Pročitano: 167
ISTRAJNOM BORBOM ZA DOMOVINU (SA)ČUVAT ĆEMO SLOBODU I TOPRAK
(Petak, 14. april 2023. godine)
بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمَنِ الرَّحِيمِ
فَأَيْنَ تَذْهَبُونَ
„Pa kuda idete?“ (Et-Tekvir, 26.)
Poštovana braćo!
Nalazimo se u zadnjem petku mubarek mjeseca ramazana. Danas je 23. ramazan 1444. godine po Hidžri, odnosno, 14. april 2023. godine po Miladu.
Sa ovog posebnog mjesta upućujemo zahvalu Gospodaru svjetova što smo muslimani, postači, i što slijedimo najodabranijeg među poslanicima, Muhammeda, a.s. Na tu odluku Milostivog Stvoritelja se podsjećamo i iskreno mu zahvaljujemo što nam je za putovođu poslao Svoga Miljenika – milost svjetovima.
U dugoj povijesti ljudskog roda, valja nam to imati na umu, mogli smo biti sljedbenici i drugih plemenitih i čestitih Božijih poslanika, kao što su Ibrahim, Musā, Isā i drugi poslanici (alejhimus-selam), ali nam je ukazana kako čast – tako i odgovornost da slijedimo sunnet uzoritog Muhammeda, a.s. Toga budimo svjesni, naročito u ovim mubarek danima ramazana, a salavatom i selamom na njega oplemenimo svoju dušu.
Dragi vjernici!
Našim dolascima u džamiju, posebno na džumu, na svojevrstan način svjedočimo našu slogu i jedinstvo, ukazujemo čast ovim našim džamijama i iskazujemo međusobno poštovanje, brigu i suosjećanje. To nam se mnogostruko vraća jedinstvenom duhovnom okrepom i osvješćenjem šta smo, gdje smo i kuda nam valja ići. Na to, kurʼansko pitanje:
فَأَيْنَ تَذْهَبُونَ
„Kuda idete?’“,
obaveza je, kao vjernicima i narodu koji je u svom višestoljetnom postojanju mnogo propatio, stalno i nanovo odgovarati.
Ovo mjesto, ove naše džamije, kao Bošnjacima muslimanima, treba da budu od velikog značaja u određivanju kursa kako bismo preživjeli, bili svoji na svome i uživali u blagodatima zemlje koju volimo. Nedvosmisleno, kurs svih nas treba da bude naša država Bosna i Hercegovina kao zajednički imenilac svih patriota.
Draga braćo!
Unutarnje podjele kojim svjedočimo velika su opasnost za naš egzistencijalni opstanak. Onda kada jedni druge ne guramo pod vodu, drugi, koristeći i vješto manipulišući našim podjelama, to čine. Rezultat je isti: gušimo se dok na površini ne vidimo šta se radi, šta nam se čini, i najvažnije, šta nam se sprema. Ako nas prije trideset godina nisu uništili vidljivi neprijatelji, a nisu, hvala Bogu dragome i odlučnosti i hrabrosti naše Armije, čiju tridesetu i prvu godišnjicu obilježavamo ovih dana, onda nam onaj neprijatelj u vidu svađa, podmetanja, netrpeljivosti prijeti nestankom – jednako ili i više od onog vanjskog. Upravo su ramazan i post dar Gospodara svjetova da liječimo naše duše od pokvarenih djela i ružna govora, a uljepšamo i unaprijedimo naše odnose.
Kurʼan Časni jasno opominje da se ne prelaze granice kojima se narušava ljudsko dostojanstvo i čast, onim djelima koje je Allah Uzvišeni zabranio (El-Bekare, 61.), a muslimanu je zabranio svaku podjelu, svađu, prepirku u kojoj koristi nema. Onda kad ugrozimo ove granice, onda će i granice fizičke opstojnosti doći u pitanje. Zapamtimo (poštovana braćo), šehidi i borci naše Armije nisu ginuli i ostajali bez dijelova svoga tijela da bismo se mi svađali i dijelili, i našu djecu slali u bijeli svijet; oni nisu ginuli i ostajali bez dijelova tijela da njihove mezare i domovinu ostavljamo pustom. Zašto ne bismo svi, baš sada u mubarek ramazanu, kao što su oni prije trideset i jednu godinu, zavjet učinili da ćemo braniti nezavisnost, suverenitet i cjelovitost naše zemlje; da ćemo svjesno i disciplinovano izvršavati sve naše građanske obaveze i dužnosti, kako bismo čuvali čast i dostojanstvo naše Bosne i Hercegovine. I da ćemo u toj borbi istrajati. I dok je početkom agresije 1992. godine pitanje bilo: možemo li odbraniti našu domovinu, danas je to više pitanje volje i istrajnosti. Zato, recimo sebi: da, ustrajat ćemo, uz Božiju pomoć, u toj našoj borbi i nastojanju.
Kada je Austro-Ugarska došla u Bosnu i Hercegovinu 1878. godine, o narednih desetak godina naši ugledni intelektualci pisali su kao o gluhom dobu. Gotovo jedini aktivizam Bošnjaka tog vremena bili su masovni odlasci u Tursku, tadašnje Osmansko carstvo.
Međutim, već nakon toga, nastao je Džabićev pokret i brojni tekstovi kojim se, između ostalog, željelo stabilizirati stanje među Bošnjacima muslimanima i zaustaviti njihov egzodus.
U tekstu jednog našeg velikana iz 1891. godine, objavljenom u listu „Bošnjak“, nalazimo riječi kojima je opisana otadžbina kao gruda zemlje pod našim nogama koja nježnom ljubavi diše, na kojoj se roje najljepše uspomene i koja je krvlju naših pređa natopljena.[1] Nigdje ruže i katmeri, smilje i bosilje, kao u Bosni ne cvate i miriše, kazuje nam naš nekadašnji doktor nauka sa Bečog univerziteta. A onda, još prije stotinu trideset i dvije godine, savjetuje tadašnju mladež, savjetom kojeg rado prenosimo i omladini ovog vremena, da ljubi svoju otadžbinu onom ljubavi kojom su ih ljubili njihovi djedovi, da uče i ne žale se jer o njoj ovisi spas našega ponosa, i da je u njenim rukama budućnost ponosne Bosne i junačke Hercegovine![2]
Draga braćo!
Od najezde zla, koje nam se ponavljalo i svoju najstrašniju formu zaimalo prije tri decenije, sačuvao nas je Allah Uzvišeni i naša snažna Armija koja je na kraju agresije brojala više od 230.000 boraca.
Zato je svima nama danas imperativ, koliko god to teško bilo, koliko god se umorili, da uz Božiju pomoć, svako na svoj način, da doprinos u čuvanju mira i unapređivanju institucija naše države, a naročito Oružanih snaga Bosne i Hercegovine koje baštine tradiciju naše Armije.
Naši borci pokazali su na najbolji način šta znači voljeti svoj din i domovinu. Pa, valjda smo i mi kadri, u miru i slobodni, koji su krvlju stečeni, te vrijednosti čuvati i našu zemlju, međusobnom slogom i poštovanjem, razvijati.
A šta znači imati slobodu i svoju državu zorno nam svjedoče tužne i teške slike ovih dana iz Palestine, dok obilježavamo Dan Kudsa. Cijela jedna generacija rođena je i umrla u ratu. Od uznemiravanja i torture muslimani Palestine nisu pošteđeni ni u svetom ramazanu.
Zato se u ovim mubarek trenucima džume, i šehri-ramazana, sjećamo njihove patnje, moleći Svemogućeg Gospodara da im olakša i da zulum koji im se čini prestane.
Dragi Allahu, Tvoja milost je velika, pa Te molimo da budeš milostiv našoj braći u Palestini, kao i na svakom mjestu gdje nevin čovjek pati!
Učini nas odlučnim i ustrajnim da čuvamo čast i dostojanstvo svih ljudi,
a naročito da pazimo jedni druge u našoj domovini.
Pomozi nam u našoj brizi o njoj,
a našu ljubav prema njoj učini velikom poput one koji su joj poklonili svoj život.
Amin, ja Rabbel-‘alemin!
Autor: Muhamed Okić
[1] Safvet-beg Bašagić, „Hubbul-vetani minel-iman“, Bošnjak, 1891, broj 9., str. 2.
[2] Isto, str. 3.
