Pročitano: 68
Hvala Bogu, Milosniku Svemilosnom, salavat i selam Njegovom posljednjem poslaniku i miljeniku, uzoritim ashbaima, čestitim šehidima i svim iskrenim sljedbenicima dini islama.
U 153. ajetu sure El-En`am Allah, dž.š., kaže:
”… kao i to da je ovo Moj put, koji je pravi, pa ga se držite i nemojte slijediti druge puteve pa da vas skrenu s puta Njegova. Eto, to vam On zapovijeda, da biste se pričuvali.”
A Muhamed, a.s., je rekao:
„Nije najbolji među vama onaj ko napusti ovaj svijet radi onog, niti onaj radi ovog, nego je najbolji onaj koji uzme i od ovog i od onog svijeta.“
Poštovana braćo i sestre!
Danas je posljednja hutba u mjesecu rebiu-l-evvelu. U proteklom mjesecu mnogo smo govorili o Muhamedu, a.s. Ova hutba bi trebalo da bude rezime svega rečenog, odnosno, zaključak o onome o čemu smo govorili u ovom odabranom mjesecu. I bit će tako, mada na malo neuobičajen način. Naime, ovih dana je još jedna značajna godišnjica. Sutra će biti tačno 19 godina otkako je klanjana dženaza i ukopan rahmetli Alija Izetbegović. Zato ćemo današnju hutbu posvetiti govoru o ovom velikanu, jer se iz njegova života mnogo toga da naučiti. Život je to koji u dosta svojih epizoda podsjeća na život Poslanika, s.a.v.s. Kao rijetko ko sa ovih prostora, a i šire, rahmetli Izetbegović je tokom svog cijelog života bio izložen različitim iskušenjima. Čak dva puta bio je osuđivan na zatvorsku kaznu. U cvijetu svoje mladosti odležao je tri godine u zatvoru, a u zrelim godinama još šest.
Sva ova iskušenja, uz to enormna ljubav prema čitanju svih vrsta literature, doprinijeli su da rahmetli Izetbegović izraste u čovjeka i intelektualca svjetske klase. Iako nije imao formalno vjersko obrazovanje, njegovo poznavanje islama i pristup tumačenju neodoljivo podsjeća na reformatore islama njegovog vremena. Posebna bliskost osjeća se prema rahmetli Husein-ef. Đozi.
Dokaz za briljantnost Izetbegoviće misli nalazimo u jednom citatu iz njegove poznate knjige Islamska deklaracija:
„Onaj ko vjeruje da život treba uređivati ne samo vjerom i molitvom, nego i radom i naukom, čija slika svijeta ne samo dopušta nego i traži da jedna pored druge stoje i bogomolja i tvornica, ko smatra da treba ne samo odgajati ljude nego i olakšavati i unaprjeđivati njihov život na zemlji, i da ne postoje nikakvi razlozi da se ova dva cilja žrtvuju jedan drugome – taj pripada islamu.“
Alija Izetbegović je i u politiku uveo nešto novo. Iako ima određenih osporavanja njegovog političkog djelovanja, sljedeći citat iz njegovog obraćanja Forumu parlamentaraca 1999. godine, potvrđuje njegovu originalnost i nadasve mudrost i dobrotu:
„Najbolja poruka i pouka koju im možemo ostaviti je tolerancija. Da je Bog htio, svi bismo bili jedan narod. Ali, On to očito nije htio. On nas je podijelio na plemena i narode i naredio da se uzajamno poštujemo i da ne činimo zlo jedni drugima. Ova božanska poruka o toleranciji i poštovanju drugog i drugačijeg, postala je najviša ljudska poruka koju slijedi civilizirani svijet. Ona treba da bude i najviši zakon Bosne, jer bez nje nema Bosne niti života u njoj.“
Braćo i sestre!
Veoma je važno da govor o rahmetli Aliji Izetbegoviću ne shvatimo kao govor u dnevnopolitičke svrhe. Njegov život i njegova misao nadilaze bilo koju stranku. Njegovi govori, a posebno djela ostat će duboko urezani u povijest ovih prostora. Zato se tim govorimo moramo često vraćati. Posebno mi, koji živimo na zapadu, jer je on često isticao koliko je uloga nas muslimana Bošnjaka važna i prema istoku i prema zapadu. Zapadu, da pokažemo da nemaju razloga da se boje od islama, a istoku da nemaju razloga da se plaše zapada. Naša je zadaća da i jednima i drugima pomognemo u međusobnom razumijevanju. Da zapad upozna istok, a istok zapad, jer mi u sebi baštinimo i jedno i drugo. Mi stotinama godina živimo izmiješani sa drugima i oplemenjujemo sve one s kojima živimo, dozvoljavajući da i od drugih preuzmemo sve što je lijepo i korisno.
U svom životu rahmetli Izetbegović je bio najbolji primjer toga. U susretima sa svjetskim liderima, na različitim simpozijima, nimalo nije zaostajao ni u čemu za njima. Neki su čak govorili da je i tu bio dominantan. S druge strane, u ihramima na hadžu, ili negdje u nekoj seoskoj džamiji on se nije razlikovao od običnog džematlije. Toliko jednostavan, da je i tom jednostavnošću dominirao. A uopće nije želio dominirati. Naprotiv.
Radi inspiracije, spomenimo ovdje i još neke njegove osobine. Bio je blag, strpljiv, mudar, tolerantan, nije bio osvetoljubiv, ali je bio odlučan i nadasve čvrste i nepokolebljive vjere u Boga.
Konačno i njegov odlazak sa ovog svijeta, a posebno njegova dženaza ostat će vječita poruka. Svi mi koji som imali čast da tog 22. oktobra 2003. godine budemo na dženazi svjedočili smo možda najvećoj dženazi koja je ikada klanjana na našim prostorima, ali više od toga nesvakidašnjim vremenskim prilikama. Cijeli dan je prepadala kiša, ali, iako je bio kraj oktobra, bilo je tako toplo da gotovo niko nije ni primijetio koliko se kiše slilo tok dana. Neko je to opisao kao «da je i nebo plakalo za rahmetli Izetbegovićem».
Današnju hutbu završavamo kur`anskom dovom:
„Gospodaru, daj mi mudrosti i udruži me sa dobrim!“
Amin, ja Rabbe-l-alemin!
Idriz-ef. Karaman,
Malmö, 21.10.2022.
