Pročitano: 106
Cijenjena braćo!
Uzvišeni Allah nam se milostivo obraća pozivajući nas:
يَٓا اَيُّهَا الَّذ۪ينَ اٰمَنُوا قُٓوا اَنْفُسَكُمْ وَاَهْل۪يكُمْ نَارًا
“O vjernici, sebe i svoje porodice čuvajte od vatre…” (Et-Tahrim, 6)
Ibn Abbas, radijellahu anhu, komentarišući ovaj ajet tvrdi da on znači: “'Podučite ih (tj. svoje porodice) vjeri, i pružite im lijep odgoj (edeb).”
U našem bosanskom jeziku zadržana je ova lijepa arapska riječ-edeb. Edeb znači “uljudnost”, “primjereno ponašanje”, odnosno “ukupnost svojstava ili sposobnosti, koje mora posjedovati onaj koji se hoće kretati u uređenom i kultiviranom društvu”. Nasuprot tome jest riječ edepsuz, što označava osobu koja je priprosta, neodgojena, neuljudna.
Musliman zna kako na edebli način ući u džamiju i u njoj boraviti (desnom nogom s dovom i salavatima, a u džamiji sjediti ponizno i nikad noge ne pružati prema kibli), kako edebli hodati putem (kretati se ulicom skrećući pogled s harama), kako edebli nastupiti prema džematliji i kako se edebli ophodit prema imamu (s osmijehom, bratskim selamom i iskrenim poštovanjem i uvažavanjem,), pa kako edebli prihvatati mushaf i na primjereno mjesto odložiti Kur'an Časni (sa abdestom i sviješću da u ruci držimo Allahovu Riječ, odlagati ga na visoko mjesto i nikad ne spuštati ispod pasa, a pogotovo ne ispod koljena), kako edebli pristupiti obavljanju namaza i u njemu se ponašati skrušeno (kao da pred sobom vidimo Allaha, svjesni da On gleda nas)… Mnogo je takvih edebli primjera u našoj bosanskoj muslimanskoj tradiciji i životu! Musliman svoj edeb, uljudnost, kultiviranost pokazuje na svakom mjestu, kako u džamiji, tako i na teferiču, ne samo na mevludu i hadžu i već i na radnom mjesti i na pijaci. Nigdje musliman nije arogantan, neotesan, nadmen i bezobrazan. Nigdje ne ugrožava drugoga, već poštuje red, pravila, procedure.
Svakodnevno svjedočimo šta se događa društvu koje ostaje bez edeba. Vidimo neprijatne prizore, od bijesa koji izmiče svakoj kontroli do bahatog ponašanja ljudi koji misle da mogu činiti šta god požele. Takvi ne mare za osnovne norme ponašanja: uznemiravaju komšije, parkiraju vozila gdje stignu, krše pravila u saobraćaju, gaze preko ramena ljudi da bi klanjali u prvom saffu.
Poštovana braćo,
Ono što nam svima danas najviše nedostaje: muškarcima i ženama, učenim i primitivnim, građanima i seljacima, omladini i starima jeste upravo edeb. Ostanemo li bez edeba, izgubit ćemo i bračnog druga i porodicu, i prijatelja i komšiju, i ortaka i radnika. Posebno se trebamo sačuvati strogoće u primjeni edeba, a to je ona krajnost da sve pokušamo popraviti i vratiti ured samo onda kada nama neko stane na žulj i to odmah, bez sabura i praštanja. Tako ćemo izgubiti ljude koji nisu na vrijeme odgojeni a moralno su posrnuli.
Treba nam svaki musliman. Posebno u ovo nesretno vrijeme strašnih razaranja opterećenih islamofobijom i kada muslimanska glava i život ne vrijede ništa. Ma koliko neko zagazio u grijeh, naše je, ne da ga dublje guramo i odbacujemo, nego da ga pokušamo izvući iz gliba poroka. Vratimo ga u ove naše safove i pomozimo mu da se u zdravoj atmosferi tjelesno, duhovno i dinski rehabilitira.
Tu pokažimo maksimum svoga edeba. Onako kako bi to pokazao sam Pejgamber, alejhi- selam. A on kaže: “Musliman je onaj od čijeg jezika i ruke su sigurni drugi muslimani…”
Draga braćo, treba nam mudrosti i ustrajnosti da kao zajednica i društvo dostignemo elementarni nivo edeba. Šta nas to sprječava da na javnom mjestu ne galamimo, da ne pušimo i ne razgovaramo dok se klanja dženaza našem bratu, da ne šaramo po autobusima i tramvajima, da ne uništavamo inventar u parkovima, da se ne guramo u redovima prodavnica, pošti i apoteka. Zašt nam je toliko teško odlagati smeće u kontejnere i na deponije i zašto smo toliko sebični i gramzivi kada se nešto, pa makar i beznačajno, besplatno dijeli.
Tužno je vidjeti da se muslimani servilno i poltronski ophode s ljudima bez edeba samo zato što od njih imaju sitnu korist i šićar. Pogubno je i besmisleno uništavati ono što plaćamo našim budžetskim sredstvima.
Uvijek ispravno reagujmo kada vidimo da se u našoj blizini, bez obzira o kome je riječ, neko razmeće bahatošću i stanimo na stranu onoga koji se uljudno i primjereno ponaša. Edeb se ne postiže akademskim zvanjima, niti se porodično nasljeđuje. Edeb se stječe praktičnom vjerom, odgojem i samoodgojem, mukotrpnim radom na sebi. Uostalom, edeb nam daruje Bog Dragi kada vjeru iskreno prihvatimo i djelom potvrdimo. Stvoritelj je taj koji okreće naša srca, On je taj koji odgaja, vodi i upućuje čovjeka. On se, i to nikada ne smijemo zaboraviti, odaziva molbi onoga ko Ga za nešto iskreno zamoli. Zato Ga molimo za lijep edeb. Uspostavimo čvršću vezu s Njim. Budimo edebli za svoje vlastito dobro i dobro generacija muslimana kojima treba ostaviti u naslijeđe ovu našu čistu i lijepu vjeru. Još mnogo borbe i rada nam predstoji da u toj namjeri i uspijemo!
Allahu Milostivi, podari nam veličinu u znanju, prijateljstvo u istini, spas u strpljivosti, bogatstvo u štednji, zadovoljstvo u nezavidnosti, blagoslov u darežljivosti i mir i spokoj u pobožnosti. Amin!
(Preuzeto sa Portala Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini)
