Pročitano: 190
Hvala Allahu, dž.š., donosimo salavat Njegovom poslaniku Muhamedu, a.s.
Draga braćo,
Često čujemo riječ „zulum“ koja se među nama udomaćila, iako je to arapska riječ. Za riječ zulum znaju mnogi narodi svijeta, kao i nemuslimani. Kratak prevod ove riječi bio bi nepravednost. Međutim, etimološko značenje ove riječi bi bilo: staviti jednu stvar ondje gdje joj nije mjesto, nagraditi ili kazniti nekoga onako kako on ne zaslužuje, trošiti novac u onu svrhu za koju nije određen, koristiti vrijeme u onom poslu od kojeg nema koristi. Željeti drugome ono što ne bi želio sebi, govoriti o nekome iza leđa ono što mu ne bi u oči rekao i uopće govoriti, raditi i misliti i osjećati ono što nanosi moralnu ili materijalnu štetu sebi ili drugome. Razumije se da zulum znači i otimanje tuđeg imetka, pomjeranje međe ili granice vlasništva, lihvarenje, varanje pri proizvodnji i prodaji, prikraćivanje drugih u njihovim pravima.
Zulum znači i svirepost, genocid, nasilje, tiraniju, ugnjetavanje i tlačenje drugog, barabarstvo, idolatriju itd.
U ovoj vasioni ima raznih Allahovih stvorenja, sa raznim zadacima, pravima i svrhom, i svi imaju prema svome haddu (određenim granicama) svoja prava i pravdu. Zato sve ovo što se podrazumjeva pod riječi zulum ne zabranjuje samo vjera nego i zakoni svih pravno uređenih država pa i sama čovječnost. Stoga koliko god si u stanju i koliko god imao moć nad onim koji su ti potčinjeni i koji s pod tvojom rukom budi pravedan i ne čini zulum nikome. Dogle god ti tvoja ruka i tvoja moć dopire, budi pravedan i čuvaj se da ti jezik nikoga ne uvrijedi, i da drugome nepravdu ne naneseš. Onaj koji zulum čini zove se zalim (silnik – tiranin). Svako, bez razlike, proklinje zalima – silnika, i sigurno je da će ga ozlojeđenost i dova mazluma, onoga kome se čini nepravda stići. Čuvajmo se suze siromaha i nemoćnika. Ko god se zulumom služi, on je prezren, i to ne samo od Svemogućeg Allaha nego i od ljudi.
Mnogi zaboravljaju Allahove, dž.š., riječi i prijetnje: „Znat će silnici šta će s njima biti (gdje im je mjesto)“, „Zaista neće uspjeti nepravedni!“.
Također, poručuje nam Uzvišeni: „Silnici neće imati ni prijatelja ni zagovornika koji bi se za njih zauzeo.“
Muhamed, a.s., kaže: „Ko svojom rukom uništi pravo jednog muslimana, Allah mu je odredio Džehennem, a zabranio Džennet.“ Na to je jedan od prisutnih upitao: „A ako se bude radilo o nekoj malenkosti?“, Poslanik, a.s., odgovori: „Pa, ma bila grančica od eraka (gorkog drveta).“
Naše islamske-informativne novine „Preporod“ u septembru 1995. godine su pisale: „Hapšenja, pritvori, silovanja, prisilno skidanje hidžaba, ubistva, zlostavljanja, napadi na privatne kuće, konfiskacija imovine, prisilan rad i svakodnevni progoni civilnog stanovništva – ne, to nije Bosna pod srpskom okupacijom, već Arakan, pokrajina u Burmi naseljena muslimanima, kojih iz dana u dan ima sve manje i manje. Na stotine džamija i medresa je uništeno, dok su za preostale napravljeni planovi za njihovo pretvaranje u restorane i skladišta. Samo 1978. godine rijeka od 150.000 prognanih muslimana iz Arakana je prešla u Bangladeš pod neviđenom torturom burmanske armije.
Tragom kratke vijesti o intenzivnim progonima preostalog muslimanskog življa iz Arakana, registrujemo još jedno područje na kome se vrši totalni genocid nad muslimanima. Arakan je granična burmanska pokrajina prema Bangladešu, čiju populaciju gotovo 100% čine muslimani. Kako je to oblast koja danas pripada Burmi, kao rezultat vještačko uspostavljenih granica, arakanski muslimanski živalj je postao burmanska manjina. Zvanični burmanski statistički podaci kažu da u Burmi živi 90% budista, 4,9% hrišćana i 3,8% muslimana. Neki drugi podaci govore o sasvim drugom postotku muslimana u Burmi, oni kažu da je tu bilo 20% muslimana, što je preko sedam milijuna muslimana, prije masovnih progona. Pokrajina Arakan predstavlja krajnju tačku širenja islama u Bengalu.
Muslimani Arakana su jedna od tri etničke grupe koje čine (su činile) muslimansku zajednicu u Burmi. Pored njih tu su muslimani indijski doseljenici i autohtoni burmanski muslimani poznati pod imenom Zerbadi. Muslimani iz Indije su se doselili u Burmu za vrijeme britanske kolonijalne uprave i naseljavali su područje Ran. Od 1930. godine položaj ovih muslimana se pogoršava.
Nakon što je Burma stekla nezavisnost 1948. godine oni su bili prisiljeni da se isele ili da se integrišu u burmansko budističko društvo. Većina je izabrala ono prvo.
1964. godine, došlo je do novog vala progona indijskih muslimana. Ostali su samo najsiromašniji, tako da je indijska muslimanska zajednica u Burmi početkom 70-ih godina gotovo prestala postojati. Sudbina Zerbada, muslimana poteklih iz bračnih veza indijskih muslimana sa lokalnim burmanskim ženama koje su prihvatile islam, je nešto drugačija. Djeca iz tih brakova, muslimani po vjeri, zadržali su burmansku kulturu. I za njih je 1930. godine bila presudna kada su bili meta nacionalističke propagande “povrat u vjeru pradjedovsku”. Nakon sticanja nezavisnosti donijeti su posebni zakoni o njihovom uključivanju u burmansko društvo u cilju “vraćanja korjenima”. Indijski muslimani i Zerbadi predstavljaju novije etničke grupe na tom području, dok su muslimani Arakana oni koji imaju tradiciju staru više od 1300 godina. Intenzivni progoni tih muslimana su počeli 70-ih i 80-ih godina i to naročito nakon usvajanja ustava 1974. godine kojim je Socijalistička Burmanska Unija proglašena unitarnom državom. 1978 godine rijeka prognanih iz Arakana je prešla u Bangladeš. To je bio rezultat tzv. “čišćenja terena” koji je preduzela burmanska armija protiv “muslimanskih ustaničkih grupa” Arakana.
Pogledate li nove geografske karte te oblasti, Arakan nećete pronaći. Naime, 1983. godine vlada je preimenovala pokrajinu Arakan u Rahin (Rohingiju) pod izlikom da je novi naziv bliži burmanskom izgovoru. Brisanje historijskog naziva pokrajine iz službene upotrebe trebalo je da izbriše svijest o zasebnom etničkom, vjerskom i kulturnom identitetu arakanskih muslimana.
Od maja 1994. godine Arakan je pretvoren u krvavu burmansku zonu smrti. Pod izlikom da traže ustanike, planska ubijanja su postala regularna rutinska akcija SLORC trupa. Arakanska elita, intelektualni sloj zajedno sa studentima su zatvoreni, te im je suđeno na montiranim procesima. Svi su smaknuti, njih više od 500 je ubijeno, mnogi od njih su poklani i zakopani u masovne grobnice Mangdaa i Butidaunga, a da svijet to nije ničim popratio.
Arakanski muslimani su dio svjetskog islamskog ummeta i on shodno tome ima obaveze prema njima, naročito kada se zna da je obaveza nekih drugih učinila ne samo da dođe do ovoga egzodusa, nego da on ostane gotovo neprimjetan. Kako je to moguće ako se zna daje u Burmi nekada živjelo 7 milijuna muslimana?! Nijedna zajednica sebi takvo što ne smije dopustiti, naročito ne islamska.”
Tako se izvještavalo 1995.godine, danas septembra 2017.godine svjedočimo i dalje nastavku svirepog i zločinačkog ubijanja muslimana na ovim prostorima. Dostupnost moderne tehnologije čini da sve te scene mučenja i ubijanja muslimana vidimo svakodnevno. Događaji koji zdravi razum nemože prihvatiti. Nažalost, gubljene muslimanskog života, ubijanje muslimanske djece je samo informacija, a evo u slučaju Rohinja muslimana svjetski mediji i međunarodna zajednica šuti. Holandski parlament odbija staviti na dnevni red pitanje Rohinja muslimana jer ”nije dovoljno važna”, a Izrael naoružava i pomaže one koji čine ovaj genocid.
U istanbulskim arhivima pronađena je informacija, dok su balkanski muslimani krvarili 1913. godine, muslimani Burme, ustanovili su Crveni polumjesec (Hilal Ahmer Cemiyeti) na čijem čelu su bili Mula Abdurrahman i Mula Abdurrahim. Skupili su 220 engleskih lira (sterlin) na ime donacije za balkanske muslimane i ček u tom iznosu predali u osmanski konzulat u Jangonu (danas na jugu Mijanmara). Tadašnji osmanski veliki vezir Said Halim-paša izvještava da je “novac legao na račun Ministarstva finansija Osmanske države te da će ga podići i potrošiti za potrebe udovica i jetima” (kojih je bio sve veći broj kao posljedica Balkanskih ratova).
Reisu-l-ulema je prije četiri dana inicirao formiranje Odbora za podršku narodu Rohingya, koji će raditi na upoznavanju bosanskohercegovačke javnosti sa genocidom nad narodom Rohingya i prikupljanju pomoći za stradalnike.
Ovim povodom Reisu-l-ulema je za RTV Islamske zajednice u BiH- BIR izjavio kako Islamska zajednica kao i Bosna i Hercegovina ne mogu uraditi puno da se genocid nad narodom Rohinja zaustavi i da im se pomogne ali da moraju uraditi onoliko koliko mogu.
„Niko kao Bošnjaci ne zna šta znači biti žrtva genocida i kako je to kada vam čitav svijet okrene leđa i ostavi vas na nemilost silnika. Zato mi, prije svih, imamo obavezu da dignemo svoj glas protiv ponavljanja genocida bilo gdje na svijetu, ali ne samo to, nego da i konkretnim postupcima i vlastitim odricanjem pokušamo olakšati tim ljudima ili barem pronijeti istinu o onome šta im se dešava u nadi da će oni koji mogu ovo zlo zaustaviti to i uraditi“- istakao je Reisu-l-ulema.
Do prvih odluka naše Zajednice kako i na koji način pomoći ovom narodu, nama ostaje dova koju trebamo učiti i prije i poslije pomoći Rohinja muslimana.
Allahu ko bude želio islamu i muslimanima učiniti dobro, Ti to od njega primi i nagradi ga, a ko bude želio islamu i muslimanima zlo, učini da se njegovo zlo njemu vrati, neka njegove zle slutnje budu uzrokom njegove propasti i uništa ga kao što si uništio Ad i Semud!
Allahu, naša braća u Mijanmaru, od Tebe traže pomoć, pa im pomozi i oni se na Tebe oslanjaju, pa ih ne prepuštaj nikome mimo Tebe! Allahu, oni su napadnuti, pa im pomozi, oni su gladni, pa ih nahrani, oni su bez odjeće, pa ih ogrni, oni su bosi, pa ih obuj, oni su bolesni, pa ih ozdravi, oni su preplašeni, pa ih učini sigurnim, oni su protjerani, pa ih zaštiti. Allahu! Ti si nama i njima dovoljan i na Tebe se najbolje osloniti. Uzvišen je naš Gospodar i divan zaštitnik, daleko je od onoga kako ga oni predstavljaju. Neka je selam na poslanike i neka je hvala Allahu, Gospodaru svjetova!
