Pročitano: 231
Uzvišeni Allah je podario čovjeku dovoljno potencijala da može uspješno obavljati namijenjenu mu ulogu na Zemlji i postići sve ono što mu je potrebno na ovom svijetu. Međutim, mi nekada neopravdano sami sebe potcjenjujemo i plašimo se započinjati i raditi neke poslove koji nam izgledaju veliki i nemogući. Ovaj fenomen da istežemo vrat iščekujući da nam drugi rješava naše probleme i izazove sa kojima se susrećemo i da uvijek čekamo tuđu pomoć je uveliko raširen među nama kao pojedincima ali i kao narodu. Taj pasivizam se pojavio među nama u posljednjim godinama i on nije bio odlika naših predaka, jer islam nas uči upravo suprotno. Islam nas uči da svako od nas lično treba da rješava svoje izazove i probleme sa kojima se susreće, dakle on lično oslanjajući se na svoje potencijale i vlastitu snagu.
Uzvišeni je rekao: ”O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravome putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao! Allahu ćete se svi vratiti i On će vas obavijestiti o onome šta ste radili.” (El-Maide, 105.)
Naša vjera nas uči da se na putu ostvarivanja materijalnog zadovoljstva i duhovne sreće oslanjamo na same sebe, na svoju volju, znanje i trud, a da se ne okrećemo puno na komšije, prijatelje i ostale ljude. Naravno ovo ne znači da ne trebamo sarađivati s drugima. Naprotiv, saradnja je potrebna i bez nje nema života, posebno danas u globaliziranom svijetu, ali treba praviti razliku između saradnje i traženja pomoći. Kod međusobne saradnje svi nešto nude i dobijaju a kod pomoći jedni daju a drugi uzimaju. Zato islam traži od svojih sljedbenika da budu od onih koji će nešto davati i razmjenjivati sa drugima a ne da budu od onih čija će ruka uvijek biti donja.
Oslanjanje na vlastite snage i ulaganje truda radi privređivanja i obezbjeđivanja opskrbe za sebe i svoje članove porodice je praksa Allahovih poslanika. Allahov Poslanik kaže: Niko ne može jesti bolju hranu od one koju zaradi svojim rukama. Doista je Allahov vjerovjesnik Davud, a.s., jeo hranu koju je zaradio svojim rukama. U hadisu se ističe: Davud, a.s, jer je bio kralj, ali iako je to bio on je radio i od toga rada hranio svoju porodicu. Poruka nama je: najbolja je hrana koja se zaradi svojim rukamai to se odnosi na svakoga ko čestito radi svoj posao i od toga hrani sebe i svoju porodicu.
Oslanjanje na vlastite snage je vrlina koja je urođena u čovjeku ali koju trebamo čuvati i razvijati. Roditelji su ti koji prvi trebaju tu svijest razvijati kod svoje djece i oni su najodgovrniji za njeno postojanje kod njihove djece. Ukoliko znaju njen značaj sigurno će raditi na njenom razvijanju. Sjetimo se naše male djece kada su naučili praviti prve korake kako su bili nesigurn, ali su za kratko vrijeme oni željeli sami da hodaju bez naše pomoći, sami hoće da obuju svoju obuću, često i naopako ali ipak hoće sami. To je ta urođena želja da se oslanja na vlastite snage. Kasnije mi tu urođenu osobinu kod njih ili razvijamo ili nesvejsno ubijamo. Nažalost vidimo da danas kod mnogih u našem društvu nema inicijative, nema te želje da rade ono što mogu, nego više volimo da neko drugi to uradi za nas i pogrešno to nazivamo snalažljivošću.
Od vjernika se traži da ima inicijativu, da uloži maksimalan trud, a nakon toga može tražiti pomoć i od drugih i očekivati Božiju pomoć. Božija pomoć može biti direktnom Božijom intervencijom kao što je bilo na bitci na Bedru, ili Božija pomoć dolazi preko Njegovih stvorenja, bilo da su oni toga svjesni ili ne. Naglašavamo da se od vjernika traži da uvijek prvo uloži vlastiti trud pa makar to izgledalo i beznačajno, kao što je bio slučaj sa hazreti Merjemom pri porođaju. Njoj je bilo rečeno: Zatresi palmino stablo, posuće po tebi datule svježe, (Merjem, 25.) Od nje se traži da potrese plamu koja je ogromna i koju ona ne može protresti, ali nakon što se potrudila hurme su Božijom direktnom intervencijom počele padati.
Oslanjanje na vlastite snage je temelj svakog napretka, ako u jednom društvu imamo većinu takvih pojedinaca, takvo društvo postaje snažno i samosvjesno i oni onda čitavo društvo vuku naprijed. S druge starne ako članovi društva naviknu da žive od tuđe pomoći oni onda nemaju jake ambicije i nemaju volje za radom, posebno ako ta pomoć ne dolazi samo kada je nužna nego i u drugim prilikama kada čovjeku i ne treba.
Poslušajmo hadis u kojima se vidi kako je Allahov Poslanik učio ashabe da se oslanjaju na vlastite snage.
Ebu Davud bilježi da je Sevban, r.a. rekao da je Allahov Poslanik upitao: Ko mi se obavezuje (ko mi garantuje) sljedeće, ja mu garantujem džennet. Rekao sam: Ja. – Da ne tražiš od ljudi ništa. Sevban nije kasnije ni od koga ništa tražio.
Za kraj spomenimo hadis u kojem se osuđuje olahko posezanje za traženjem milostinje (sadake).
Za troje vam se kunem i reći ću vam ih pa ih zapamtite. Sadaka neće umanjiti imetak čovjeka. Kada čovjeku bude nanesena nepravda pa osaburi Allah će mu ugled povećati. Kada čovjek otvori vrata traženja (prosjačenja) Allah će mu otvoriti vrata siromaštva. (Et-Tirmizi)
(Preuzeto sa portala Islamske zajednice u BiH.)
