Pročitano: 69
Hvala Allahu, dž.š., salavat i selam Njegovom posljednjem poslaniku, Poslanikovoj, a.s., časnoj porodici, uzoritim ashabima, čestitim šehidima i svih iskrenim sljedbenicima naše lijepe vjere.
Draga braćo, poštovane sestre!
Danas je 22. ša`ban 1446. godine po Hidžri, odnosno 21. februar 2025. po Miladu.
S obzirom da je danas međunarodni dan maternjeg jezika, današnju hutbu posvećujemo našem maternjem, bosanskom jeziku.
Možda će se nekome učiniti da ova tema nije za hutbe, jer ne pripada, takozvanim, vjerskim temama, međutim, pitanje jezika odveć je značajno pa bi mogli zapasti u grešku i raspravljati treba li, ili ne treba o njemu govoriti, pa čak i sa minbera.
Kao vjernici, trebamo biti svjesni koliko je jezik neposredni Božiji dar nama i cijelom ljudskom rodu.
Islamska zajednica je uvijek gajila odgovoran odnos prema jeziku. Posjetimo ovdje da je prije nekoliko godina održana posebna tematska sjednica Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, koja se ticala bosanskog jezika i čuvanja bosanskog naslijeđa. Istaknuta je vjerska i patriotska obaveza čuvanja maternjeg jezika, kako u državi Bosni i Hercegovini, tako i u cjelokupnom bh. iseljeništvu.
Slijedom toga, i Islamska zajednica Bošnjaka u Švedskoj godinama učestvuje i finansira različite projekte koji afirmiraju bosanski jezik.
To je naša i vjerska i patriotska i moralna i civilizacijska obaveza!
Samo sa bosanskim jezikom u sebi i u porodici zadržat ćemo zdravu i kreativnu vezu sa svojom domovinom!
Čuvanjem bosanskog jezika ostat ćemo vezani i za svoj bošnjački narod, za svoju nacionalnu povijest, kulturu, umjetničko stvaralaštvo, za naše pretke i ukupnu nacionalnu, materijalnu i duhovnu tradiciju. Moramo znati da je jezik osnovna odrednica naše svijesti o sebi. Bez poznavanja i kontinuiranog usavršavanja maternjeg jezika, bez primjerene svijesti o vrijednosti učenja i čuvanja bosanskog jezika u vlastitom životu i porodici mi ne možemo računati da ćemo, kroz generacije koje dolaze poslije nas, ostati biti Bošnjaci, ostati biti vezani za svoju zemlju Bosnu i Hercegovinu za svoj maternji jezik, za svoju kulturu, historiju, nacionalnu tradiciju.
Podsjetimo, također, da sociolozi i praktičari iz oblasti školske pedagogije tvrde da su, kad je u pitanju useljenička populacija u Švedskoj, psihički i emocionalno najzdravija ona djeca koja u krugu svojih porodica govore jezikom svojih roditelja.
Moramo biti ponosni kad se medijima i na različitim političkim instancama kaže kako su građani porijeklom iz Bosne i Hercegovine najintegriraniji useljenički sloj u savremenom švedskom društvu, ali, s druge strane, moramo biti zabrinuti ako se u nekim našim porodicama ne govori bosanskim jezikom.
Kao što svako drvo mora imati svoj korijen i kao što svaka rijeka ima korito kojim teče, tako i svako ljudsko biće mora imati znanje o svom vlastitom korijenu, porijeklu, identitetu, svojoj tradiciji, kulturnim osobenostima, jeziku svojih majki i očeva, jer samo na taj način imat će šansu da ostane stabilnom, čvrstom, snažnom i pouzdanom osobom.
Zato, dozvolimo bosanskom jeziku da u potpunosti uđe u naše živote. Samo s punom i zdravom sviješću o vlastitom identitetu bit ćemo u stanju kvalitetno se integrirati u savremeno švedsko društvo.
I na kraju, podsjetimo i na 22. ajet sure Er-Rum koji govori o jeziku:
„I jedan od znakova Njegovih je stvaranje nebesa i Zemlje, i raznovrsnost jezika vaših i boja vaših.“
Ovu hutbu završavamo dovom Gospodaru svjetova da nas uputi i čuva na Pravom putu, da nam osnaži ljubav prema maternjem jeziku, da nam omili čitanje, jer je čitanje jedan od nasigurnijih načina očuvanja jezika.
Amin, ja Rabbe-l-alemin!
Idriz-ef. Karaman,
Malmö, 21. februar 2025.
