Hutba: ”Musliman ponosno budi! Lijepo govori i dobro radi!”

Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova. Salavat i selam Muhammedu, a.s, njegovoj porodici, ashabima i svim vjernicima i vjernicama.

Kur’an je Božija Knjiga, uputa svim svjetovima, Svjetlo koje vjernicima i vjernicama osvjetljava stazu koja vodi do najboljeg života na ovom svijetu i vječne sreće na budućem svijetu.

Kada čitamo djela mudrih ljudi, unaprijed znamo da ćemo naići na stvari koje i nećemo baš odmah shvatiti, u stvari, neki  ljudi u tome uopšte neće mudrost prepoznati, a kamoli nešto od toga razumjeti. Dok čitamo Kur’an svjesni smo da je od Stvoritelja svih svjetova, Onog Koji sve zna, Onog Koji je Mudri i čija mudrost je neuporediva sa mudrošću svega stvorenoga.

Jedan ajet iz časnog Kur’ana je ono što je mene inspirisalo i što želim danas s vama u ovoj hutbi podijeliti. To je 33. ajet sure Fussilet, koji otkriva kakav put treba biti onome koji za sebe kaže da je musliman:

“A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: ”Ja sam, doista, musliman!”

Biti musliman, i nazivati sebe muslimanom je velika čast, ali i odgovornost. Primjetit ćemo da ljudi ove blagodati, ali i odgovornosti i nisu baš potpuno svjesni. Oni svjesni, kod njih se to primjeti. Njihov islam se vidi iz daleka. Vidi se u njihovoj kući, na poslu, na ulici, na odmoru u džamiji itd.

Ponekad kod ljudi primjetimo da se osjećaju muslimanima jer je to dio  onoga što su naslijedili od svojih roditelja i prema tome se odnose kao prema staroj slici koju ponekad iz albuma izvade pogledaju, srca im zatrepere i onda je vrate, pa će je opet kroz godinu dana pogledati. I to je dobro, ali, naravno, daleko od onoga kako bi to trebalo biti.

Odnos prema islamu čovjek bi trebao imati kao prema najdražoj osobi na svijetu. Osobi koja, kad je sretne veseli ga, koja mu fali kad nije tu, koja je i u dobri i u zlu uz njeg. Islam je naš najveći prijatelj. Ali zato s naše strane za dobrog prijatelja ne treba štedjeti ni vrijeme svoje ni imetak svoj.

Allah, dž.š., nam u ovom kratkom ajetu šalje signal i odgovor, kada to čovjek može ponosno i bez ustručavanja kazati da je musliman.

Veoma često suprotno gornjem ajetu, mi islamu pristupamo obrnutim redom – ja sam musliman, a šta radim i govorim, to i nije baš toliko bitno.

Allah, dž.š., nas uči da prvo trebamo o onome što govorimo pripaziti:

 „A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu!”

U stvari, mi znamo i da se muslimanom, formalno postaje izgovaranjem kelime i šehadeta,  priznavanjem jezikom da nema Boga osim Allaha i da je Muhammed, a.s., Allahov rob i poslanik.

Bitno je braćo da naš govor bude govor mira, ljubavi, tolerancije, savjeta i podrške. Bitno je da naš govor bude dokaz da smo muslimani, a ne da bude  dokaz protiv nas.

Koliko dobra može donijeti govor o dobru, govori nam i jedna priča o dedi koji je svog efendiju upitao: ”Daj mi savjet, preporuku, nešto što ću moći činiti do kraja života!“. Efendija, uhvaćen u trenutku stade  razmišljati, i onda mu Allah, dž.š., dade da se prisjeti hadisa Muhammeda, a.s:

„O amidža, dvije su riječi, drage Milostivom, lahke za izgovor,a teške na vagi dobrih djela:   SUBHANALLAHI VE BI HAMDIHI, SUBHANALLAHIL-‘AZIM (Slavljen i hvaljen neka je Allah, slavljen neka je Uzvišeni!)

Na to mi je ovaj starac rekao: „Dijete moje, ponovi ih“, pa sam ih ponovio, a on opet reče: „Ponovi opet“, pa sam ih ponavljao sve dok nije rekao: „Zapamtio sam.“

Tada je ovaj starac izašao i svakome koga bi sreo, govorio bi: „Braćo, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: Dvije su riječi, drage Milostivom, lahke za izgovor, teške na vagi dobrih djela: SUBHANALLAHI VE BI HAMDIHI, SUBHANALLAHI-L-‘AZIM – Slavljen i hvaljen neka je Allah, slavljen neka je Uzvišeni!“ Kada su ga posjećivale kćerke i i selamile ga, on im je govorio: „O kćeri, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: Dvije su riječi…“, i naveo bi joj ovaj hadis. I gdje god bi se zadesio, na svakom skupu, kad bi mu došao neko od rodbine i posjetio ga u kući, prenosio je ovaj hadis.

Jednoga dana starac se razbolio se i odveli su ga u bolnicu. Nakon određenog vremena, posjetile su ga kćerke, bližnji i rođaci. Dok su svi stajali okupljeni oko njegovog bolničkog kreveta, otvorio je oči prvi put otkad se razbolio. I pogledala su djeca u oca, nadajući se dobru što je otac otvorio oči. Doktor je gledao i obradovao se, približio mu se, stavio je slušalice na njegove grudi. Gledao je u bolesnika i ovaj je bolesnik gledao u doktora. Znao je da je on doktor, prepoznao je po slušalicama i odijelu, i rekao mu je: ”O doktore… Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže – Dvije su riječi, drage Milostivom, lahke za izgovor, teške na vagi dobrih djela! O doktore… SUBHANALLAHI VE BI HAMDIHI, SUBHANALLAHIL-‘AZIM .” Izgovorivši to, ispustio je dušu. Preselio je izgovarajući ove riječi kojima je pozivao Allahu. Vodimo računa o svom govoru, braćo!

Poslije lijepog govora, sljedeće što nas Kur’an kroz ovaj ajet uči jeste: ” koji dobra djela čini.”

Dakle, nakon izgovaranja šehadeta i lijepog govora, bitno je da to u našim životima pokušamo sprovesti u djela. Naravno, insan ima obavezu da čini dobra djela onoliko koliko je u mogućnosti, da nosi teret rada na putu islama onoliko koliko mu je Bog dragi mogućnosti dao. Ali dosta nas ne čini onoliko koliko bi mogao i tražimo razna opravdanja umjesto da se pokušamo vratiti u realnost, priznati svoju zaboravnost a ponekad i nemarnost,  te  okrenuti se da sutra budemo bolji nego danas i da svoj kratki život provedemo na putu borbe da budemo bolji i odgovorniji prema Bogu, sebi i drugim ljudima, jer, doista,”Ko uradi koliko trun dobra vidjet će ga, a ko uradi koliko trun zla vidjet će ga”,kaže Allah, dž.š.

Nakon što uskladimo govor i ono što radimo, na kraju ovog ajeta se kaže da s ponosom možemo nositi časnu titulu muslimana – Bogu poslušnog čovjeka, onoga kome je obećana vječna sreća Ahireta, mir i uživanja zavijeka!

Allahu dragi, pomozi nam da budemo onakvi kakvi muslimani trebaju biti. Pomozi nam da vjeru tvoju, blagodat ovu, časno i s ponosom u srcima nosimo, a  djelima i jezikom da potvrđujemo. Oprosti nam grijehe naše, a pokrij naše sramote. Usmrti nas kao muslimane, i proživi u društvu dobrih robova Tvojih, Amin.