom gradu da bi imali snagu da osnuju džemat i da imaju imama. S agresijom na BiH i masovnim egzodusom koga je doživio naš narod desilo se i ovo organiziranje naših ljudi u Švedskoj.

Ljudi koji su ponijeli teret i iskušenje organiziranja, vođenja i upravljanja zajednicom i džematima bili su prije svega iskreni vjernici, patriote, a nadasve hrabri ljudi. Među njima imamo ljekare, akademski obrazovane ljude, naše radnike i, svakako, imame koji su se našli u ovoj zemlji. Šta je iskrena vjera u dragog Boga, čist i ispravan nijet može biti samo jedna slika kao primjer hrabrosti, želje, odvažnosti i spremnosti na žrtvu u ime Allaha, dž. š. Naime, prvi prostor koga smo iznajmili u Stockholmu 1994. godine koštao je 4 hiljade maraka mjesečno. Napravili smo taj korak a da nismo imali nikakvih ekonomskih sredstava na našem računu. Okupili smo se i krenuli u organizirano djelovanje i, hvala Bogu, uspjeli. Uspjeli na način da do danas nikada nismo nikom ostali dužni. Hvala dragom Bogu za to.

Interesantno je da većina vjerskih zajednica u Švedskoj bilježi opadajući broj članova, izuzev Katoličke crkve, koja zahvaljujući useljenju ima rastući trend članstva. IZBUŠ je zajednica koja raste i po broju članova, ali i u svom ukupnom ekonomskom razvoju. Raste broj članova, povećava se broj vakufskih objekata kroz gradnju džamija i kupovinu objekata. Džemat Stockholm do danas nije imao nikad više članova, a ista je situacija i sa zajednicom u cjelini. Sigurno je jedan od razloga i to da je od 2013. godine zajednica prešla na formu naplate članarine uz pomoć sistema poreske uprave u ovoj zemlji.

STAV: S obzirom na to da se često po medijima pojavljuju informacije o mogućim modelima organiziranja islamske zajednice u dijaspori, koliko je uspješan švedski model finansiranja IZ-a koji se provodi u Švedskoj i koje su ostale beneficije koje Švedska nudi muslimanima?

ŠETKIĆ: Pedesetih godina prošlog stoljeća parlament ove zemlje usvojio je osnovni zakon kojim se regulira sloboda vjere, vjerskog djelovanja i udruživanja na vjerskoj osnovi. Organiziranim vjerskim zajednicama država nudi skupljanje članarine putem poreske uprave kroz poseban sistem namijenjen za to. IZBŠ je prva muslimanska zajednica koja je uspjela ovo realizirati. Nakon nas, još četiri zajednice su uz našu pomoć uspjela etablirati isti sistem za članarinu u Švedskoj. Šta ovo znači? Da je islam kao vjera dio ovog društva i da, ukoliko si organiziran, stabilan i kvalitetan sagovornik i saradnik u društvu, možeš napraviti solidne iskorake u svom organiziranju. Ekonomska stabilnost omogućuje organima upravljanja naših džemata da već u januaru mjesecu znaju tačno s kojim će sredstvima biti u prilici da raspolažu u toku godine koja je nastupila. Svi članovi koji imaju primanja plaćaju istu članarinu od 0,7% od godišnjih primanja u protekloj godini. Mi kao zajednica nemamo podatke koliko je ko zaradio i kolika je čija članarina, već je to jedna kompletna suma koja dolazi na naš račun. Kada smo ušli u ovaj proces, džemat je imao broj oko 750 članova koji su svoju članarinu uplaćivali u toku godine. Danas imamo 1.353 člana s napunjenih 18 godina i s još oko dvije stotine djece nalazimo se na nivou od oko 1.500 članova.

STAV: Pitanje odnosa IZ u BiH sa svojim dijaspornim džematima neminovno za sobom vuče pitanje upravljanja vakufskom imovinom. Odnosno, sa širenjem vakufske imovine i vrijednosti te imovine, kao i prilivom novca u kasu zajednice, to za sobom vuče i određene ambicije određenih kadrova, a ponekad i separatističke tendencije, zar ne?

ŠETKIĆ: Kada je u pitanju vakuf džemata, onda možemo kazati da je vakuf pratio i razvoj džemata kao i pitanje etabliranja poreske članarine. 2010. godine konstatirali smo da nemamo značajnih sredstava u vakufskom fondu te da, ukoliko budemo pratili intenzitet skupljanja sredstava do tog perioda, nećemo biti u stanju ni u sljedećoj generaciji napraviti neki značajniji iskorak. Odlučili smo da u periodu od dvije naredne godine svi koji žele biti na listi “nosioca fonda vakufa” da uplate najmanje 20 hiljada kruna kao minimum. Za ove dvije godine skupili smo oko 5 miliona kruna. Ja ovo doživljavam kao našu najbolju manifestaciju ljubavi prema našoj vjeri, našem vakufu i spremnosti da se ugradimo u trajno dobro. U ovom se periodu pojavila i jedna crkva koja je bila na prodaju i mi smo se pojavili kao spekulanti, ali nismo uspjeli u kupovini ovog objekta. Ljeta 2014. godine pojavljuje se na tržištu ovaj objekt u kome se sada nalazimo. Imali smo pola sredstava od cijene koja je bila za ovaj objekt. 23. septembra potpisali smo ugovor o kupovini, a omogućilo nam je to da do 2. januara 2015. skupimo ostatak sredstava i kupimo objekt. Hvala Allahu, dž. š., našim članovima, IZBŠ-u, našim džematima u Švedskoj, Islamskoj zajednici u BiH na čelu s našim reisul-ulemom Kavazovićem, koji su nam pružili i moralnu i materijalnu podršku te smo kompletan projekt skupljanja sredstava završili i prije isteka roka. 2. januara 2015. godine potpisan je ugovor o kupovini i objekt je prešao u vlasništvo Islamske zajednice u Stockholmu.

Nakon završetka ovog procesa, pristupilo se procesu uvakufljenja 2.588 m² zemlje i objekta za potrebe Islamske zajednice i s ponosom možemo kazati da su zemlja i objekt u Stockholmu prvi vakuf u našoj dijaspori koji je uvakufljen po pravilima Vakufske direkcije u BiH. Na ovaj je način imovina Islamske zajednice osigurana da bude u njenom vlasništvu i da služi namjeri vakufa, zbog čega je i kupljena, a time se ispoštovala želja naših vakifa da taj objekt služi za dobrobit naše vjere i muslimana u ovom gradu. Na kraju priče o vakufu, imam potrebu zahvaliti se svima na podršci u ovom procesu.

STAV: Možemo li govoriti o švedskom modelu organiziranja IZ-a u dijaspori?

ŠETKIĆ: Pitanje organiziranja zajednice u dijaspori smatram kompleksnim pitanjem te iskustva svih zemalja trebaju imati mjesta u našem promišljanju i organiziranju zajednice. Vjerujem da nije moguć identičan oblik za sve zemlje, već mora postojati jedna šarolikost u zavisnosti i od zakonskih formi zemalja u kojima se mi organiziramo kroz zajednicu. Različita iskustva mogu biti od koristi ukoliko se na pravilan način predstave i iznađu konstruktivni modeli djelovanja. Na ovom putu treba imati puno sabura, iskrenog nijeta i neopterećenosti ličnim projekcijama. Moramo svi biti svjesni da naša zajednica i mi u njoj imamo unikatan put. Niko od muslimana u Švedskoj s kim sam bio u kontaktu nema ovaj put koga imamo mi u našoj zajednici. Otuda ovaj naš put trebamo graditi mi, slobodni vjernici, Bošnjaci u BiH i dijaspori. Ovaj proces treba da teče s puno respekta i poštovanja za naša iskustva u domovini, ali i iskustva u dijaspori. Očekujem više sluha od svih odgovornih u ovim procesima. Mislim da idemo u dobrom pravcu i, za mene koji živi van domovine već punih 25 godina, iskoraci kao što je otvaranje ureda pri EU u Bruxellesu, kao i imenovanje muftije za Evropu, jasni su pokazatelji da zajednica i njeno najodgovornije rukovodstvo promišljaju naše stanje. U tom promišljanju povlače se potezi za koje se očekuje da će poroditi najbolji rezultat. I ja to očekujem i tome se nadam, a spreman sam dati i svoj doprinos ukoliko se to od mene bude tražilo.

Sve treba graditi da bude bolje i kvalitetnije i ja ovo govorim, a gledam unazad i ocjenjujem da treba imati koncept. Treba u isto vrijeme biti i hrabar da se suočiš s izazovom. Na svakom polju gdje smo bili kvalitetni i imali s čim doći i predstaviti se, zauzeti prostor, to je bilo i moguće. Imam običaj kazati da je sve do nas. Koliko smo kvalitetni, toliko nas i ima. U ovom historijskom trenutku zajednica treba da djeluje na više frontova. Jedan od njih jeste i osiguravanje vakufske imovine. Danas Bošnjaci kroz svoju zajednicu posjeduju ogromnu imovinu van granica BiH. Vakufska direkcija na čelu s uvaženim hafizom Zaimovićem čini ogroman napor da se imovina uvakufi i na taj način bude zaštićena od svih negativnosti koje se mogu desiti. Naše zajednice imaju različite položaje i u okviru zemalja Evropske unije i treba dosta znanja i umijeća da se ovi procesi završe na korektan način za svaku zemlju ponaosob. Pristup ovoj problematici treba biti fleksibilan te, gdje se dođe do određenog rješenja u okviru jedne zemlje, treba ga ponuditi svim džematima da ga završe na identičan način. Mi u Švedskoj smo pitanje riješili i svi naši džemati su u procesu uvakufljenja, te smo spremni podijeliti iskustvo bez namjere da kažemo da je to najbolji model. Možda kao takav nije uopće moguć za neku drugu zemlju, ali je interesantan kao informacija i možda može biti od koristi.

Smatram to ogromnim uspjehom IZBS-a na čelu s našim glavnim imamom Idrizom ef. Karamanom, naše Vakufske direkcije i Rijaseta u cjelini. Ovo treba da bude cilj svih naših zajednica u dijaspori, a matična je zajednica u obavezi da pruži najkvalitetniju podršku kakvu je pružila nama. Svi zajedno moramo raditi na tome da se ispoštuju pravila oko uvakufljenja vakufske imovine. Time ćemo opravdati emanet, ali i sačuvati nijete naših vakifa, a spriječiti sve zloupotrebe koje bi mogle da se dogode. U interesu je svih da se onemoguće bilo kakve zloupotrebe imovine Islamske zajednice.

STAV: Šta se dogodilo u slučaju Armina Osmančevića – šta je tog poduzetnika koji ne živi u Švedskoj i više nije član Vaše zajednice natjeralo da krene u klevetnički i rušilački pohod prema IZ Stockholm i prema Vama?

ŠETKIĆ: U svjetlu gore navedenih činjenica, vidim i tendencije pojedinaca ili grupa ljudi koji iznose javno razne informacije i optužbe o samovolji, pronevjeri, materijalnom iskorištavanju zajednice u pojedinačne ili korist jedne grupe ljudi. Nije čudo da smo svjedoci ovakvih informacija, posebno u bosanskom informativnom nebu, gdje je vrlo malo toga pozitivnog. Mislim da nije islamski iznositi bilo kakvu informaciju javno ukoliko nisi u okviru već postojećih institucija zatražio pojašnjenje ili dokaz za ono što tvrdiš. Ukoliko si to učinio i bilo ti je onemogućeno da zadovoljiš svoju potrebu, nisu mediji ti koji će to riješiti. U Švedskoj postoje institucije gdje si dužan da prijaviš svaku nekorektnost pa će se ta pojava zakonski sankcionirati. Vi ste u tom slučaju skinuli svoju odgovornost i na nadležnim instancama je da proces vode dalje.

Nažalost, svjedoci smo da su pojedini ljudi u našim džematima još uvijek na nivou klevete i objede. Iako im je pružena mogućnost da pred organom ove zajednice podnesu sve dokaze koje imaju, oni to nisu učinili, već su se obratili javnosti. Obratili su se bosanskoj javnosti, koja ima malo toga zajedničkog s poslovanjem jednog džemata u dijaspori. Teško pada i to da je zajednica malo učinila na zaštiti sebe i svog imidža, ali i svojih uposlenih. Ja sam za to da u našoj zajednici u njenim upravnim strukturama nema ljudi koji su na bilo koji način zloupotrijebili svoj položaj, ali sam i za to da se zaštite ljudi koji djeluju i rade od bilo čega što je negativno i čime se kalja njihova čast i ugled. Konstatiram da javni istupi poput posljednjih vezanih za džemat Stockholm nemaju dobronamjerni karakter i ja ih tako i doživljavam, a ne doprinose pozitivnom imidžu zajednice i cjelini. Nama se svima valja nositi s tim, a i našim porodicama.

STAV: Na koji način upravljate preduzećem “Pokop” i je li riječ o Vašoj privatnoj firmi, kako navodi Osmančević?

ŠETKIĆ: Tražite da pojasnim formu pokopne djelatnosti u okviru našeg džemata. Treba znati da je djelatnost za pokop i transport registrirana u ovom džematu još daleke 1996. godine. Mi smo došli u zemlju u kojoj je 94 godine trebalo čekati tri hefte da bi se organizirala dženaza jednog čovjeka. Na Upravnom odboru smo raspravljali o ovom problemu i prvi u ovoj zemlji pokrenuli inicijativu da se nešto napravi po ovom pitanju. Formirali smo pokopni biro, čija je zadaća bila da se pruži kvalitetna usluga oko dženaze i transporta naših umrlih. Vlasnik ove djelatnosti je džemat. Upravlja zajednicom i svim što je pod njenim krovom putem organa Islamske zajednice, Skupština, Upravni odbor i sve komisije koje se formiraju po odluci nadležnog organa. Ja sam vodio zajednicu i pokopnu djelatnost kao imam i predsjednik UO u posljednje 22 godine.

U martu prije dvije godine ja sam izabran za jednog od zamjenika u Upravnom odboru. Od početka pa do danas naše odluke donosile su se na organima zajednice, a mi koji smo uposlenici imali smo obavezu da ih realiziramo na najbolji mogući način. Članovi UO su odgovorni u okviru zajednice, ali i pred državnim organima ove zemlje za naše ukupno poslovanje. Ono što ja mogu kazati jeste sljedeće: od osnivanja pa do danas svi naši izvještaji usvojeni su od naših organa i predati državi na uvid. Mi nemamo čega da se plašimo niti stidimo. Svi koji imaju bilo kakav dokaz su dobro došli da ga iznesu na naš Upravni odbor, a tu će se odlučiti kojim putem će se ići dalje, cijeneći preuzetu odgovornost i zakon zemlje u kojoj živimo. Duboko smo svjesni da smo, bez obzira što smo vjerska zajednica, obavezni raditi po zakonu te da svaki oblik zloupotrebe ili pronevjere imamo obavezu sami prijaviti nadležnom organu. Vidim da je nekim ljudima teško podnijeti uspjeh kako zajednice, tako i pojedinaca u zajednici i, po našem dobrom oprobanom receptu, ne mogu nikako uspjeh halaliti.

STAV: Član ste Upravnog odbora NBV-a, švedske trezvenjačke organizacije koja sarađuje s Islamskom zajednicom. Možete li nam reći nešto više o toj organizaciji i koje su to vrijednosti koje s njima dijelite?

ŠETKIĆ: Kada započinjemo razgovor o švedskom društvu i angažmanu u njemu, možda je dobro spomenuti da danas ovdje postoje 42 organizirane vjerske zajednice. One dobijaju i državnu pomoć kroz instituciju koja se zove SST. 22. decembra 2018. godine imenovan sam za predsjednika odbora za dodjelu državne pomoći vjerskim zajednicama. Ovo je prvi put da je jedan musliman predsjednik ovog odbora. Priznanje našoj zajednici, ali i meni za uloženi trud u etabliranju islama, ostalih islamskih zajednica, ali i dijalogu sa svim vjerskim zajednicama i društvom u cjelini. No, očito je da nekima smetaju naši uspjesi. Od prošle godine sam član Upravnog odbora NBV-a. I to kao predstavnik Islamske zajednice i svih naših bosanskih organizacija. NBV je trezvenjačka organizacija u Švedskoj koja ima dugu tradiciju borbe protiv droga. Danas ima 19 svojih vlasnika, a naša zajednica jedan je od njih. I ovo je potvrda etabliranja zajednice u ovom društvu.

Ova organizacija u svojoj osnovi ima za cilj obrazovanje širokih narodnih masa u društvu. Sav rad bazira se na trezvenosti. Za nas je od početka ovo bio jedan od prirodnih partnera za sve ono pozitivno iza čega zajednica stoji. Obrazovanje se provodi u formi kružoka, gdje svi učesnici učestvuju na ravnopravan način. Sve aktivnosti nastojimo provoditi u saradnji s ovom organizacijom. Raditi u kontinuitetu na animiranju svih pozitivnih političkih faktora u domovini i nas u dijaspori treba da bude obaveza svih nas. Ova obaveza treba da bude na nivou organizacija, političkih partija, ali i na nivou svijesti svakog pojedinca. Znamo li to, činimo li to i imamo li uopće strategiju za takvo djelovanje, kako spojiti sve potrebe i mogućnosti s resursima kojima raspolažemo, pitanje je za sebe. Ja bih kazao da smo, nažalost, još uvijek na pojedinačnim, sporadičnim i kampanjskim inicijativama i aktivnostima koje nisu u stanju da osiguraju sistemski kontinuirani koncept u kome će biti jasne uloge i ciljevi koji će se moći pratiti i pozivati na odgovornost onih koji nisu u stanju realizirati dogovoreno.

STAV: Po Vašem mišljenju, kako animirati Bošnjake u BiH da shvate do koje je mjere dijaspora bitna i do koje mjere se ne koristi potencijal dijaspore? S druge strane, koji su to sadržaji iz BiH koji su potrebni Bošnjacima u Švedskoj, a izostaju?

ŠETKIĆ: Potencijal dijaspore je ogroman. Ovdje je vrlo važno znati i sebi priznati da smo mi mlada dijaspora. BiH je u tom smislu zemlja bez iskustva. Zemlja čija dijaspora nastaje, stasa i razvija se. Šta će biti u ovom procesu, zavisi od svih nas, naših sposobnosti da se organiziramo, uvežemo, poštujemo i djelujemo u kontinuitetu. Ja vidim da će veliko umijeće biti vidjeti sve ovo kao procese koje će se trebati prepoznati, iznaći načine da se uobličimo u forme koje će trajati u vremenu i prostoru te u kojem će se naši ljudi moći prepoznati, to doživjeti svojim i nositi kroz vrijeme. Ovo bi moglo generirati dobro naciji, zajednici, pojedincu, domovini, ali i državi u kojoj živimo. Ovaj koncept je moguć i realan samo ga treba osmisliti i naći njegove nosioce. Smatram ovo izazovom nacije i na duge staze pitanjem biti ili ne biti.

Izazov je identičan i za našu zajednicu, koliko ćemo svi imati sluha za nas same i procese u kojima se nalazimo. Važna su sva pitanja koja se dotiču našeg identiteta. Svima nam je obaveza da se organiziramo i pomažemo u aktivnostima pojedinaca i institucija koje rade na učenju, očuvanju i izgradnji svih segmenata našeg bošnjačkog identiteta, ali i pripadnosti našoj domovini. Ovdje je sve podjednako bitno u historijskom kontekstu. Ukoliko izgubimo bitku na ovom polju, izgubit ćemo i državu i naciju i vjeru, a onda nas neće biti. Na ovom putu trebamo koristiti iskustva drugih i učiti generacije koje dolaze da imaju osjećaj za rodnu grudu svojih predaka. Svi metodi i svi koncepti koji će mlade Bošnjake dijaspore voditi ka domovini i njenim vrijednostima, učvršćivanju veza s bošnjačkim identitetom, moraju naći plodno tlo u institucijama države, civilnom društvu, vjerskim i kulturnim zajednicama naše zemlje.