Draga braćo i poštovane sestre!

Nakon što smo prije nekoliko dana obilježili 31. godišnjicu genocida nad Bošnjacima i klanjali šehidsku dženazu u Srebrenici, naše misli usmjeravamo prema još jednom velikom stradanju našeg naroda. Navršavaju se trideset i četiri godine od zločina s obilježjima genocida počinjenih početkom ljeta 1992. godine u Prijedoru, Kozarcu i drugim gradovima doline rijeke Sane. Tada su izvršena planska ubistva, odvođenja u logore, silovanja i progoni hiljade nevinih civila. Nakon što su bili prisiljeni nositi bijele trake i istaknuti bijele čaršafe na svojim domovima, mnogi su završili u masovnim grobnica. Oni koji nisu ubijeni prošli su kroz logore smrti, među kojima je posebno ostao upamćen zloglasni logor Trnopolje.

U životu svakog čovjeka, ali i svakog naroda, postoje trenuci kada se ispituje iskrenost vjere, čvrstina uvjerenja i spremnost da se ostane na putu istine onda kada taj put postane težak. Kroz historiju muslimani su često bili izloženi pritiscima, prijetnjama i pokušajima da se odreknu svojih uvjerenja, svoje vjere i svoje zemlje.

Kur'an nam donosi kazivanja o drevnim narodima ne samo kao priče o prošlosti, nego kao pouke za sva vremena i narode. Jedno od takvih kazivanja jeste kazivanje o poslaniku Šuajbu, a.s., koji je svoj narod pozivao pravednosti i pokoravanju Jednom Bogu. Međutim, oni koji su imali moć nisu prihvatili njegov poziv. Kada nisu mogli pobijediti istinu argumentima, pokušali su je ugušiti prijetnjom, prisilom i progonom.

Allah, dž.š., u Kur'anu kaže:

قَالَ ٱلْمَلَأُ ٱلَّذِينَ ٱسْتَكْبَرُوا۟ مِن قَوْمِهِۦ لَنُخْرِجَنَّكَ يَٰشُعَيْبُ وَٱلَّذِينَ ءَامَنُوا۟ مَعَكَ مِن قَرْيَتِنَآ أَوْ لَتَعُودُنَّ فِى مِلَّتِنَا ۚ قَالَ أَوَلَوْ كُنَّا كَٰرِهِينَ

„Glavešine naroda njegova, one koje su bile ohole, rekoše: “Ili ćete bezuvjetno vjeru našu prihvatiti, ili ćemo mi, o Šuajbe, i tebe i one koji s tobom vjeruju iz grada našeg istjerati.” – “Zar i protiv naše volje?” – reče on.“ (El-E'araf, 88)

U ovom kur'anskom opisu prepoznajemo obrazac po kojem su svi zločinci isti, kako u vremenu Šuajba, a.s., tako i u našem vremenu. Kada nisu u stanju argumentima opravdati svoja nastojanja, oni posežu za silom. Njihova prva karakteristika jeste oholost, koja ih navodi da drugima uskrate vjeru, slobodu i život. Zbog toga ne pokušavaju postići dogovor, već Šuajbu i njegovim sljedbenicima postavljaju ultimatum: ili ćete prihvatiti ono što mi želimo ili ćete biti protjerani.

Ovaj kur'anski primjer sličan je onome što su doživjeli mnogi Allahovi poslanici, a kasnije i mnogi narodi. Sve počinje oduzimanjem prava, nastavlja se progonom, a završava zločinom. Ovaj ajet nam govori da zločin ne nastaje iznenada. Na prvom mjestu dolaze oholost, mržnja i dehumanizacija, a zatim oduzimanje prava da neko može i smije živjeti na određenom prostoru.

Odgovor Šuajba, a.s, sadržan u kur'anskim riječima: „Zar i protiv naše volje?“ potvrđuje da je vjera stvar slobodnog izbora i uvjerenja, a ne prisile. Islam ne prihvata nametanje vjerovanja niti opravdava progon ljudi zbog njihove vjerske ili druge pripadnosti. Zato možemo reći da je jedna od odlika muslimana da ostaje čvrst u svojim principima, ali istovremeno poštuje dostojanstvo svakog čovjeka.

U Kur'anu se često ističe da je sve jasno objašnjeno i da za životne izazove postoje kur'anske smjernice i rješenja. Mnogi ajeti ukazuju na osobine različitih skupina ljudi i jasno opisuju njihove postupke, kako bi oni koji ispravno razumiju kur'anske poruke mogli prepoznati istinu i razlikovati je od zablude. Što smo bolje upoznati sa sadržajem Kur'ana i njegovim cjelinama, to ćemo biti svjesniji stvarnosti oko sebe te sposobniji da pravovremeno i ispravno odgovorimo na iskušenja i izazove s kojima se suočavamo.

Odgovor na prijetnje progonom pokazuje nam veličinu imana i snagu ljudi koji su svoju vezu s Allahom, dž.š., stavili iznad svega prolaznog.

قَدِ ٱفْتَرَيْنَا عَلَى ٱللَّهِ كَذِبًا إِنْ عُدْنَا فِى مِلَّتِكُم بَعْدَ إِذْ نَجَّىٰنَا ٱللَّهُ مِنْهَا ۚ وَمَا يَكُونُ لَنَآ أَن نَّعُودَ فِيهَآ إِلَّآ أَن يَشَآءَ ٱللَّهُ رَبُّنَا ۚ وَسِعَ رَبُّنَا كُلَّ شَىْءٍ عِلْمًا ۚ عَلَى ٱللَّهِ تَوَكَّلْنَا ۚ رَبَّنَا ٱفْتَحْ بَيْنَنَا وَبَيْنَ قَوْمِنَا بِٱلْحَقِّ وَأَنتَ خَيْرُ ٱلْفَٰتِحِينَ ﴿٨٩﴾

“Ako bismo zabludu vašu prihvatili nakon što nas je Allah spasio nje, na Allaha bismo laž iznijeli. Mi je ne trebamo prihvaćati, to neće Allah, Gospodar naš, jer Gospodar naš znanjem Svojim sve obuhvaća; u Allaha se uzdamo! Gospodaru naš, Ti presudi nama i narodu našem po pravdi, Ti si sudija najpravedniji!” (El-E'araf, 89)

Iz ovoga zaključujemo da je iman najveća Allahova blagodat koja je podarena čovjeku te da iskušenja, izazovi i borba za očuvanje vjere i vrijednosti neće prestati. Svijest da naš Gospodar Svojim znanjem obuhvata sve usmjerava nas da se istinski oslonimo samo na Njega. Konačna presuda pripada Uzvišenom Allahu, a Njegova pravda nikada ne izostaje.

Kazivanje o Šuajbu, a.s, inspiracija je muslimanima u njihovom trajnom nastojanju da vrijednosti vjere i dobra dominiraju nad nepravdom i nasiljem. To je kazivanje o stalnoj borbi između istine i laži, između onih koji žele živjeti po Allahovim uputama i onih koji pokušavaju istinu potisnuti silom, prijetnjom ili obmanom.

Kada su nasilnici iz Šuajbovog, a.s., naroda pred njega i njegove sljedbenike stavili izbor da prihvate njihov put ili da budu protjerani, oni tim činom nisu tražili samo promjenu riječi na jeziku. Oni su tražili od vjernika da napuste ono što im je Allah podario kao najveću blagodat. Zato je njihov odgovor bio jasan: “Ako bismo zabludu vašu prihvatili nakon što nas je Allah spasio nje, na Allaha bismo laž iznijeli…“

Ovaj ajet nas uči da se istina ne čuva samo onda kada je lahko govoriti je, nego upravo onda kada dođu pritisci, kada se od čovjeka traži da šuti, da zaboravi ili da prihvati laž kao cijenu mira. Jer, nepravda i zlo nikada ne podrazumijevaju samo fizičko nasilje. To je proces koji često započinje riječima kojima se ljudi dijele, te postupcima kojima se čovjeku nastoji oduzeti njegovo dostojanstvo. Prije nego što dođe nasilje nad tijelima, često dolazi nasilje nad istinom – pokušaj da se žrtva prikaže kao krivac, a zločin opravda lažnim objašnjenjima.

Božiji poslanik Muhamed, a.s., bodrio je svoje sljedbenike i na tu vrstu borbe i nastojanja da uvijek budemo na strani istine i dobra, bez obzira na zlo koje nas okružuje. Od Huzejfe, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, a.s., rekao:

„Ne budite ljudi bez vlastitog stava, pa da govorite: ‘Ako ljudi čine dobro, i mi ćemo činiti dobro, a ako čine nepravdu, i mi ćemo činiti nepravdu.’ Odgojite svoje duše tako da činite dobro kada drugi čine dobro, a kada drugi čine nepravdu, vi nemojte biti nepravedni.“

Ovaj hadis nosi jasnu poruku: ne smijemo biti od onih koji se povode za drugima, nego moramo sačuvati svoju moralnu uspravnost i onda kada je oko nas mnogo nepravde. Tako ostajemo čvrsti u načelima naše vjere, ne dopuštajući da naše postupke određuju promjenjivi stavovi ljudi, već Allahova uputa i pravda.

Pouke iz zločina počinjenih u Prijedoru podsjećaju nas koliko je opasno kada zaboravimo na ove univerzalne i svevremenske kur'anske poruke. Jer, kada se ljudi nazivaju pogrdnim imenima i kada se obilježavaju trakama, kada se njihova prava oduzimaju, kada se zatvaraju u logore, protjeruju i ubijaju – tada vidimo posljedice mržnje koja je prije toga pripremana riječima i propagandom. Zato je čuvanje sjećanja na žrtve Prijedora obaveza naše savjesti.

Draga braćo, podsjećam nas da je 20. jula simbol stradanja Bošnjaka na području Prijedora, Kozarca i šire regije Bosanske krajine. Ne zaboravimo da je samo na području općine Prijedor ubijeno 3.176 osoba. U ponedjeljak, 20. jula, na trideset i četvrtu godišnjicu ovih zločina, bit će ukopano pet naših šehida. Pozivam vas da dođete i klanjate dženazu našoj nepravedno ubijenoj braći te taj dan budemo podrška njihovim porodicama.

Molim Allaha da se smiluje svim šehidima i podari im džennetske nagrade, da njihove porodice osnaži u njihovoj boli i iskušenju te da nam njihova žrtva bude trajna opomena da čuvamo vrijednost vjere i domovine. Amin!

Muftijstvo bihaćko

Hutba muftije bihaćkog hafiza Mehmed-ef. Kudića

Draga braćo u dini-islamu, poštovani džemate,

Nalazimo se u danima koji u našoj kolektivnoj svijesti, ali i u historiji čitavog čovječanstva, nose najteži teret tuge, boli i sjete. Sredina mjeseca jula nas svake godine nepogrešivo vraća u Podrinje, u našu Srebrenicu. Vraća nas na šehitluk, harem u Potočarima, gdje bijeli nišani nijemo, ali snažno svjedoče o planetarnom zločinu – o Genocidu počinjenom nad bošnjačkim narodom zaštićene zone Ujedinjenih nacija.

U tim bijelim nišanima zapisane su naša ljubav i naša tuga za našim najmilijima; oni svjedoče i opominju nas na okrutnost dušmanina i bešćutnost svijeta. Naša današnja hutba nije samo podsjećanje na datume; ona je poziv na trajnu budnost, na sjećanje i pamćenje, jer je pamćenje i sjećanje ibadet, a zaborav opasnost koja vodi u ponavljanje zla.

Bol i tuga koje nosimo u sebi trajno će ostati u nama, jer rečeno je da se proživljena bol nikada ne može zaboraviti. Ali, naša je obaveza nadići njenu silinu i ne dozvoliti da nas slomi. Vjera nas uči i budi u nama snagu da strpljivo podnosimo svako iskušenje, pa i ono najteže. Mi, hvala Allahu, svih ovih godina nismo klonuli duhom niti smo pognuli glavu pred zlom. Pružili smo snažan otpor kojem se divi cijeli svijet. Naučili smo kako nositi teret boli koja nam je nametnuta. Strpljivo i neumorno nastavit ćemo se boriti protiv zaborava, ali i protiv mržnje, pazeći da ona nikada ne otruje naša srca i naše duše.

Braćo i sestre,

Uzvišeni Allah nas u Kur'anu opominje i naređuje nam da istinu ne skrivamo, a da nepravdu pamtimo. Kaže Gospodar u suri El-Ma'ide:

“O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! I neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti.” (El-Ma'ide, 8.)

Iz ovog ajeta učimo ključnu moralnu pouku: pamćenje i sjećanje na žrtve Genocida čin je vrhunske pravde i čestitosti. To je ispunjavanje Allahove izričite naredbe o pravednom svjedočenju. Jer, mi Srebrenicu ne pamtimo da bismo mrzili, već da bismo osigurali da istina pobijedi laž i da se zlo više nikada i nikome ne ponovi.

Mi, bosanski muslimani, naučili smo, kao malo ko u svijetu, da na putevima mržnje rastu samo smrt, očaj i bolest duše. Na mitologiji krvi i tla mogu se utemeljiti samo nesreća i zločin. Oni koji zaborave da Zemlja i sve što je na njoj pripada Bogu i da su sva Božija stvorenja jednaka u svom dostojanstvu, na korak su od zločina.

Srebrenica nas uči da zlo nikada ne miruje. Živimo u vremenu narastanja i institucionalnog negiranja zločina Genocida. Protagonisti zla ulažu velike napore da umanje zločin koji su počinili i da pobrišu granicu između zločinca i žrtve. Nadaju se da lažima mogu dovesti u pitanje historijske činjenice. Oni svjesno računaju na naš zamor, nadajući se da ćemo ustuknuti pred njihovim drskim lažima.

Zato kultura sjećanja i pamćenja ne smije biti svedena na samo jedan dan u godini ili na puku manifestaciju žaljenja. Ona mora postati dio našeg svakodnevnog identiteta, našeg obrazovnog sistema i našeg porodičnog odgoja. Naša je moralna dužnost da svojoj djeci prenesemo istinu, ne da bismo ih trovali mržnjom, već da bismo ih opremili budnošću i sviješću da zlo ne miruje.

Zato nas Allahov Poslanik, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, u dobro poznatom hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., uči:

“Vjernik ne smije dozvoliti da bude ujeden iz iste rupe dva puta.” (Buhari i Muslim)

Ovaj hadis je vjerski temelj naše kulture pamćenja, ali i naše direktne obaveze prevencije Genocida. Prevencija Genocida nije samo političko ili pravno pitanje; to je naša prvorazredna vjerska i moralna dužnost. Mi nemamo pravo biti naivni. Prevencija znači da moramo prepoznati rane znakove zla, dehumanizacije i negiranja prije nego što bude prekasno.

U tom kontekstu, usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici na globalnom nivou predstavlja važan civilizacijski čin. Ta rezolucija je jasan znak da svijet, uprkos kašnjenju, postavlja pravnu i moralnu branu lažima i negiranju. Međutim, međunarodne rezolucije su tek okvir, a stvarna prevencija počinje unutar naših domova, naših džemata i naših institucija.

Naša svakodnevna edukacija, budnost i posvećenost očuvanju istine na lokalnom, džematskom nivou ključni su koraci u sprječavanju da nam se prošlost ponovi.

Ako se prepustimo nemaru i komforu zaborava, rizikujemo da ponovo proživimo strahote koje su proživjeli naši očevi, djedovi i sinovi. Naša historija na ovim prostorima nas opominje da je svaki naš historijski zaborav bio uvertira i pozivnica za novi zločin nad nama. Nemar i ravnodušnost su luksuz koji sebi više nikada ne smijemo dopustiti. Pamćenje Srebrenice i aktivno djelovanje na sprječavanju zla kula su našeg opstanka na rodnoj grudi.

Genocid koji je počinjen u Srebrenici obavezuje nas da budno i odgovorno mislimo o budućnosti našeg naroda i naše Srebrenice.

Uzvišeni Allah kaže:

„Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti…“ (En-Nur, 55.).

Mi vjerujemo da je Božije obećanje istinito, ali isto tako smo uvjereni da je danas sve do nas. Naša je obaveza brinuti se o Srebrenici, jer je ona rodno mjesto našeg kolektivnog stradanja. Ništa se na ovoj zemlji bosanskoj ne može mjeriti s njom. Prevenciju Genocida gradimo kroz jačanje naših institucija, kroz izvrsnost u obrazovanju, nauci i ekonomiji. Naša snaga i naša spremnost da se branimo i zaštitimo svoje pravo na život najbolja su garancija odvraćanja svakog budućeg zla. Na nama je da se borimo, da ulažemo u znanje i da omogućimo dostojan i siguran život svih ljudi u Srebrenici i oko nje. Oni koji uzmu Boga za zaštitnika i koji budu postojani u svojoj vjeri i trudu, postići će ono što žele.

Islam je vjera ponosa, dostojanstva i postojanosti, vjera istine i pravednosti. Zato neka nas tuga ne baci u očaj, a sažaljenje u slabost. Allah nas iskušava i u dobru i u nesreći, i u izobilju i u oskudici, a naša postojanost se mjeri našim jedinstvom.

U  Kur'anu je zapisano da Allah voli one koji se bore na Njegovom putu poredani u redove koji su čvrsti kao bedemi.

Nastupajmo zajedno, kao jedna duša i jedno tijelo. Neka nam Srebrenica bude trajna pouka da se slabima, podijeljenima i nespremnima milost ne ukazuje, i neka nam bude zakletva da izgradnjom vlastite snage i jedinstva osiguramo da nam se stradanje nikada više ne ponovi. Podignite svoje ruke jutrom i večeri, i molite Svoga Gospodara.

Ja Rabbi, Tebi podižemo ruke naše, Ti si Onaj Koji zna šapat svakog srca i Koji si jedini lijek usred očaja. Pomozi nam da nađemo lijek za ranjenu dušu i vječni mir kod Tebe.

Ja Rabbi, blagoslovi Svojim blagoslovom ljude Srebrenice i porod njihov za sva vremena.

Ja Rabbi, podari nam mudrost, snagu i jedinstvo da prepoznamo i spriječimo svako zlo koje nam se sprema. Sačuvaj spomen na Srebrenicu u našim srcima za vjeke vjekova. Neka Srebrenica bude zalog za našu slobodu, jedinstvo i život u miru. Tako Ti Tvoje veličine i milosti! Amin!

Poštovana braćo, u Kur’anu Časnom Uzvišeni Allah kaže:
وَمِنْ آيَاتِهِ أَنْ خَلَقَ لَكُمْ مِنْ أَنْفُسِكُمْ أَزْوَاجًا لِتَسْكُنُوا إِلَيْهَا
وَجَعَلَ بَيْنَكُمْ مَوَدَّةً وَرَحْمَةً ۚ إِنَّ فِي ذَٰلِكَ لَآيَاتٍ لِقَوْمٍ يَتَفَكَّرُونَ
„I jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost.“ (Er-Rum, 21).

Naš Gospodar je čovjeku podario na Zemlji sve što je potrebno za normalan i ugodan život. Podario mu je supružnika koji će mu biti oslonac u životu, smiraj i ljubav koju toliko trebamo. Vjernik će razumjeti blagodati Božije, na njima biti zahvalan Gospodaru Uzvišenom, i svojim djelom njegovati blagodati koje su mu date. Problem nastaje kada zaboravimo na pomenute blagodati, kada zamračenje uma učini da se uvjerimo da su te blagodati naš produkt i da ih možemo zloupotrijebiti. Tada dolazi do ozbiljnih problema!
Jedan od problema, koji nas kontinuirano podsjeća da je određeni broj naših sunarodnjaka zaboravio na zahvalnost na blagodatima, jeste nasilje nad ženama i nezaštićenim osobama. Ovaj fenomen je jedan od najozbiljnijih društvenih i moralnih problema. On nije karakteristika samo jednog vremena i ne poznaje granice kultura, religija, nacija niti društvenih slojeva.
Iako se u medijima često prikazuje kao individualni devijantni čin, nasilje nad ženama predstavlja duboko ukorijenjen transgeneracijski, strukturalni fenomen, oblikovan društvenim normama i pogrešno shvaćenim sistemom vrijednosti.
Nasilje nad ženama nije privatna stvar, već iznimno negativna pojava koja predstavlja najozbiljnije kršenje temeljnih ljudskih prava i dostojanstva osobe.
Kao relevantan odgovor na ovu zabrinjavajuću pojavu u našim akademskim krugovima izvršeno je opsežno istraživanje koje je dalo određene rezultate.
Dva podatka u tom istraživanju posebno su značajna za nas.
Jedno je da u većem procentu mladi ispitanici imaju blagonaklon stav prema nasilju u odnosu na starije ispitanike!!
A drugo se tiče raširenog shvatanja da religioznost, onako kako je većina ispitanika razumijeva, ne predstavlja značajnu prepreku za ispoljavanje nasilja!!
Ova dva podatka su zabrinjavajuća i uznemirujuća.
Kakav odgoj imaju naši mladi ako su skloni nasilju, čemu učimo našu omladinu i kakav ambijent života smo im kreirali da bi oni ovako razmišljali!?
Na ova pitanja sve odgovorne institucije u društvu, a naročito roditelji i odgajatelji, trebaju dati odgovor i poduzeti konkretne korake s ciljem promjene našeg odgojnog pristupa.
Mi smo vjernici i znamo da vjera u svom suštinskom smislu ne može biti legitimizacija nasilja, već potencijal snažnog otpora nepravdi i poniženju.
Zato nam je bitna spoznaja da samo istinska, unutarnja, duboka vjera može imati dovoljno snage da oblikuje ponašanje pojedinca i biti dovoljno snažna brana prakticiranju nasilja nad slabijom osobom.
Allah, dž.š. nas obavještava:
يَا عِبَادِي إِنِّي حَرَّمْتُ الظُُّلْمَ عَلَى نَفْسِي وَجَعَلْتُهُ بَيْنَكُمْ مُحَرَّمًا
فَلَا تَظَالَمُوا
„O robovi moji, Ja sam sebi zulum zabranio i učinio sam ga među vama zabranjenim, pa nemojte jedni drugima nasilje činiti!“ (Muslim).

Poštovani džema'ate!
Kao zajednica savjesnih i odgovornih vjernika ne smijemo šutjeti pred nasiljem!
Muhammed, a.s., je rekao: „Pomozite svome bratu, bio on nasilnik ili onaj kome je nasilje učinjeno.“
Ashabi upitaše: „Allahov Poslaniče, pomoći ćemo onome kome je nasilje učinjeno, ali kako pomoći nasilniku?“
On odgovori: „Tako što ćeš ga spriječiti da čini nasilje.“ (Buharija).
Nasilje ne počinje uvijek udarcem.
Često počinje vrijeđanjem, ponižavanjem, omalovažavanjem i grubim riječima.
Zato je neophodno ulagati trud u prevenciju.
Prvi korak u prevenciji jeste jačanje bogobojaznosti. Onaj ko je svjestan da ga Allah, dž.š., vidi i da će za svaki postupak odgovarati, neće sebi dozvoliti da nanosi nepravdu drugome.
Uzvišeni Allah kaže:
إِنَّ ٱللَّهَ يَأْمُرُ بِٱلْعَدْلِ وَٱلْإِحْسَٰنِ وَإِيتَآئِ ذِى ٱلْقُرْبَىٰ
وَيَنْهَىٰ عَنِ ٱلْفَحْشَآءِ وَٱلْمُنكَرِ وَٱلْبَغْىِ ۚ يَعِظُكُمْ لَعَلَّكُمْ تَذَكَّرُونَ
„Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.“ (En-Nahl, 90)

Drugi korak prevencije jeste odgovoran odgoj djece.
Poslanik, a.s., je rekao: „Svi ste vi pastiri i svi ste odgovorni za svoje stado.“ (Buharija i Muslim).
Roditelji su odgovorni da sinove odgajaju u duhu poštovanja prema ženama, a kćerke u svijesti o vlastitom dostojanstvu i pravima.
Ovaj hadis jasno pokazuje da je obaveza svakog muslimana da reagira na nepravdu i da spriječi nasilje gdje god je to moguće.

Posebno je važno naglasiti da niko nema pravo koristiti vjeru kao opravdanje za zlostavljanje žene.
Takvo ponašanje je suprotno primjeru Allahovog poslanika Muhammeda, a.s., koji je bio oličenje blagosti, milosti i poštovanja prema ženama.
Zato budimo graditelji porodica u kojima vladaju ljubav, međusobno poštovanje i razumijevanje.
Neka naše supruge, majke, sestre i kćeri budu sigurne među nama i uz nas.

Molimo Uzvišenog Allaha da zaštiti sve žene od nasilja, da popravi stanje naših porodica, da među supružnike unese ljubav i samilost, te da nas učini od onih koji uspostavljaju pravdu a sprječavaju nepravdu.
رَبَّنَا هَبْ لَنَا مِنْ أَزْوَٰجِنَا وَذُرِّيَّٰتِنَا قُرَّةَ أَعْيُنٍ
وَٱجْعَلْنَا لِلْمُتَّقِينَ إِمَامًا
„Gospodaru naš, podari nam u suprugama našim i djeci našoj radost očiju naših i učini nas predvodnicima bogobojaznih.“ (El-Furkan, 74)
Amin, ja Rabbel-alemin!

Prof. dr. Muharem Adilović,
Dekan Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Koji čovjeka ne ostavlja bez upute. Njemu zahvaljujemo na blagodati islama, na emanetu života, na porodici, džematu, slobodi i domovini. Od Njega tražimo oprost za naše slabosti, snagu za naše obaveze i mudrost u našim odlukama.

Neka je salavat i selam na Muhammeda a. s., pečata vjerovjesnika, učitelja vjere i života, onoga koji je ljudima pokazao kako se vjeruje u Allaha, kako se podnosi iskušenje, kako se gradi zajednica i kako se emanet nosi do kraja. Neka je mir na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe, šehide i sve one koji njegov put slijede iskreno, odgovorno i postojano.

Draga braćo i sestre,

Hidžra je razdjelnica između dvije etape poslaničke misije: između potisnute zajednice i uređene zajednice, između vjere koja se čuva u uskim krugovima progonjenih vjernika i vjere koja oblikuje javni moral, društvene odnose, sigurnost, pravdu i poredak.

Zato islamski kalendar ne počinje ni rođenjem Poslanika a. s., ni prvom Objavom, ni pobjedom na Bedru, nego Hidžrom. U tome je velika mudrost. Time je prva muslimanska zajednica kazala da civilizacijsko vrijeme ummeta započinje trenutkom u kojem se počinje uređivati zajednički život. Činom Hidžre, lična vjera se utkala u zajednički emanet, odgovornost u odnosima među ljudima i obavezu da se pravda, red i povjerenje čuvaju kroz institucije.

Hidžra je, prije svega, bila vjerski čin i velika razdjelnica u poslaničkoj misiji. Poslanik a. s. i njegovi ashabi napustili su Mekku su s bolom, ali bez očaja; s ljubavlju prema zavičaju, ali nezarobljeni u prošlosti.

Poslanik a. s. je u Medinu gradio zajednicu. U Medini je najprije pobratimio ensarije i muhadžire. Izgrađena je džamija u kojoj se klanjalo, učilo, savjetovalo i odlučivalo. Uspostavio je zajednicu na međusobnoj odgovornosti i spremnosti da čovjek stane uz drugoga onda kada mu je teško.

Potom je uslijedilo uređenje odnosa u Medini kroz Medinsku povelju. Poslanik a. s. nije gradio zajednicu na improvizaciji i dobroj volji pojedinaca, nego na jasnim pravima, obavezama, sigurnosti, solidarnosti i međusobnom poštovanju, ostavljajući nam time trajnu poruku da zajednica koja želi čuvati ljude mora urediti odnose među njima.

Zato je pogrešno misliti da je sistemsko i institucionalno djelovanje nešto novo, strano ili suprotno duhu vjere. Naprotiv, Poslanik a. s.  utemeljio je zajednicu na: vjeri, dogovoru, odgovornosti, javnom povjerenju i jasnom poretku kroz institucije koje je tadašnje društvo poznavalo.

To je prva poruka Nove hidžretske godine nama Bošnjacima u Zapadnoj Europi. Naši džemati, naše krovne organizacije i naše ustanove ne smiju ostati taoci privremenih rješenja. Mnoge su džemate podizali ljudi koji su radili teške poslove, živjeli skromno, odvajali od svojih plata, kupovali prve vakufe, učili djecu po stanovima i neuslovnim prostorima, čuvali vjeru u okolnostima u kojima nije bilo ni lahko ni jednostavno biti organiziran musliman. Njihova žrtva nas obavezuje. Ako su oni u oskudici bili odlučni, mi u boljim okolnostima ne smijemo ostati nemarni.

Zato je uređivanje naših zajednica i džemata, usklađivanje pravila, jasna podjela odgovornosti, poštivanje statuta, izbor odgovornih ljudi i čuvanje institucionalnog reda dio našeg emaneta i način da se žrtva prethodnih generacija zaštiti, da se današnji rad uredi i da se budućim generacijama ne ostavi nered.

Uzvišeni Allah kaže: “Allah vam zapovijeda da emanete povjeravate onima koji su ih dostojni, i kada ljudima sudite, da pravedno sudite.” (En-Nisa, 58)

Allahov Poslanik a. s. rekao je: “Svi ste vi pastiri i svi ćete biti pitani za svoje stado.”

Draga braćo i sestre,

Hidžra nas posebno snažno oslovljava zato što mnogi od nas znaju šta znači živjeti daleko od zavičaja. Mi danas živimo u zemljama Zapadne Europe. Ovdje radimo, učimo, odgajamo djecu, gradimo džemate i učestvujemo u društvima u kojima živimo. Naša vjera nas uči da budemo pošteni, korisni i odgovorni građani tih društava.

Ali, život izvan Bosne i Hercegovine ne znači raskid s Bosnom i Hercegovinom i ravnodušnost prema njoj. Muhadžiri su živjeli izvan Mekke, ali nisu izgubili svijest o sebi, svojoj misiji i svom zavičaju. Njihova vjera nije oslabila zato što su promijenili mjesto boravka. Naprotiv, u novim okolnostima pokazali su zrelost, disciplinu i odgovornost.

Tako i mi danas moramo živjeti s dvostrukim emanetom. Dužni smo poštovati zemlje u kojima živimo i doprinositi njihovom dobru. Isto tako, dužni smo čuvati i vezu s domovinom iz koje potičemo. Bosna i Hercegovina baštini povijesno iskustvo našeg naroda, našeg islama, naših porodica, naših mezarja, naših vakufa, našeg jezika, naših džamija, naših šehida, naših učenjaka. Za mnoge od nas ona je zemlja rođenja. Za našu djecu ona je zemlja porijekla.

Ljubav prema domovini od nas iziskuje istinu, pravdu, odgovornost, rad, znanje, uredne dokumente, prenos jezika na djecu, vezu s porodicom i prijateljima, brigu za one koji su ostali i učešće u onome što se tiče općeg dobra.

Upravo ovdje dolazimo do odgovornosti koja je pred nama u ovoj godini. Opći izbori u Bosni i Hercegovini bit će, ako Bog da, održani 4. oktobra 2026. godine. Građani Bosne i Hercegovine koji žive u inostranstvu imaju pravo da se registruju za glasanje izvan domovine. Sa minbera ne govorimo o strankama, kandidatima ili političkim opredjeljenjima, jer minber ne pripada stranačkoj kampanji, a hurmet džamija moramo zaštiti od dnevno-političkih nadmetanja. Izbor svakog čovjeka pred Allahom i pred zakonom je njegova lična odgovornost.

Ali upravo zato što ne govorimo stranački, možemo i moramo govoriti moralno. Pravo koje čovjek ima ne smije se olahko odbaciti. Pravo glasa je dio odgovornosti prema zajednici i budućnosti domovine.  Pozivamo sve građane Bosne i Hercegovine koji žive u dijaspori da se na vrijeme registruju za glasanje iz inostranstva. Rok za registraciju je 21. juli 2026. godine. Ne ostavljajmo ovu obavezu za posljednje dane. Provjerimo svoje dokumente, obnovimo ih ako je potrebno, registrujmo se na vrijeme i pomozimo onima kojima je potrebna podrška. Pokažimo svojim djelima da nismo odustali od prava koje nam pripada i da nismo zaboravili svoju domovinu.

Uzvišeni Allah kaže: “I ne uskratite svjedočenje; ko ga uskrati, srce njegovo će biti grešno, a Allah dobro zna ono što radite.” (El-Bekare, 283)

I kaže Uzvišeni: “O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan, ta Allahovo je da se brine o njima! Zato ne slijedite strasti – kako ne biste bili nepravedni. A ako budete krivo svjedočili ili svjedočenje izbjegavali – pa, Allah zaista zna ono što radite.” (En-Nisa, 135)

Naš odnos prema domovini i javnom dobru dijelom je našeg emaneta. Vjernik svjedoči svoju odgovornost riječima, djelima, ali i onim što propusti učiniti. Zato je registracija građana Bosne i Hercegovine u dijaspori izraz svijesti da se prava čuvaju odgovornim odnosom, da se budućnost ne prepušta slučaju i da musliman ne smije biti ravnodušan prema pravdi, sigurnosti, dostojanstvu ljudi, obrazovanju djece, položaju povratnika, očuvanju mira i budućnosti zemlje kojoj pripada.

Posebno se ovim povodom obraćamo mladima u našim džematima. Vi imate posebnu odgovornost. Vaše poznavanje jezika, sistema i savremenih tehnologija nije razlog za udaljavanje od Bosne i Hercegovine, nego prilika da budete most između generacija. Zato vas pozivamo da izvadite ili obnovite bosanskohercegovačke dokumente, da se registrujete, te da pomognete roditeljima, starijima i džematlijama kojima je potrebna podrška.

Roditelje pozivamo da vezu svoje djece s Bosnom i Hercegovinom ne prepuštaju slučaju. Jezik, porijeklo i domovina ne čuvaju se sami od sebe. Djeci trebate objasniti da europski život i bosanskohercegovački identitet ne stoje jedan protiv drugog. Približite im vezu sa domovinom kroz: porodicu, odgoj, putovanja, lične dokumente i konkretno učešće u onome što se tiče Bosne i Hercegovine.

Braćo i sestre,

Hidžra nas uči da se velike promjene ne događaju bez lične odluke i preuzimanja odgovornosti. Zajednica se ne čuva samo govorima i dobrim namjerama, nego djelima ljudi koji svoju odgovornost ne odgađaju i ne prebacuju na druge. Zato nas i početak nove hidžretske godine poziva da ostavimo nemar i stalne prigovore, a da se čvrsto vežemo za odgovornost, jedinstvo, rad za opće dobro i konkretna djela za budućnost domovine. To je put promjene na koji nas Kur’an stalno vraća. Promjena jednog naroda počinje promjenom svijesti, odnosa i postupaka svakog od nas: “Allah neće promijeniti stanje jednog naroda dok oni ne promijene ono što je u njima samima.” (Er-Ra’d, 11)

Gospodaru naš, učvrsti nas u vjeri i pomozi nam da emanet nosimo časno. Gospodaru naš, učini naše džemate složnim, naše porodice sigurnim, našu djecu upućenom, a našu omladinu korisnom vjeri, zajednici i domovini. Gospodaru naš, čuvaj Bosnu i Hercegovinu, njen mir, slobodu, dostojanstvo i sve njene ljude. Pomozi nam da prema njoj budemo odgovorni, pravedni i korisni. Amin.

19. Juni 2026.

4. muharrem 1448. h. g.

Poštovana braćo i sestre!

Danas je 12. juni 2026. godine, odnosno, 26. zu-l-hidže 1447. godine. Za četiri dana ući ćemo u Novu 1448. hidžretsku godinu, pa je to prilika da se još jednom prisjetimo hidžre, kao jednog od najznačajnijih događaja u historiji islama.

Po običaju, polazimo sa časnim Kur`anom. U 75. ajetu sure El-Enfal Allah, dž.š., kaže:

„Oni vjernici koji su se iselili i borili na Božijem putu i oni koji su im davali utočište i pomagali ih, to su uistinu pravi vjernici. Njima pripada oprost i plemenita opskrba.“

A u 100. ajetu sure Et-Tevbe stoji:

„Allah je zadovoljan prvim muslimanima, mu¬hadžirima i ensarijama i svim onima koji ih slijede čineći dobra djela, a oni su zadovoljni Njime, za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima bo¬raviti. To je veliki uspjeh.“

O hidžri govori i jedan od najvjerodostojnijih haidasa Muhameda, a.s,:

„Zaista se djela cijene prema namjerama; i svakom čovjeku pripada ono što je naumio! Čija hidžra (preseljenje) bude radi Allaha i Poslanika, ta hidžra je u ime Allaha i Poslanika. A onaj čija hidžra bude radi ovosvjetske koristi koju želi postići ili radi žene kojom se želi oženiti, njegova hidžra je radi onoga zbog čega se preselio!“

Hidžra, preseljenje muslimana iz Meke u Medinu, značio je prelazak iz jednog neizvjesnog perioda, punog progona i svih drugih iskušenja, u sigurnost, u kojoj je Muhamed, a.s., udario temelje novoj državi. U toj državi, prvi put u povijesti, govori se o ljudskim pravima. Medinska povelja, kao osnova ustava te države, uredila je odnose u jednoj multikonfesionalnoj zajednici, u kojoj su muslimani živjeli zajedno sa kršćanima i jevrejima.
Pravda, solidarnost i tolerancija dobit će status javnog dobra, jer su svim stanovnicima Medine zagarantirane ove osnovne vrijednosti i time uspostavljena socijalna pravda, od koje i današnje generacije itekako mogu učiti.

O hidžri smo dužni govoriti, prije svega, zbog nas samih, ali i onih koji nisu muslimani.
Nama hidžra treba da bude trajna inspiracija za preispitivanje naših namjera i naših djela. Hidžra treba da bude inspiracija da uvijek nastojimo biti bolji i činiti što više dobrih djela.
Hidžra je i prilika da preispitamo naš odnos prema našoj domovini Bosni i Hercegovini.
U tom smislu, najavljujemo jednu značajnu aktivnost koja počinje za koji dan. Radi se registraciji birača za predstojeće izbore u Bosni o Hercegovini. Molimo vas da to svi obavimo, jer su ovi izbori možda jedna od posljednjih prilika da značajnije utječemo na budućnost naše domovine i našeg naroda.
Kao i uvijek do sada, Islamska zajednica vam stoji na raspolaganju oko tehničkih detalja. Dovoljno je da nam se samo najavite, a mi ćemo vam, ako Bog da, u cijelom procesu pomoći.

O hidžri moramo govoriti i onima koji nisu muslimani. Prilika je to da im pokažemo šta je i kakav je islam u svojoj praktičnoj realizaciji.
Posebno je to značajno u današnje vrijeme, u kojem smo svjedoci kršenja i ugrožavanja ljudskih prava gotovo svugdje u svijetu, a posebno su ta prava ugrožena muslimanima.
U tom smislu, sjetimo se i naše braće i sestara u Gazi, koji pred očima cijelog svijeta doživljavaju genocid. Uprkos opasnosti potpunog uništenja, oni ipak ne ostavljaju svoju domovinu, svjesni da bi odlazak možda značilo nestanak njihove domovine.

Molimo te, dragi Bože, da pomogneš i sačuvaš našu braću i sestre u Gazi i u svim drugim mjestima gdje su izloženi nepravdi.

Amin, ja Rabbel-alemin.

Idriz-ef. Karaman,
Malmö, 12.06.2026.

Draga i poštovana braćo,

Uzvišeni Gospodar je čovjeka, kao Svoga halifu – namjesnika na zemlji, obdario brojnim
vrijednostima i blagodatima, zahvaljujući kojima je u mogućnosti na ispravan i odgovoran
način realizirati tu svoju misiju. Jedna od tih blagodati koja čovjeka uzdiže u odnosu na ostala
stvorenja je i znanje, odnosno čovjekova mogućnost da uči i usvaja nova saznanja i spoznaje.
Brojni su kur'anski primjeri kojima se aludira na važnost znanja, na njegovu posebnost ali i
na čovjekovu odgovornost prema toj blagodati. Naime, jedna od rijetkih stvari za koju je
Muhammed, a.s., molio Gospodara da mu je uveća bila je upravo znanje: “Reci: Gospodaru moj,
povećaj mi znanje.” (Taha, 114) Također, kur'anski tekst naglašava da je pored vjerovanja,
znanje jedan od kriterija shodno kojem Gospodar vrednuje narode i pojedince: ,,Allah će na
visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje.” (Mudžadele, 11)

Međutim, znanje na kojem insistira kur'anska objava ne podrazumijeva gomilanje pukih
informacija, beznačajnih podataka niti usvajanje znanja koje je lišeno svijesti o njegovoj svrsi.
S ovim i drugim načinima odstupanja od temeljne intencije znanja, čovječanstvo se susretalo
tokom cijele svoje povijesti, ali je danas posebno zabrinjavajući fenomen njegove
zloupotrebe. Umjesto da bude sredstvo izgradnje pravednijeg društva, da doprinosi zaštiti
ljudskog dostojanstva i unapređenju života, znanje se danas nerijetko stavlja u službu moći,
nasilja i profita. Takva zloupotreba znanja najzornije se očituje u savremenim ratovima,
ekološkim katastrofama te neodgovornom korištenju prirodnih resursa, što nastaje uslijed
moralne neodgovornosti i čovjekovog zaborava izvora sveg znanja – Uzvišenog Gospodara.
Zbog toga Kur'an, kao temelj svake spoznaje, postavlja vjeru i znanje o Bogu: ,,Znaj da nema
boga osim Allaha” (Muhammed, 19). Ni sam Poslanik, a.s., nije svako znanje smatrao
vrijednim, nego je od Allaha tražio zaštitu od znanja koje ne donosi korist, ukazujući da se
vrijednost znanja ne mjeri njegovom količinom, nego njegovim plodovima i svrhom.

Nasuprot pojavama zloupotrebe znanja, Kur'an jasno usmjerava čovjeka ka znanju koje ga
vodi spoznaji, moralnoj odgovornosti i ispravnom djelovanju. Na to nas podsjeća početak i
kraj poslaničke misije, koji svjedoče da je cjelokupni put Allahovog Poslanika, a.s., bio prožet
svjetlom znanja i spoznaje. Naime, prve riječi objave bile su poziv na učenje, promišljanje i
stjecanje znanja, dok je vrhunac poslaničke misije ostvaren na Arefatu – mjestu čije izvorno
jezičko značenje upućuje na spoznaju. Time se i na simboličkoj razini pokazuje da čovjekov
životni put i ostvarenje na ovom svijetu, započinje učenjem i traganjem za znanjem, a da svoju
puninu dostiže u istinskoj spoznaji koja čovjeka vodi odgovornosti, duhovnoj zrelosti i ispravnom djelovanju.                  Upravo takvo znanje, koje izvire iz svijesti o Uzvišenom Allahu,
čovjeku daruje istinsku vrijednost i uzdiže ga na položaj, koji na ljestvici časti i svjedočenja
istine, dolazi odmah nakon Allaha, dž.š., i Njegovih plemenitih meleka:

„Alla h svjedoči da nema drugog boga osim Njega, a; meleci i učeni, postupajući pravedno. Nema
boga osim Njega, Silnog i Mudrog!” (Ali lmran, 18)

Draga braćo,

U danima kada se učenici završnih razreda osnovnih i srednjih škola opredjeljuju za nastavak
svog školovanja, želimo skrenuti pažnju i podsjetiti na ulogu i doprinos Islamske zajednice u
području odgoj no-obrazovnog djelovanja. Naime, osim organizacije vjerskog života, jedan od
prioriteta u radu i djelovanju naše Zajednice jesu i odgojna-obrazovne aktivnosti koje se
realiziraju na različitim nivoima. Pored mekteba, koji predstavljaju čvrst i nezaobilazan
temelj u razvoju moralnih i duhovnih vrijednosti kod naše djece, značajnu ulogu u tom
procesu imaju i medrese, gimnazije te fakulteti čiji je osnivač Islamska zajednica.

Tokom višestoljetnog muslimanskog prisustva na ovim prostorima, medrese su u svakom
vremenu bile simbol iluma – vjerske i svjetovne učenosti, te važni centri odgoja i
intelektualnog razvoja našeg društva. Zahvaljujući modernim i kvalitetno opremljenim
prostornim kapacitetima, posvećenosti njenih muderrisa i uposlenika, ali i rezultatima koje
ostvaruju njeni učenici, medrese su danas prepoznate kao respektabilne odgojna-obrazovne
ustanove koje uspješno spajaju tradicionalne vrijednosti i savremene tokove u obrazovanju.
Međutim, pored nastojanja da svojim učenicima pruže osnovno obrazovanje iz temeljnih
vjerskih nauka te kvalitetne uvide u saznanja iz jezičkog, prirodno-matematičkog te
društvenog usmjerenja, medrese u svom radu posebno insistiraju na odgojnom djelovanju. U
vremenu sve izraženije individualnosti i otuđenosti mladih generacija od tradicionalnih
vrijednosti, medrese, između ostalog i kroz svoj internatski smještaj, razvijaju osjećaj
zajedništva, solidarnosti i međusobnog uvažavanja, čime svoje učenike pripremaju da se što
uspješnije i odgovornije suočavaju s izazovima koje im život donosi.

Pored osam medresa i dvije gimnazije, Islamska zajednica je osnivač i četiri visokoškolske
ustanove: Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, Islamskog pedagoškog fakulteta u Bihaću i
Zenici te Fakulteta za islamske studije u Novom Pazaru. Osim primarnih studijskih programa,
teologije i islamske vjeronauke, navedeni fakulteti su razvili i druge studijske programe
kojima nastoje odgovoriti na potrebe našeg društva te profilirati kadrove koje će svojim
stručnim kompetencijama doprinijeti njegovom razvoju u različitim oblastima. Savremeni
nastavni planovi i programi, naučne konferencije te druge akademske i naučnoistraživačke
aktivnosti koje realiziraju fakulteti Islamske zajednice pokazatelj su brige koju njene
visokoškolske ustanove posvećuju čovjeku kao krunskom Božijem stvorenju, ali i svim
njegovim potrebama.

Draga braćo,

U okviru Islamske zajednice djeluje ukupno četrnaest srednjoškolskih i visokoškolskih
ustanova. Ukoliko taj broj uporedimo s periodom pred agresiju na našu domovinu, tokom
kojeg su djelovale svega dvije medrese i jedan fakultet, uz uspjehe i rezultate koje one
ostvaruju, upravo je to najbolji pokazatelj impozantnog razvoja odgojno-obrazovne
infrastrukture Islamske zajednice te njene posvećenosti odgoju i obrazovanju. Na ponos je to
svima nama, jer medrese i fakulteti Islamske zajednice neraskidivo su povezani s našim
narodom: izrasli su i razvijaju se zahvaljujući vakufu i podršci koju im muslimani pružaju,
dok s druge strane one odgajaju i obrazuju generacije koje će svojim znanjem i
profesionalnim angažmanom služiti vjeri, zajednici i svome narodu. Stoga vas, poštovani
roditelji, pozivamo da se prilikom donošenja odluke o nastavku srednjoškolskog i
fakultetskog obrazovanja vaše djece, zajedno s njima, upoznate s prilikama, mogućnostima i
posebnostima koje vam u tom pogledu nude ustanove Islamske zajednice. Vrata svih njenih
ustanova, od mekteba do fakulteta, otvorena su svima koji žele steći korisno znanje, plemenit
karakter i odgoj u duhu islamskih vrijednosti, kako bi kroz život bili korisni članovi društva i
zajednice.

Milostivog Gospodara molimo da se smiluje našoj čestitoj ulemi i svim našim učiteljima, a nas
i naše potomke da pomogne i osnaži na putu vjere, znanja i dobra. Amin!

dr. Haris-ef Veladžić
Islamski pedagoški fakultet u Bihaću

Poštovane sestre i braćo!

Danas je 12. zu-l-hidždže 1447. hidžretske godine, odnosno 29. maj 2026. godine po Miladu. Za dva dana, u nedjelju, 31. maja, obilježit ćemo Dan bijelih traka i zato današnju hutbu posvećujemo ovom Danu.

Međunarodni dan bijelih traka je podsjećanje na 31. maj 1992. godine, kada je Krizni štab općine Prijedor, poput nacista u Drugom svjetskom ratu, primorao nesrpsko stanovništvo da svoje kuće i stanove označe bijelim zastavama, a ukoliko se kreću gradom da nose bijelu traku oko ruke.

Prijedorske bijele trake su utvrđene kao činjenica u više sudskih procesa za ratne zločine.

Podsjetimo, kao posljedica ovih ratnih zločina, u masovnim likvidacijama ubijeno je 3 176 civila, 102 djece i 256 žena, dok je 52 000 osoba prognano iz svojih domova.
Pored toga, zločinci su otvorili logore, koji su postali mjesta mučenja i smrti nesrpskog stanovništva.
Kroz ove kazamate prošlo je oko 30 000 hiljada Bošnjaka i Hrvata.

Zato je naša obaveza da stalno, a posebno na Dan bijelih traka, govorimo o ovim zločinima.
Danas je obaveza pričanja o zločinima još veća, jer smo svjedoci sve agresivnijeg negiranja ratnih zločina. A negiranje zločina nije ništa drugo do nastavak zločina.

Ovdje se ne radi samo Bosni i Prijedoru. Ovo predstavlja opomenu cijelom čovječanstvu, jer, ako se na zlo ne ukazuje i podsjeća, zlo lahko dobija krila i širi se stravičnom brzinom, čemu svjedočimo gotovo svakim novim danom.
Podsjećanje na zločin nije poziv na mržnju i osvetu, već na borbu protiv zaborava.

Bijele trake nas opominju da nikad ne šutimo pred nepravdom i da čuvamo dostojanstvo svakog čovjeka, jer je to sveta obaveza propisana u Kur`anu.
U suri El-Maide, 32. ajet, Allah, dž.š., kaže:

„Zbog toga smo propisali Israilićanima da onaj ko ubije čovjeka, a da to nije radi poravnanja ili zato što smutnju na Zemlji pravi, kao da je sve ljude poubijao, dok onaj ko spasi nekome život, kao da je svim ljudima život spasio. Međutim, iako su im dolazili Naši posalanici s jasnim dokazima, mnogi su od njih i poslije toga pravili po svijetu svakojaka prekoračenja.“

Pamtiti ne znači živjeti u prošlosti, pamtiti znači afirmirati svijest o sebi kako se nikom, a posebno, nijednoj generaciji Bošnjaka više ne bi ponovio mrak Bijelih traka.

U suri Ez-Zarijat, 55. ajet, Gospodar svjetova kaže:

„I opominji, jer, uistinu, opomena vjernicima koristi.“

A Poslanik, a.s., je rekao:

„Vjernik neće dozvoliti da ga iz iste rupe zmija dva puta ujede.“

Navedimo na kraju i neke podatke:
Za ratne zločine u Prijedoru optuženo je 161 lice, sudski postupci se vode prema još 28, a pravosnažno je osuđeno 65 lica.

Gospodaru naš, primi šehide Prijedora u džennet Svoj!
Primi u Svoj džennet i sve druge šehide!
Utješi naše majke, koje su izgubile sinove!
Daj nam snage da čuvamo istinu, da sprječavamo nepravdu, i da se, dok živimo, borimo za pravdu!

Amin, ja Rabbel-alemin!

Idriz-ef. Karaman,
Malmö, 29. maj 2026.

U Njegovu se milost uzdamo i Njegov oprost ištemo.

Neka su salavat i selam na Poslanika, a.s., na njegovu časnu porodicu i ashabe i na sve njegove sljedbenike, do Sudnjega dana.

Jutros, u bajramskom ozračju, veličamo Allaha Uzvišenog i zahvaljujemo Mu se na blagodatima života. U ovim danima, možda i više nego u drugim našim prilikama, pokazujemo svoju odanost i privrženost Božijoj riječi i sunetu Njegovog vjerovjesnika Ibrahima, a.s.  Molimo Ga da primi naše obrede – hadž i kurban – i da nam daruje Svoju milost i oprost.

Braćo i sestre!

Vjera u Boga i obredi koje obavljamo čine nas zajednicom ljudi pokornih Bogu. Iz pobožnosti i ljubavi prema Njemu izviru naše bratstvo, život u miru i međusobnom povjerenju. Stoljećima smo kao zajednica muslimana, na isti način i s istim žarom, potvrđivali svoj put. Mi vjerujemo u jednog Boga i trudimo se da slijedimo Njegove poslanike i njihov put u vjeri. Svoju snagu crpimo iz Božije riječi i savjeta i oporuka vjerovjesnika koji su nam ih ostavili u emanet.

I naučili smo da u svakom mraku, ma koliko crn bio, postoji svjetlo koje nam Uzvišeni daje. Osvjedočili smo se da ni jedna kušnja, ma koliko bila velika, nije veća od Božije milosti. I naučili smo da je onome ko se trudi i u Allaha pouzda dovoljna ta snaga za cijela života. Zaista je svakome od nas dovoljan samo Allah, naš Hranitelj i naš Gospodar.

Danas, hvala Bogu, ovdje u našoj domovini, živimo u miru s našim komšijama i prijateljima. Radimo i podižemo svoju djecu, brinemo o roditeljima, pomažemo slabima, bolesnima i siromašnima. Zahvalni smo Bogu i dobrim ljudima koji su nam pomogli da naša bol i naša rana budu manje i da zarastaju. A sada se i sami trudimo da razumijemo bol i tugu drugih, koji pate, i da pomognemo koliko je u našoj moći.

I u ovim danima naše velike radosti, danima bajrama, naše dove upućujemo Allahu, moleći Ga za mir u svijetu, među narodima i među vojskama. Molimo Ga da nas i našu djecu učini sinovima svjetla, a ne tame, da budemo od onih koji ljudima navješćuju radosne vijesti i koji se natječu u dobru, s dobrim i čestitim ljudima.

Bosna je zemlja dobrih, čestitih i plemenitih ljudi. Među nama je uvijek bilo onih koje je Allah oslovio Svojim prijateljima, evlijama. To su ljudi koji žive u našim mahalama i sokacima. To su muškarci i žene čija srca su čista i prostrana za svakog od nas. Oni su tu da nam pomognu kada je teško, da nas ohrabre i posavjetuju. Zato, držimo se ovih dobrih ljudi i neka nam njihova dobrota i vjera budu znakovi na putu koji ćemo slijediti.

Braćo i sestre!

Radujmo se životu koji nam je darovan. To je blagodat ograničenog trajanja, čija je vrijednost visoka, a ulog veliki. Stoga, nije nevažno što ćemo s njim učiniti i u što ćemo ga potrošiti. Postupajmo onako kako nas Uzvišeni savjetuje:

„Neka svaka duša pogleda šta je za sutra pripremila“.

Biti zahvalan Stvoritelju na blagodatima života je temelj naše vjere, a čuvati život i štititi ga obaveza je za koju ćemo biti pitani. Na Oprosnom hadžu je Muhammed, a.s., ostavio svoju oporuku svijetu. Neka njegove riječi budu temelj naše zajednice.

“O ljudi, čujte što ću vam reći, jer ne znam hoću li se s vama više sastajati na ovom mjestu.

O ljudi, vaš život, vaš imetak i vaša čast nepovredivi su sve dok se ne sastanete s vašim Gospodarem, baš kao što je nepovrediv ovaj vaš dan, u ovom vašem mjesecu, u ovom vašem gradu.

Stvari koje su vam povjerene vratite ih na vrijeme onome čije su.

Kamate iz doba džahilijeta se dokidaju, osim glavnice na koju imate pravo.

Krvna osveta i privilegije iz doba džahilijeta se dokidaju.

O ljudi, vi kod svojih žena imate svoja prava, a i one kod vas imaju svoja prava. Bojte se Allaha u pogledu svojih žena i prema njima budite pažljivi.

O, ljudi, vjernici su, zaista, braća, a bratovo imanje je nepovredivo, osim ako to on sam dopusti. Nemojte se nakon mene vratiti u bezboštvo, te jedan drugog ubijati.

O, ljudi, vi imate samo jednog Gospodara i jednog pretka. Svi ste vi od Adema, a Adem je od zemlje. Najbolji kod Allaha je onaj koji je najpobožniji. Nikakve prednosti nema Arap nad nearapom, osim u pobožnosti“.

Braćo i sestre!

Provedimo u djela ove Vjerovjesnikove riječi i neka one u potpunosti ovladaju našim bićem. Učinimo ih našom životnom filozofijom, kako bismo po njima postupali. Poslanik nas poziva na jednakost i bratstvo, na čuvanje svetosti života, imovine i časti svakog čovjeka i na poštivanje i nepovredivost tuđih prava. Siguran sam da se u tim univerzalnim porukama može pronaći svaki stanovnik ove naše lijepe zemlje i da ih može prihvatiti kao svoje.

Potrudimo se da uredimo naš život u duhu zajedništva, poštovanja i međusobnog povjerenja. Ostavimo iza sebe podjele, podvale i prevare, jer to nije život dostojan čovjeka.

Budimo svjesni poruka ovog velikog dana. U jednoj od njih nam se podcrtava da moramo nešto žrtvovati da bismo drugo dobili. To je lekcija koju hiljadama godina učimo iz primjera oca i sina, Ibrahima i Ismaila, a.s. Žrtvujmo sebičnost i oholost da bismo zadobili ljubav, pažnju i povjerenje.

Kurban nas čini bližima Bogu, roditeljima i djeci, rodbini, prijateljima i komšijama. Spremnost na žrtvu za drugog u naše živote unosi sigurnost, mir i spokoj.

Danas, na dan Kurban-bajrama, dok vam se kao reisu-l-ulema posljednji put na bajramu obraćam s ovog časnog mjesta, još jednom ću apelirati da čuvamo i pazimo na naš bosanski komšiluk. Položimo i čuvajmo u njegovim temeljima ono najvažnije: čast svog susjeda, potrebu pokajanja za učinjenu pogrešku i potrebu oprosta za nanesenu bol. Komšiluk je oduvijek bio naša najvažnija socijalna ustanova, koja nas je držala skupa i na koju smo se mogli osloniti i u poteškoći i u radosti.

Budimo radost jedni drugima. Popravljajmo naše odnose i vodimo računa o našim obavezama. Put vjere je najsigurniji put. Neka nas njena snaga drži u okrilju Božije milosti, porodične sreće i bratske ljubavi.

Neka nas svaka žrtva na Božijem putu učini boljim i čestitijim ljudima, spremnim na pokajanje i oprost.

Vrijednosti vjere i komšiluka prenesite i na svoju djecu, odgajajte ih da vole i poštuju ljude.

Svim muslimanima i muslimankama u našoj domovini Bosni i Hercegovini, u Sandžaku, Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori, na Kosovu, u Makedoniji i dijaspori čestitam Kurban-bajram.

Molim Uzvišenog Allaha da primi hadž i dove naših hadžija, a od nas ostalih kurbane.

Provedite bajram u miru sa svojim najmilijima, komšijama, braćom i sestrama.

Neka vam Uzvišeni podari dobro zdravlje i milost da uvijek budete u njegovom zadovoljstvu.

Molimo Ga da u svijetu zavlada mir, utihne oružje i prestanu stradanja i patnje nevinih.

Gospodaru naš, pomozi nam, ojačaj nas i uputi Pravim putem!

I neka naša posljednja molitva bude: Hvala Allahu, Gospodaru svjetova!

Bajram šerif mubarek olsun!

Poštovana braćo, draga omladino, cijenjeni džemate.

Danas govorimo na temu:  Kako provodimo vrijeme i jesmo li dovoljno sa svojim bližnjima?

Kada bi nas neko upitao šta je najvrijednije što posjedujemo, mnogi bi spomenuli imetak, zdravlje ili porodicu, ali istina je da je vrijeme ono u čemu se sve to nalazi i bez čega ništa od toga nema vrijednost, jer vrijeme je okvir našeg života i prostor u kojem činimo dobra ili loša djela, pa zato svaki trenutak koji prođe odnosi dio nas i približava nas našem susretu sa Allahom.

Poslanik Muhammed nas upozorava na ozbiljnost ovog pitanja kada kaže: “Neće se pomaknuti stopala čovjeka na Sudnjem danu dok ne bude upitan za svoj život u šta ga je proveo…” (Tirmizi).

Zamislimo taj trenutak kada ćemo stajati pred Allahom i odgovarati za sate, dane i godine koje su nam bile povjerene, i zapitajmo se već danas šta ćemo tada reći.

Još snažnije nas upozorava hadis u kojem Poslanik Muhammed kaže: “Dvije su blagodati u kojima su mnogi ljudi obmanuti: zdravlje i slobodno vrijeme.” (Buhari).

Čovjek često postane svjestan vrijednosti vremena tek kada ga izgubi, i shvati koliko je prilika propustio tek kada mu se one više ne mogu vratiti.

A zatim dolazimo do pitanja nad kojim se trebamo zamisliti? S kim provodimo svoje vrijeme i da li ga dijelimo sa onima koji imaju najveće pravo na nas?

Islam nas uči da vrijeme provedeno sa porodicom nije sporedna stvar, nego ibadet, pa Poslanik Muhammed kaže: “Najbolji od vas je onaj koji je najbolji prema svojoj porodici.” (Tirmizi). To znači da se naša vrijednost kod Allaha ne mjeri samo našim ibadetima u džamiji, nego i našim odnosom prema onima koji nas najviše trebaju.

Porodica ne smije da se podrazumjeva, ona ima svoje pravo i hakk  kod nas.

Kada pogledamo život Poslanika Muhammed, vidimo savršen balans između obaveza i porodice, jer iako je nosio teret poslanstva, nalazio je vremena da bude uz svoju porodicu, da pomaže u kući, da razgovara, da sluša i da pokazuje ljubav, pa je preneseno da je bio u službi svoje porodice kada bi bio kod kuće, čime nas uči da veličina čovjeka nije u tome koliko je zauzet, nego koliko je prisutan među svojim bližnjima.

Posebno nas Allah podsjeća na roditelje u Kur’anu kada kaže: “I Gospodar tvoj je naredio da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite…” (El-Isra).

Koliko god da smo zauzeti, ne smijemo dozvoliti da naši roditelji ostanu bez naše pažnje, jer oni možda ne traže mnogo, ali im naše vrijeme znači više od bilo čega drugog, a Poslanik Muhammed nas podsjeća: “Allahovo zadovoljstvo je u zadovoljstvu roditelja.” (Tirmizi).

Isto tako, braćo, djeca su emanet koji nam je Allah povjerio, i ona ne pamte ono što smo im kupili, koliko pamte da li smo bili uz njih, da li smo ih slušali i da li smo im posvetili vrijeme, jer upravo ti trenuci grade njihova srca i njihovu vjeru, pa ako danas ne nađemo vremena za njih, sutra će možda biti kasno.

Na kraju, trebamo se iskreno zapitati: koliko vremena trošimo na prolazne stvari, a koliko na ono što ima vrijednost i na dunjaluku i na ahiretu, jer vrijeme prolazi, roditelji stare, djeca odrastaju, a prilike nestaju, pa nas zato Poslanik Muhammed savjetuje riječima:

“Iskoristi pet prije pet: život prije smrti, zdravlje prije bolesti, slobodno vrijeme prije zauzetosti…” (Hakim), kako bismo shvatili da je svaki trenutak prilika koja se neće vratiti.

Molimo Allaha da nas učini od onih koji razumiju vrijednost vremena, koji ga koriste u onome čime je On zadovoljan, da popravi naše odnose sa našim porodicama, da nam podari bereket u vremenu i da nas učini od onih koji neće žaliti za propuštenim prilikama.

Bože molimo te milošću Tvojom koja obuhvata sve. Amin.

Suad-ef. Kazaferović

Poštovana braćo i sestre!

Danas je 15. maj 2026. godine po Miladu, odnosno dvadeset osmi dan mjeseca zu-l-ka`de 1447. hidžretske godine.
Ovih dana svjedočimo velikom broju hadžijskih dova, a za koji dan naše ovogodišnje hadžije će, ako Bog da, kretnuti put Mekke. Prilika je to da im poželimo sretan i hairli put, uz dovu dragom Bogu da im primi i olakša obavljanje hadža.
Nama, koji ostajemo, a obavili smo hadž, prilika je to da sebi postavimo pitanje jesmo li dosljednji svih onih obećanja koje smo dali dok smo tavafili oko Kabe, obavljali saj između Saffe i Merve, stajali na Arefatu, bacali kamenčiće na džemretima…

One, pak, koji nisu obavili hadž, podsjećamo da je svakom punoljetnom muslimanu i muslimanki dužnost jednom u životu obaviti hadž.

U 97. ajetu sure Alu Imran Allah, dž.š., kaže:

„… I ljudski dug je prema Bogu da hodočasti Kabu onaj ko za to ima mogućnosti…“

Ovdje je posebno važno ukazati na dio ajeta koji govori o uvjetu da je čovjek u mogućnosti, a to znači da je zdrav, da ima dovoljno sredstava i konačno, da mu je siguran put.
U ovim turbulentnim vremenima posebno naglašavamo ovaj posljednji uvjet. Ove godine je, hvala dragom Bogu, moguće putovati, ali, ko zna šta nas u budućnosti čeka?

Zato, brate i sestro, ne oklijevaj! Donesi odluku već danas i odmah kreni sa pripremom!

Sjeti se da je Muhamed, a.s., rekao:

„Nagrada za ispravno obavljen hadž je džennet.“
“Hadžije i mu`temiri su Allahovi gosti, koji, ako Mu se obrate, On im prima dovu, a ako zatraže oprost, On im oprosti“!
Kao Allahov, dž.š., gost, boravit ćeš na mjestima gdje su hodali hazreti Ebu Bekr, hazreti Omer i drugi velikani islama.
Zasmisli koja je to privilegija – stajati tamo gdje je stajao najbolji od svih ljudi, Muhamed, a.s.

Veličanstven je osjećaj boraviti i u Poslanikovoj, a.s., džamiji u Medini. Susret sa ovom velejljepnom građevinom ostaje u trajnom sjećanju svakom hadžiji, baš kao i posjete Kubba džamiji i džamiji sa dvije kible u ovom gradu.
Odlazak na Uhud i Hendek svojevrsni su časovi historije.

Braćo i sestre!

Ovu hutbu završavamo još jednom dovom Allahu, dž.š., da svim ovogodišnjim hadžijama olakša i primi ibadete hadža.
Da Allah, dž.š., već naredne godine omogući odlazak na hadž svima koji nisu do sada obavili ovu časnu dužnost.
Onima koji su obavili hadž, da Allah, dž.š., pomogne da se što češće sjećaju onh lijepih mjesta na kojima su boravili za vrijeme hadža i svih onih zavjeta koje su dali za vrijeme obavljanja hadža.

Amin, ja Rabbel-alemin!

Idriz-ef. Karaman,
Malmö, 15.05.2026.

Gospodar svjetova kaže:

أَحَسِبَ النَّاسُ أَن يُتْرَكُوا أَن يَقُولُوا آمَنَّا وَهُمْ لَا يُفْتَنُونَ

Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: “Mi vjerujemo!” i da u iskušenje neće biti dovedeni?

Ljudi na dunjaluku svakodnevno prolaze kroz lakša ili teža iskušenja. I nema pravila kako se neko treba nositi s iskušenjima. Dvije osobe prođu kroz potpuno ista iskušenja, ali neko to podnese jako i čvrsto, a neko je nestabilniji, pa mu treba vremena da “sažvače” sve i da se oporavi fizički i mentalno.

Međutim, za vjernika iskušenja imaju sasvim drugačije značenje, nego za one koji ne traže utočište kod Allaha.

Kaže Poslanik a.s.:

عَجَبًا لِأَمْرِ الْمُؤْمِنِ، إِنَّ أَمْرَهُ كُلَّهُ لَهُ خَيْرٌ، وَلَيْسَ ذَاكَ لِأَحَدٍ إِلَّا لِلْمُؤْمِنِ؛ إِنْ أَصَابَتْهُ سَرَّاءُ شَكَرَ فَكَانَ خَيْرًا لَهُ، وَإِنْ أَصَابَتْهُ ضَرَّاءُ صَبَرَ فَكَانَ خَيْرًا لَهُ

“Čudno je stanje vjernika, zaista je za njega uvijek dobro, a to nema niko osim vjernik. Ako ga zadesi nešto lijepo, zahvali se Allahu pa bude dobro, a ako ga zadesi nekakva nedaća, on se strpi pa mu opet bude dobro.” (Muslim, od Suhejba, r.a.)

Ovo ne znači da vjernik ne smije biti tužan. Naprotiv, ljudi nisu od kamena, i u životu Poslanika, a.s., se spominje da je imao čak Godinu Tuge.

To je sasvim prirodno. Ali tugovati, i biti ljut na Gospodara i nezadovoljan Njegovom odredbom su dvije različite stvari.

Enes, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, ušao kod sina Ibrahima, a on na izdisaju, pa je zaplakao i suze prolio. Tada mu Abdurrahman b. Avf reče: “Zar i ti, Allahov Poslaniče?!”, a on odgovori: “Ibn Avfe, zaista je ovo milost Allahova!”, a zatim dodade: “Oko suzi i srce žali, ali nećemo izgovoriti ništa osim onog čime je zadovoljan naš Gospodar. Uistinu smo mi zbog rastanka s tobom, o Ibrahime, ožalošćeni!” (Mutrefekun alejhi)

Zato, elhamdulillah, na svakom stanju. Allah je Onaj koji nas je stvorio, i On sigurno zna bolje od nas šta je za nas dobro, i njegova mudrost prelazi granice ljudskog razuma i onoga što mi možemo sami shvatiti.

Važan segment koji bih izuzeo u ovom kontekstu je važnost čuvanja džemata, održavanja međuljudskih odnosa, međusobnog razumijevanja…i spoznaja da smo potrebni jedni drugima, da čovjek ne treba sam da se nosi sa svojim teretima.

Kada se nekome desi iskušenje, drugi ljudi šalju riječi podrške, pomažu, dove, donose hranu, pitaju treba li nešto. Ta solidarnost, ta toplina i iskrena briga – je stvarna i opipljiva. Nešto za što se vrijedi boriti i čuvati.

Tu se krije jedna važna lekcija/poruka za sve nas:

Džemat nije samo mjesto gdje se klanja namaz. Džemat je porodica, zajednica koja brine o drugima u sreći i nesreći. Dozvolite drugima da pitaju kako ste, iznenadit će se koliko su ljudi iskreno spremni pomoći, i mi sami se osjećamo lijepo kada smo u mogućnosti nekome olakšati na neki način. Nemojte da se povlačimo u sebe i mislimo kako nam svi žele zlo. Kod nas, kad te neko pita kako si, odmah svi misle kako “zabada nos gdje mu nije mjesto”. To nije uvijek tako.

Godišnje 1300 samoubistava se desi u Švedskoj i glavni razlog koji se u analizama navodi jeste – emocionalna usamljenost!

Allah u Kur’anu nas podsjeća:

وَتَعَاوَنُوا عَلَى الْبِرِّ وَالتَّقْوَىٰ

„I jedni druge pomažite u dobročinstvu i bogobojaznosti…” (El-Maide, 2.)

U hadisima se također spominje:

“Ko olakša nevolju svog brata, Allah će mu olakšati nevolju na Sudnjem danu.” (Muslim)

“Najbolji od vas su oni koji najviše koriste drugima.”

Nekad je ta pomoć konkretna, a nekad se ogleda u lijepoj riječi, osmijehu i našoj blagosti jednih prema drugima.

Nemojte da nas šejtan i ovaj individualizam prevari kako je čovjek dovoljan sam sebi.

Naprotiv, riječi su Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:

“Vjernik za vjernika je kao zgrada čiji se dijelovi međusobno čvrsto drže.” (Buhari i Muslim)

Neka nas Allah, dž.š., učini od vjernika koji lahko podnose iskušenja koja nas zadese, neka nas učini od onih koji pomažu jedni drugima, koji u džematu pronalaze snagu i koji šire ljubav, blagost i milost. Amin!

Hamza-ef. Terzić

Jönköping, 08.05.2026.

Zahvala i hvala pripadaju Allahu, dž.š., salavat i selam na Muhammeda, a.s., njegovu časnu porodicu, ashabe i sve muslimane i muslimanke koji su ga slijedili i slijede u svojim srcima. Džumansko vrijeme je blagoslovljeno vrijeme koje nam je Allah, dž.š., odredio za čuvanje zajedništva u džematu, a Muhammed, a.s., poučio nas je načinu obavljanja ibadeta džuma-namaza. U džumanskom vremenu postoje trenuci u kojima Allah, dž.š., prima dove vjernika. Molimo Allaha, dž.š., Stvoritelja svih svjetova da naše dove ukabuli i spusti svoj rahmet, magfiret i selamet na muslimane i muslimanke u Bosni i Hercegovini i cijelome svijetu. Molimo Allaha, dž.š., da nagradi graditelje i vakife džamija, vakufskih dobara i Svojom milošću obaspe svjedoke vjere, šehide i sve koji su preselili na ahiret.

Poštovana braćo i sestre,

Vakufska direkcija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini organizira 14. po redu manifestaciju pod nazivom “Dani vakufa u Bosni i Hercegovini”. Kroz različite programe Vakufska direkcija podsjeća na vjerske temelje i važnost vakufa, njegove praktične oblike djelovanja te izražava zahvalnost pojedincima i ustanovama koji su svojim doprinosom afirmirali i unaprijedili vakuf kao zajedničko dobro svih muslimana u Bosni i Hercegovini. Ovo je manifestacija koja povezuje vakife i osnažuje naše zajedništvo širom domovine i svih džemata izvan Bosne i Hercegovine. Allah, dž.š., u suri Ez-Zarijat kaže: » I opominji, jer, uistinu, opomena vjernicima koristi!« (Ez-Zarijat, 55) Kroz programe „Dana vakufa“ prepoznajemo živu vjeru i znakove odgovornosti u našoj zajednici, među kojima se posebno izdvajaju ljudi dobra koji razumiju važnost vakufa u životu muslimana.

Vakuf je jedan od najčasnijih izraza vjere u Allaha, dž.š., i slijeđenje Muhammeda, a.s. On je svjedočanstvo da vjernik razumije prolaznost dunjaluka i trajnost dobra koje ostaje iza njega. U Kur'anu Svemogući Allah kaže: »Allahovo je sve što je na nebesima i što je na Zemlji! Pokazivali vi ono što je u vašim dušama, ili to krili, Allah će vam za to obračun napraviti, pa će kome hoće oprostiti, a koga hoće kazniti, i Allah  je svemoćan.« (El-Bekara, 284)

Zato vjernik ne posmatra imetak kao vlasništvo bez granica, nego kao emanet i zna da svako posjedovanje imetka ili bilo čega materijalnog traje do čovjekove smrti. Vakuf je odgovor vjernika na taj emanet – odgovor kojim se prolazno pretvara u trajno, a lično u opće dobro. Zato su temelji vakufa postavljeni na vjeri da dobro djelo može nadživjeti čovjeka. Vakif se prilikom darovanja imetka i uvakufljenja ponaša kao Ibrahim, a.s., koji je gradio Bejtullah, vakuf u Mekki, zajedno sa svojim sinom Ismailom, učeći dovu: »Gospodaru naš, primi od nas, jer Ti si, uistinu, Onaj Koji sve čuje i sve zna!« (El-Bekara, 127)

Prvi uvjet za valjanost vakufa jeste iskren nijjet da bude kabul kod Allaha, dž.š., primljen kao dobro učinjeno radi vjere u Allaha, dž.š. Uvjet za valjanost vakufa jeste i da je utemeljen na takvaluku; na nastojanju i težnji ka unutarnjoj i vanjskoj čistoći, jer Allah, dž.š., voli one koji se čiste kako se govori u 108. ajetu sure Et-Tevba.

Vakuf je i praksa Muhammeda, a.s., ashaba i svih generacija muslimana do danas. Muhammed, a.s., je savjetovao hazreti Omera, da uvakufi imetak koji se neće moći »ni naslijediti, ni prodati, ni pokloniti«. Time je vakuf definiran kao jedna od temeljnih institucija islamske kulture i civilizacije kao zaloga za opće dobro zajednice vjernika. U hadisu kojeg bilježi Muslim, od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je Muhammed, a.s., rekao: »Kada čovjek umre, prestaju mu se pisati dobra djela, osim u tri slučaja: trajna sadaka (vakuf), korisno znanje koje je ostavio iza sebe i dobro odgojene dijete koje uči dove za njega.« Zato vjerujemo u hurmet vakufa, kao posebnog dara ummetu Muhammeda, a.s., i čistoću na kojoj je utemeljen kako bi bio u službi islama i muslimana do kijametskog dana. Vakuf je namijenjen za opće dobro zajednice, zato je u tradiciji i praksi muslimana u Bosni i Hercegovini Islamska zajednica odgovorna za osnivanje, upravljanje i djelovanje vakufa u skladu s islamskim propisima.

Vakuf nije privilegija samo imućnih, nego može biti i zajedničko dobro  kao kolektivni čin u izgradnji vakufskih objekata. Vakuf nije vezan samo za vjersku infrastrukturu, on je temelj razvoja  gradova, obrazovanja, nauke i kulture. Iako su mnogi vakufi u Bosni i Hercegovini nasilno oduzeti ili devastirani, naša je obaveza da ih, gdje god možemo obnavljamo i čuvamo.  U periodu suverene i samostalne Bosne i Hercegovine vidljiv je napredak u razvoju vakufa i jačanju svijesti o važnosti poštivanja volje vakifa. U šerijatskim osnovama vakufa volja vakifa uspoređuje se sa temeljnim vjerskim propisima na kojima se zasnivaju vakufi. Zato je naša obaveza u svim vakufima u kojima postoje pisane vakufname postupati prema zahtjevima koji su zapisani u vakufnamama i koristiti sredstva na način kako je vakif zapisao svoju želju. Naši su preci vodili velike borbe za vakufsku i mearifsku autonomiju i samostalno upravljanje svim poslovima koji su utemeljeni na islamskim propisima. Razvoj zajednice uvijek se veže sa stalnim napretkom i ulaganjem u trajno dobro koje s vremenom postaje simbolom i prepoznatljivim kulturnim identitetom mahale, sela, grada i države. Dovoljno je samo kazati imena džamija kao što su Gazi Husrev-begova, Karađoz-begova, Hadži Ali-begova, Turali-begova, Ferhadija da se u čovjeku probude lijepe uspomene i sjećanja na važnost i ulogu navedenih vakufa i vakifa koji su oblikovali našu svijest o bošnjačkom identitetu i muslimanskoj ukorijenjenosti u Bosni i Hercegovini. Pitanje vakufa je pitanje i naše budućnosti u Bosni i Hercegovini i digniteta kojeg ćemo čuvati sa svim svojim specifičnostima i posebnostima u našoj domovini.

Poštovana braćo i sestre,

Vakuf je zajednička obaveza svih nas. To je put kojim se potvrđuje istinsko dobro – da od onoga što volimo izdvojimo i uvakufimo za opće dobro. Sve što se učini kao trajno dobro bit će zapisano u Knjizi dobrih djela, i to zna Allah, dž.š. Molimo Allaha, dž.š., da otvori naša srca za činjenje dobra i podari nam snagu da budemo vakifi i dobročinitelji.

Amin.

prof. dr. Nedžad Grabus, muftija sarajevski

Poštovana braćo i sestre!

Danas je posljednji dan mjeseca ševvala 1447. hidžretske godine, što znači da nam je do Kurban-bajrama ostalo malo više od mjesec dana. Vakat je da otpočnemo neposredne pripreme za njegov dolazak. Zbog toga danas govorimo o obavezi klanja kurbana, jer je to, uz hadž, glavno obilježja Kurban bajrama.

U suri Saffat od 103. do 110. ajeta nalazimo veličanstvenu priču o Ibrahimu i Ismailu, a.s. iz koje saznajemo kako je Ibrahim, a.s. bio spreman da kao kurbana žrtvuje svog sina Ismaila, a.s:

,,I njih dvojica poslušaše, i kad ga on čelom prema zemlji položi, Mi ga zovnusmo:
‘O Ibrahime, ti si se Objavi u snu odazvao; – a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine – to je, zaista, bilo pravo iskušenje!’ – i kurbanom velikim ga iskupismo i u naraštajima kasnijim mu spomen sačuvasmo: ‘Nek je u miru Ibrahim!’ Eto tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine.”

Ibrahimova, a.s., žrtva primjer je apsolutne predanosti Bogu, baš kao i poslušnost njegovog sina Ismaila, a.s.
Otac i sin, obojica Božiji poslanici, ni u jednom trenutku ne dovode u sumnju i ne propituju razlog i smisao ovakve Božije naredbe. Njih dvojica, štaviše, ne mole Boga Uzvišenog da im odgodi izvršenje propisa, ne traže ni da veliku kušnju izvrše na neki drugi kompenzacijski način.
Spremnost Ibrahima i Ismaila, a.s., da izvrše Božiju naredbu, pa čak i po cijenu žrtvovanja života, primjer su nepokolebljive vjere.
Čime se može uporediti kristalna čistoća njihove vjere i nesalomiva snaga njihove poslušnosti?
Zato, kad god se kolje kurban, vjernička duša zadrhti prisjećajući se veličine žrtve Ibrahima i Ismaila, a.s.

Braćo i sestre,

Imajuću na umu naredbu iz sure El-Kevser, kao i Poslanikovo, a.s., upozorenje: “Ko je u mogućnosti da zakolje kurban pa to ne učini, neka se ne približava našem zajedničkom Bajram namazu“ pozivamo vas da na vrijeme obavite pripreme i pravilno izvršite ovu obavezu.
Za sve one koji nisu u prilici da sami zakolju kurban, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini organizira zajedničko klanje.
Prethodno se nabavi dovoljan broj kurbana, uz stalnu brigu o vjerskim i higijenskim propisima.
Kurbani se nabavljaju od naših ljudi povratnika, tako da ova akcija ima i karakter stimulacije održivog povratka.
Zahvaljujući akciji nabavke i klanja kurbana koje organizira Islamska zajednica, kurbansko meso će se naći u bolnicama, narodnim kuhinjama, studentskim domovima, domova za stare i nemoćne, kao i kod samih povratnika, jer se veliki dio kurbanskog mesa podijeli na licu mjesta.
Posljednjih godina Islamska zajednica organizira i preradu kurbanskog mesa, tako da se više ne dešava da se meso pokvari ili baca, kao što se to, nažalost, ranije znalo dešavati.
Uz to, spisak onih kojima se meso podijeli još se više proširi i, što je podjednako važno, koristi se tokom cijele godine.

Još je jedna pogodnost ove akcija. Naime, svi oni, koji uplate kurban preko Zajednice, mogu navesti broj telefona nekog od svoje rodbine u Bosni i Hercegovini i on će biti obaviješten da preuzme trećinu tog kurbana.
Gradovi u kojima se to može obaviti su:
Sarajevo, Zenica, Travnik, Bugojno, Visoko, Goražde, Mostar, Konjic, Jablanica, Banja Luka, Gradiška, Dubica, Cazin i Ključ.

Kažimo na kraju da je cijena ovogodišnjeg kurbana za Švedsku 3 400 kruna.
Uplate se mogu izvršiti na blagajni naših džemata, kao i direktno na račun Islamske zajednice Bošnjaka u Švedskoj. (P.G. i Swish).
Krajnji rok za uplatu je 26. maj 2026.

Da Allah, dž.š., olakša i primi naše ibadete!

Idriz-ef. Karaman, 17. april 2026.

Draga braćo,
Danas se, s dubokim poštovanjem, odgovornošću i sviješću o težini historijskog trenutka, prisjećamo 15. aprila – Dana Armije Republike Bosne i Hercegovine, jednog od najsudbonosnijih datuma u savremenoj historiji naše domovine. Ovo prisjećanje nije puko okretanje prošlosti, već svjesno dozivanje vrijednosti na kojima je sačuvana država i očuvano dostojanstvo naroda.

Armija Republike Bosne i Hercegovine nije nastala u okolnostima mira, sigurnosti i planske pripreme. Nije imala luksuz vremena niti materijalne prednosti. Nastala je u času kada je bosanskohercegovački čovjek bio suočen s egzistencijalnim pitanjem opstanka: hoće li nestati ili će stati u odbranu svoje kuće, svoga naroda i svoje države. Nastala je iz naroda i s narodom, u vremenu otvorene agresije, pred agresorima nadmoćnijim u naoružanju, opremi i organizaciji, koji su već započeli okupaciju naše zemlje.

U takvim, krajnje teškim okolnostima, razvijala se vojska koja je nosila volju i osjećaje naroda i građana kojima je Bosna i Hercegovina jedina domovina. Bosanskohercegovački patrioti tada, kao što je to bilo i ranije u našoj slavnoj prošlosti, težili su istome: slobodi, dostojanstvu i pravu na život bez straha, uz očuvanje onoga što čini bit svakog naroda – vjere, tradicije, kulture i nacionalnog identiteta.

Armija Republike Bosne i Hercegovine bila je odbrambena, moralna i časna vojska. Borila se da zaštiti život, a ne da ga oduzima; da sačuva slobodu, a ne da je gazi. Allah Uzvišeni u Kur’anu jasno kaže:
وَقَٰتِلُواْ فِي سَبِيلِ ٱللَّهِ ٱلَّذِينَ يُقَٰتِلُونَكُمۡ وَلَا تَعۡتَدُوٓاْۚ إِنَّ ٱللَّهَ لَا يُحِبُّ ٱلۡمُعۡتَدِينَ ١٩٠
„I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali ne prelazite granice. Zaista Allah ne voli one koji prelaze granice.“ (El-Bekare, 190)

Zbog toga je njena borba imala snagu istine. A istina, kako nas Kur’an uči, ostaje i opstaje, čak i onda kada se pokušava potisnuti ili prikriti.
Tokom godina agresije na našu domovinu, prvi predsjedavajući Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, rahmetli Alija Izetbegović, u više navrata je naglašavao da naša vojska mora biti vojska koju narod voli – vojska koja ne pali tuđe domove, ne ruši vjerske objekte, ne napada žene i djecu i ne čini zločine, jer borba za domovinu i slobodu ne smije izgubiti ljudskost koju štiti.
Armija Republike Bosne i Hercegovine jeste nastala iz nužde, ali je njeno djelovanje bilo obilježeno redom, odgovornošću i sviješću o težini emaneta. Njena snaga nije bila samo u oružju, nego u disciplini, moralu i jasnom cilju – da se brani pravo, a ne osveta; domovina, a ne mržnja.

Draga braćo,
Kada je agresija započela, nismo imali državu u punom smislu te riječi, ali smo imali svijest, odlučnost i spremnost da je odbranimo. Danas državu imamo. Armija ju je sačuvala. Pitanje koje se pred nas postavlja jeste: šta mi danas činimo da ona ostane sigurna, snažna i poštovana?
Vjera nas uči da je izvršavanje vlastitih emaneta – a domovina je jedan od njih – vjerska dužnost svakog muslimana. Kur'an kaže:
وَٱلَّذِينَ هُمۡ لِأَمَٰنَٰتِهِمۡ وَعَهۡدِهِمۡ رَٰعُونَ٨
„…I koji o povjerenim im emanetima i obavezama svojim brinu.“ (El-Mu'minun, 8)

Naša je obaveza, draga braćo, da budemo spremni, ali i odgovorni; osposobljeni znanjem i vještinama; savjesni i pošteni u povjerenim dužnostima. Jer domovina se ne čuva samo oružjem nego i moralom, radom, jedinstvom i brigom za opće dobro.

Zato danas, više nego ikada, moramo čuvati zajedništvo, izbjegavati podjele i biti svjesni da slabost ne dolazi izvana onoliko koliko dolazi iz nemara iznutra. U ovom vremenu ne smijemo biti ni pasivni ni zatvoreni u sebe. Znajmo da se snaga naroda mjeri odgovornošću, organizacijom i mudrim djelovanjem. Dužni smo ulagati u ljude i resurse, čuvati institucije i mudro pozicionirati državu među narodima svijeta, oslanjajući se na prijatelje i saveznike.

Prijetnje našoj domovini nisu nestale. Možda su promijenile oblik, ali njihovi uzroci nisu u potpunosti iščezli. Ideje o nestanku Bosne i Bošnjaka i danas postoje. Sve dok postoje oni koji se s takvim idejama identificiraju, opasnost traje. Danas je ona često tiša, ali nerijetko i ozbiljnija.

U vremenu globalne nesigurnosti, ratova i agresija kojima svjedočimo te oživljavanja opasnih ideologija u našem okruženju, naslijeđe i ideja Armije Republike Bosne i Hercegovine moraju nam biti putokaz – kako se čuva država i kako se brani sloboda.

Naši šehidi su nam trajni zalog i obaveza, da budemo dostojni njihove žrtve – bolji, snažniji i odlučniji u nošenju emaneta koji su nam ostavili, znajući da se dostojanstvo naroda mjeri odgovornošću prema onome što mu je povjereno.

Nikad ne zaboravimo da posebnu zahvalnost dugujemo svim braniteljima Bosne i Hercegovine koji su živi i među nama. Njihova žrtva ne smije ostati samo dio govora i godišnjica. Ona traži poštovanje u svakodnevnom životu: dostojanstven odnos, društvenu brigu, pravedan tretman i istinu o onome što su činili. Odnos prema braniteljima ogledalo je naše savjesti i mjera zrelosti našeg društva.

Koristimo ovu priliku da vas podsjetimo i pozovemo da svojim prisustvom uveličamo Centralno obilježavanje vjerskog programa povodom Dana Armije Republike Bosne i Hercegovine, koje će se održati na Kovačima 14. aprila u 11 sati, kao i Centralnu svečanost 15. aprila u kasarni „Dubrave“ u 12 sati, svjedočeći tako naše poštovanje, jedinstvo i zahvalnost.

Molimo Allaha Uzvišenog da se smiluje šehidima Armije Republike Bosne i Hercegovine, da nagradi sve borce i branitelje koji su časno stali u odbranu domovine, da nas učini svjesnim odgovornosti vremena u kojem živimo i da Bosnu i Hercegovinu sačuva u miru, sigurnosti i dostojanstvu.
Amin.

Poštovana braćo i sestre!

Danas je 15. ševval 1447. godine po Hidžri, odnosno 3. april 2026. godine po Miladu. Ramazan polahko odlazi u sjećanje, a sa njim i jedan datum, koji nema veze sa ramazanom, ali se ove godine podudario sa ulaskom u drugu trećinu mjeseca ramazana, pa mu nismo posvetili dovoljno pažnje.
Radi se 1. martu, Danu nezavisnosti naše domovine Bosne i Hercegovine.
Zato današnju hutbu posvećujemo Domovini.
Činimo to na pomalo neuobičajen način, posebno ako imamo na umu da se radi o hutbi.

O Bosni i Hercegovini govorimo tri dana nakon jedne njene velike pobjede.
Mi ovdje, naravno, nećemo govoriti o pobjedi nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine nad Italijom, kao sportskom događaju. O tome se ovih dana puno pričalo i analiziralo, a hutba svakako nije mjesto za to. Mi u ovoj hutbi govorimo o detaljima koji su, naizgled, nevažni, ali, ako bolje razmislimo, nisu ništa manje značajni od ove sportske pobjede.

Jedan takav detalj je hotel Malak u kojem je na Ilidži bila smještena naša reprezentacija. Ovaj hotel, naime, ima halal certifikat, a to znači da se u njemu ni od hrane ni od pića ne servira ništa što je po islamu haram.

Sljedeći detalj koji navodimo je način na koji su naši reprezentativci proslavili pobjedu.
I dok kod drugih reprezentacija u ovakvim prilikama sve pršti od šampanjca, piva i drugih alkoholnih pića, kod naših momaka se mogla primijetiti tek po koja flaša vode. Tako je bilo na terenu, u svlačionici, u autobusu po povratku iz Zenice, kao i na dočeku u Sarajevu.

Ponašanje naših momaka je posebna priča. Zadivljujuće je koliko su skromni i lijepo odgojeni, tako da serbez našoj djeci možemo preporučiti da se ugledaju na njih.
A šta bismo ljepše mogli preporučiti od izjave jednog od „Zmajeva“ koji, nakon pitanja novinara plaše li se Talijana, odgovara: „Mi se samo Boga bojimo“.
Toliko smo puta ovih dana od njih u intervjuima čuli one lijepe riječi „Ako Bog da“, „Hvala Bogu“…

Moramo ovdje spomenuti i naše navijače. Osim što su tako zdušno bodrili naše momke, i njihovo ponašanje je bilo za svaku pohvalu. Tako je bilo na obje utakmice. Tako je bilo i u svim drugim krajevima naše lijepe domovine, ali i u Sandžaku, gdje se Bosna i Hercegovina podjednako voli.

Sve u svemu, bilo je ovih dana puno razloga za osjećaj sreće i ponosa.
Zato, hvala momcima što su nam podarili tu sreću i ponos i nek im je sretno u Kanadi i Americi!

Molimo Gospodara svjetova da čuva našu domovinu i naš narod!

Pomozimo joj i mi. Za to imamo posebnu priliku ove godine, u kojoj nas očekuju opći izbori. Bez obzira koliko se to ponekad čini neznačajnim, svaki glas na izborima je važan.
Uskoro će i formalno biti raspisani izbori, a time i način kako se registrirati i učestvovati na izborima. Učinimo to blagovremeno!

Pored toga, nastavimo predstavljati našu domovinu na najbolji mogući način kao što smo to činili i dosada.
Budimo najbolji na svojim radnim mjestima, u svojim lokalnim zajednicama i na svakom drugom mjestu.
Neka naša djeca i omladina, naš ponos, uvijek budu najbolji među svojim vršnjacima, kao što su to uvijek bili.

Dragi Bože, pomozi nam da budemo dostojni Tvoje Riječi!

Amin, ja Rabbel-alemin!

Idriz-ef. Karaman,
Malmö, 3. april 2026.

Poštovana braćo i sestre!

Danas je 27. mart 2026. godine po Miladu, odnosno osmi dan mjeseca ševvala 1447. godine po Hidžri. Mjesec ramazan je iza nas, a u njemu smo puno govorili o blagodatima ovog mjeseca. U današnjoj hutbi pokušavamo odgonetnuti jesmo li uspjeli iskoristiti te blagodati.

U suri El-Mu`minun od prvog do jedanaestog ajeta Allah, dž.š., upravo govori o onima koji su uspjeli:

„Već su se spasili vjernici,
oni koji namaz skrušeno klanjaju,
i koji se od besmislena govora okrenu,
i koji zekat udjeljuju,
i koji svoje stidne organe čuvaju –
osim sa svojim bračnim drugovima, ili onima što su u njihovom posjedu, za šta, doista, neće biti koreni,
ali oni koji preko te granice pređu, oni su prijestupnici –
i koji o svojim amanetima, kao i onom što obećaju, brinu,
i koji svoje namaze revnosno čuvaju.
To su oni koji će se istinski omiraziti,
jer će u miraz Džennet dobiti i u njemu zauvijek ostati.“

Zadržimo se malo na ovih pet kategorija koje tretiraju ovi ajeti:
Prva kategorija su oni koji klanjaju namaz, ali ne samo koji klanjaju, već oni koji su u svom namazu skrušeni. Želimo li, dakle, spas i uspjeh, bez skrušena namaza ćemo to teško postići.
Druga kategorija su oni koji vode računa o čemu i kako govore. Dakle, želimo li uspjeh i spas, klonimo se besmislena govora.
Treća kategorija su oni koji zekat daju. Bez zekata, dakle, nema uspjeha i spasa.
Zanimljiva je i četvrta kategorija. Iako možda na prvi pogled nekome može izgledati manje važna, čuvanje svojih spolnih organa je uvjet za uspjeh i spas.
Konačno, briga o preuzetim amanetima i obećanjima, također, uvjet je za spas i uspjeh.

Braćo i sestre!

U vremenu u kojem dominira destrukcija i pesimizam, potražimo spas u sigurnoj luci, koji nam obećavaju ajeti sa početka ove hutbe.
Neka nam ne prođe nijedan dan a da se ne zapitamo: kakav je kvalitet našeg namaza i koliko smo ustrajni i revnosni u njemu?
Stalno se preispitujmo jesmo li pravilno obračunali i na pravo mjesto uplatili svoj zekat?
Šta je sa našim jezikom, odnosno, govorom?
Čuvamo li svoje stidne organe?
Kakav je naš odnos sa preuzetim obavezama?

Ukoliko pozitivno odgovorimo na postavljena pitanja, čeka nas uspjeh i spas, kako na ovom svijetu, tako i na budućem, bez obzira šta se i kako dešava oko nas.

Dragi Bože, pomozi nam da se i mi svrstamo među one o kojima govore ajeti iz ove hutbe!

Amin, ja Rabbel-alemin!

Idriz-ef. Karaman,
Malmö, 27. mart 2026.

Draga braćo i sestre!
Kao muslimani pokorni Bogu, razumijevamo svijet kao mjesto stalnog sučeljavanja dobra i zla, stalnog nadmetanja između ovih dviju suprotnosti i mjestom tegobe i suza. Vjerujemo da smo stalno izloženi kušnjama i ispitima, da se vidi koji će od nas bolje postupati.
Među nama će biti sretnih i nesretnih. Oni su naša kušnja. Potrudimo se da se stalno natječemo u dobru i da bratskom i sestrinskom ljubavlju brišemo suze s lica unesrećenih ljudi. Upravo je to naša misija, naše poslanje i naša zadaća.
Sjetimo se riječi Uzvišenog: Nema straha niti će tugovati onaj koji vjeruje u Boga i Sudnji dan i čini dobra djela, bili oni (muslimani), jevreji, sabejci ili kršćani (El-Maide, 69).
A da bismo mogli postati nada i utjeha ljudima, moramo učvrstiti našu vjeru, ujediniti naša srca, ukrotiti našu dušu i povezati se u bratstvo vjere, zajednicu ljudi predanih jedinome Bogu. Naše putovanje na ovoj zemlji je dugo i nije od jučer. Bilo je i bit će teških dionica na njemu. I uprkos tome što ima ljudi koji nam propast žele, nećemo pasti u očaj. Naprotiv, trudit ćemo se da sačuvamo našu vjeru i dostojanstvo i da nas ne otruje mržnja. Svjesni smo da i ono što nas očekuje u nastavku našeg putovanja su izazovi, teškoće i prepreke. Bit će na tom putu strmina i uzbrdica, stupica i prevara, kao što je uvijek i bilo, no uprkos svim poteškoćama mi ćemo se i dalje kretati i truditi na Božijem putu. Zaista je Allahova milost blizu onih koji dobra djela čine.
Zato, braćo i sestre, nemojmo dozvoliti malodušnima da unište naš svijet, kojeg smo stoljećima gradili zajedno sa dobrim našim komšijama. Valja nam u svakom vremenu imati prisebnost duha i ne padati u očaj. Ne smijemo izgubiti osjećaj za mjeru, istinu i pravdu. Naučili smo da je u svakom, a posebno u teškom vremenu, najljekovitija Božija riječ i najbolja osobina imati strpljenje. Koji se Božije riječi budu držali i nosili je u svom srcu i duši i budu strpljivi, bit će najbliži čestitosti.
Uzvišeni Gospodar kaže:
Neka zločini drugih prema vama ne navedu vas da nepravedni budete; pravedni budite, to je bliže čestitosti (El-Maide, 8).

Braćo i sestre!
Postoje vremena kada se safovi moraju bolje poravnati, zbiti i učvrstiti, kada se i lica ljudi i njihova srca moraju zbližiti i okrenuti u istom smjeru. Samo vjera u zajedničku sudbinu, disciplina, red i poredak mogu ljude spasiti od haosa i nesreće.
Porodica je naša sigurna oaza, a džemat naša snaga i temelj našega bratstva. Svi obredi naše vjere upućuju nas na zajedništvo, pa i ovaj današnji – bajram-namaz.
Uzvišeni kaže: Pa ko poštiva Allahove propise – znak je čestita srca (El-Hadž, 32).
Zdrava je ona zajednica u kojoj ljudi komuniciraju s poštovanjem i uvažavanjem i onda kada se razlikuju u mišljenjima i u stavovima. Snažna je ona zajednica u kojoj se pokazuje odgovornost naspram javnih dobara, na kojima počiva zdrav duh i snaga naroda. Odgovorna je ona zajednica koja brine o najslabijima: bolesnima, siromašnima i bespomoćnima. Sigurna je ona zajednica u kojoj svaki njen član vodi računa o redu i poretku, poštuje zakone i pravila koji štite pojedinca i društvo u cjelini. Napredna je ona zajednica koja se oslanja na razum i znanje, a ne na emociju i populizam.
Svaki dio naše zajednice treba ostati posvećen onome od čega ovisi naše pojedinačno i zajedničko dobro. Sigurnost naše zajednice mora biti nadređena svim drugim preokupacijama. Oni među nama koji nose emanet kojeg su tražili i koji im je povjeren, moraju biti posebno budni. Među njima su stražari i vođe. Njihova budnost i odlučnost da se suprostave zlu koje narušava mir i koheziju u društvu smjernice su i pravac za cijelu zajednicu.
Vjernici su poput zgrade, rekao je Vjerovjesnik, a.s., čiji dijelovi povezuju jedni druge, pa je, kako bilježi imam Buharija, on spleo prste svojih ruku u jedan čvor. Na ovaj način Poslanik, a.s., nam je pokazao da samo oslanjanjem jednih na druge možemo sačuvati naše duhovno i naše fizičko biće. To se ne može postići parolama i proklamacijama, već stalnim trudom, stečenim znanjem i žrtvovanjem svih nas.
Mi čovjeka stvaramo da se trudi (El-Beled, 4), kaže Allah, dž.š.
Braćo i sestre!
Pozivam vas da u vremenu smutnje, epskog nasilja i stradanja, u vremenu podjela i malodušnosti ostanete prisebni i ne dozvolite da nas drugi uvuku u svoje vrtloge zla. Naša srca trebaju ostati s onima koji najviše pate. Mala smo zajednica ljudi, ne trebamo se plašiti zla, ali moramo se brinuti o sebi. Kada bi se plamen zla mogao ugasiti suzama, bile bi dovoljne suze naših majki, pa da oružje za svagda zašuti.
Nad našim glavama se nadvila ozbiljna prijetnja vjerskog fanatizma i cionizma. To je slijepa sila moći i mržnje, koja uništava svjetove, kulture i civilizacije. Vjerujemo da još ima zdravih srca koja će joj se oduprijeti, koja koračaju putem ljubavi i bratstva među ljudima. To je put na kojem su i u prošlosti nastajali, rasli i cvjetali gradovi i sela u kojima su ljudi slavili Stvoritelja svjetova i natjecali se u dobru. Nadamo da će tako biti i dalje, jer iza svake mrkle noći dolazi nova zora.
Muhammed, a.s., rekao je: U čijem srcu se sastanu strah i nada, Allah će mu podariti ono čemu se nada, a sačuvati ga od onoga od čega strahuje (Bejheki).
Sada su nam potrebni svaki musliman, kršćanin i jevrej koji nisu otrovani mržnjom.

Braćo i sestre!
Svakog jutra osvanemo na vratima Allahove milosti. Niti jedna naša potreba ili kušnja nisu veći od Njegove milosti. U svakom mraku, ma koliko bio crn, nalazi se svjetiljka koju trebamo zapaliti. Valja nam se potruditi i naći puta ka njoj. Kušnja, pa i ova današnja, voda je koja čisti srce i dušu i jača našu volju.
Zar Allah u svojoj Knjizi nije rekao: Ne gubite nadu u milost Allahovu. Onome ko se u Allaha uzda, On mu je dosta. Mi ćemo ti dati sigurnu pobjedu.
Put vjere je najsigurniji put, najbolji način ispunjenja sreće u ovom i u budućem životu. Vjera nas drži na okupu, u krugu Božije milosti, porodične sreće i bratske ljubavi. Zato, ispunimo zavjet dat Bogu da ćemo samo Njega obožavati, da ćemo prema roditeljima i rodbini dobri biti, da nećemo lagati, krasti, blud i zulum činiti, da ćemo uvijek život štititi i ljudska prava poštivati.
Nadamo se da smo u ovom mjesecu zaslužili Božiju milost, Njegov oprost i spas od džehenemske patnje i azaba. Nastavimo, kao predani Božije sluge, služiti Njegovoj vjeri i natjecati se u dobru. To je jedini ispravan put i jedina nada za sve nas.
Suprotstavimo se zlu i grijehu, prvo u sebi a potom to zahtijevajmo i od drugih.
Zar da od drugih tražite da čine dobro, a sebe zaboravljate, kaže Kurʼan. Pobrinimo se o sebi, kako bismo i drugima mogli pomoći. Brinimo o porodici, čuvajmo i jačajmo komšiluk među nama i prijateljske odnose sa svijetom. Budimo radost jedni drugima. Popravljajmo međuljudske odnose i vodimo računa o našim obavezama i pravima drugih ljudi.
Svim muslimanima i muslimankama u domovini Bosni i Hercegovini i u našem Sandžaku, Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji i u našoj dijaspori čestitam Ramazanski bajram. Želim da ga u miru i rahatluku provedu sa svojim najmilijima, prijateljima i komšijama.
Molim Uzvišenog Allaha da vam podari dobro zdravlje i da budete uvijek u Božijoj zaštiti i Njegovom rizaluku.
Molim Ga da bolesnima da zdravlje, slabim i iznemoglim snage da savladaju svoje poteškoće, svima nama lijepu i obilnu halal nafaku.
Molim Ga da u svijetu zavlada mir, utihne oružje i prestane stradanje i patnja ljudi na Bliskom istoku i svugda u svijetu.
Gospodaru naš, pomozi nam, popravi nas, ojačaj nam vjeru i uputi nas Pravim putem.

Bajram šerif mubarek olsun!

Poštovana braćo i sestre,

Nalazimo se u drugoj trećini mubarek mjeseca ramazana u kojoj, kako je zabilježeno u tradiciji, Allah, dž.š., oprašta vjernicima počinjene grijehe. Allahovi darovi milosti, oprosta i spasa koje je navijestio postačima jasno ukazuju na iznimnu vrijednost i bereket mjeseca ramazana. Zato, pokažimo se u ovom mubarek vremenu u najboljem svjetlu činjenjem obaveznih i dobrovoljnih ibadeta i dobročinstava, iskazivanjem solidarnosti i pažnje prema onima kojima je pomoć potrebna, brigom za porodicu, džemat i potrebe naše Zajednice, jer je ovo najodabranije vrijeme za nadmetanje u činjenju dobrih djela na koje nas Allah, dž.š., poziva riječima فاستبقوا الخيرات „…a vi se u činjenju dobrih djela natječite!“ (El-Bekare, 148)
Ramazan je najbolje vrijeme za samoobračun i preispitivanje, za sagledavanje svoga odnosa prema emanetu vjere i obavezama koje nam je propisao Svevišnji Gospodar. Jedna od tih važnih obaveza jeste iskazivanje zahvalnosti Stvoritelju na Njegovim blagodatima.
وما بكم من نعمة فمن الله “Od Allaha je svaka blagodat koju uživate“ – podsjeća nas Svevišnji u suri En-Nahl, 53.
Uz zahvalnost Stvoritelju, blagodati se uvećavaju.
و إذ تأذن ربكم لئن شكرتم لأزيدنكم و لئن كفرتم إن عذابي لشديد
„I kad je Gospodar vaš objavio: „Ako budete zahvalni, Ja ću vam zacijelo, još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti.“ (Ibrahim, 7)
Vjernik je svjestan da je Allah, dž.š., istinski vlasnik svega stvorenog, da je čovjeka učinio namjesnikom na Zemlji, da mu je omogućio stjecanje i korištenje njenih dobara, određujući pravila i principe njihovog stjecanja i odgovornog korištenja. Ukoliko se čovjek bude držao tih pravila, imat će lijep život na ovom svijetu i nagradu na budućem svijetu. Ako se pak ogluši i okrene od njih, suočit će se sa posljedicama neposluha prema Stvoritelju. U suri El-Lejl, Svevišnji upozorava: „Vaš trud je zaista različit: onome koji udjeljuje i grijeha se kloni, i ono najljepše smatra istinitim – njemu ćemo Džennet pripremiti; a onome koji tvrdiči i osjeća se neovisnim i ono najljepše smatra lažnim – njemu ćemo Džehennem pripremiti, i bogatstvo njegovo mu, kad se strovali, neće koristiti.“ (El-Lejl, 1-11)
Posjedovanje imetka jeste velika blagodat, ali je istovremeno i velika kušnja za čovjeka. U više kur'anskih ajeta kušnja imetkom spominje se ispred kušnje djecom: إنما أموالكم و أولادكم فتنة و الله عنده أجر عظيم „Imanja vaša i djeca vaša su samo iskušenje, a u Allaha je nagrada velika.“ (Et-Tegabun, 15) „O vjernici, neka vas imanja vaša i djeca vaša ne zabave od sjećanja na Allaha. A oni koji to učine, biće izgubljeni“ – upozorava Gospodar u suri El-Munafikun, 9. ajet, što samo po sebi govori o težini ovog iskušenja.
Kušnja imovinom ogleda se u tome hoće li posjednik imovine biti zahvalan Gospodaru svjetova, pošteno je stjecati i odgovorno se odnositi prema ovom emanetu, čuvati ga, unapređivati i trošiti za vlastito i opće dobro i izvršavati imovinske obaveze koje je Svevišnji Gospodar propisao, ili će se ponašati nezahvalno, rasipnički, razmetljivo i obijesno govoreći poput Šuajbovog, a.s., naroda: „O Šuajbe, – govorili su oni – „da li vjera tvoja traži od tebe da napustimo ono čemu su se preci naši klanjali ili da ne postupamo sa imanjima našim onako kako nam je volja? E baš si „pametan“ i „razuman“.“ (Hud, 87) Drugim riječima, hoće li biti zahvalan i odgovoran posjednik i upravitelj imovine ili će biti njen poslušni rob.
Uzvišeni Allah, dž.š., naredio je ljudima da budu međusobno saosjećajni i solidarni, da budu uviđavni i odgovorni prema potrebama porodice, džemata i Zajednice, da oni koji posjeduju više imovine nego što im je potrebno podijele dio svoje imovine sa onima kojima je ova blagodat uskraćena.
Jedna od najvažnijih imovinskih obaveza u islamu jeste obaveza zekata, tj. izdvajanja određenog procenta imovine u Bejtul-mal. U Kur'anu se spominje u brojnim ajetima, često zajedno s obavezom namaza, što ukazuje na iznimnu važnost ove stroge obaveze – farza u islamu. Zanemarivanje ove obaveze udaljava čovjeka od Allahove milosti i izlaže ga dunjalučkoj i ahiretskoj kazni. Zato, neka niko ne ignoriše i ne potcjenjuje ovu kušnju u imovini. Svevišnji u Kur'anu poručuje: „O vjernici, udijelite dio od onoga čime vas Mi darujemo, prije nego što dođe Dan kada neće biti ni otkupa, ni prijateljstva, ni posredništva! – A nevjernici sami sebi čine nepravdu.“ (El-Bekare, 254)
Ibadetom zekata duša se čisti od pokuđenih osobina škrtosti, sebičnosti i pohlepe za prolaznim dunjalučkim dobrima, a imovina se njime čisti, štiti i uvećava. Uzvišeni Allah kaže:
و ما أنفقتم من شيئ فهو يخلفه و هو خير الرازقين
,,…što god vi udijelite, On će to nadoknaditi, On najbolje opskrbljuje“. (Sebe’, 39)
و ما آتيتم من زكاة تريدون وجه الله فأولئك هم المضعفون
,,A za zekat koji izdvojite da biste Allahovo zadovoljstvo stekli – takvi će dobra djela Svoja umnogostručiti.” (Er-Rum, 39)
Vjerovjesnik, a.s. je rekao: ,,Zaštitite svoj imetak davanjem zekata.“ (Ebu Davud) Jedno od značenja riječi zekat jeste uvećanje i rast. Izvršavajući obavezu zekata, vjernik je uvjeren da to neće umanjiti njegov imetak, već da će povećati berićet u njemu i otvoriti mu puteve halal opskrbe. „Sadaka/zekat neće umanjiti imovinu“ – poručuje nam Allahov Poslanik, a.s.
Tumačeći upozorenje sadržano u 34. ajetu sure Et-Tevbe: „Onima koji zlato i srebro (tj. imovinu) gomilaju i ne troše ih na Allahovom putu – navijesti bolnu patnju“, ulema naglašava da se ovo upozorenje odnosi na imovinu iz koje se ne izdvaja zekat, ne i na imovinu iz koje se izdvaja zekat.
Izvršavanjem obaveze zekata, po Allahovoj odredbi, iz imovine se izdvaja Njegov hak na način da se izdvojeni zekat predaje u Bejtul-mal za potrebe kategorija korisnika naznačenih u Kur'anu.
Ispravnost ibadeta zekata uvjetovana je iskrenim nijetom/namjerom prilikom izdvajanja propisanog iznosa iz imovine te propisanim načinom izvršenja, tj. putem institucije Bejtul-mala.
Kao što svaki ibadet, prije svega ibadeti iz kategorije islamskih šarta, ima svoju formu i način obavljanja, takav je slučaj i sa ibadetom zekata. On se obavlja na način da se izdvojena imovina preda u Bejtul-mal izravno ili putem ovlaštenih prikupljača.
Takva je praksa uspostavljena od momenta propisivanja ove stroge islamske obaveze, bez izuzetka, i trajala je do preseljenja Vjerovjesnika, a.s., a nastavili su je i halife poslije njega. Nije zabilježeno da je Muhammed, a.s., nakon uspostavljanja Bejtul-mala, bilo kome dozvolio da individualno, po svom nahođenju, izdvaja zekat i udjeljuje ga izravno pojedinim korisnicima, niti da je takav postupak okarakterisao izvršavanjem obaveze zekata.
Obaveza institucionalno organiziranog prikupljanja zekata u Bejtul-mal utemeljena je 103. ajetom sure Et-Tevba: “خذ من أموالهم صدقة تطهرهم و تزكيهم بها“ „Uzmi iz imovine njihove zekat da ih njime očistiš i blagoslovljenim učiniš“.
Odlučna reakcija halife Ebu Bekra, r.a., na pokušaj pojedinih skupina da ospore princip institucionalnog prikupljanja zekata u Bejtul-mal, nakon preseljenja na Ahiret Božijeg Poslanika, pod izgovorom da se naredba o organiziranom prikupljanju i raspodjeli zekata odnosila samo na njega, ali ne i na halife i predvodnike zajednice poslije njega, nedvojbeno potvrđuje obavezu institucionalnog prikupljanja i distribucije sredstava zekata te da je spomenuti pokušaj bio posljedica tendencioznog tumačenja s ciljem unošenja razdora u zajednicu. Ashabi su dali punu podršku odlučnom stavu hazreti Ebu Bekra i njegovom opredjeljenju da nastavi slijediti praksu koju je ustanovio Poslanik, a.s.
Na temelju Kur'ana, Poslanikovog sunneta i prakse Hulefai-rašidina jasno je da je nadležna islamska vlast (ulul-emr) odgovorna da organizira prikupljanje i da određuje prioritete prilikom raspodjele prikupljenih sredstava, a ne pojedinci – davaoci zekata shodno njihovim subjektivnim procjenama i nahođenju, niti to mogu činiti udruženja građana, humanitarne i slične organizacije koje se pojavljuju tokom ramazana nudeći vjernicima neke svoje privatne aranžmane.
Nosilac ovog emaneta kod nas je Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini i ona je dužna nositi taj emanet u skladu s kur'anskim smjernicama – predano i odgovorno. Slijedeći kur'anski imperativ i sunnet Allahova Poslanika, a.s., osnovala je Fond Bejtu-l-mal, u koji se prikupljaju sredstva zekata i sadekatu-l-fitra, a potom raspodjeljuju onima kojima pripadaju. Napominjemo da se sadekatul-fitr kod nas također prikuplja u Bejtul-mal na temelju idžtihada i fetvi naših vjerskih autoriteta, budući da su njegovi korisnici, prema tumačenju uleme našeg mezheba, isti kao i korisnici zekata. Ovakav idžtihad uzima u obzir opći interes i potrebu Zajednice (masleha āmme) u savremenom kontekstu.
Zahvaljujući takvom opredjeljenju, ustrojstvu Bejtul-mala kao i svojoj ukupnoj organizaciji, obavljajući svoju misiju u skladu sa zahtjevima vremena i prostora, Islamska zajednica je u prilici da pomogne siromašnim i ugroženim pojedincima i porodicama, da povratnicima na svoja ognjišta olakša povratnički život, da pruži podršku odgojno-obrazovnim, naučnim i kulturnim ustanovama Islamske zajednice; naročito ističemo važnost podrške medresi „Reis Ibrahim ef. Maglajlić“ u Banja Luci, čiji bi rad, bez te podrške, bio doveden u pitanje. Uz spomenuto, podrška iz Bejtul-mala pruža se radu naših mekteba i predškolskih ustanova Islamske zajednice, stipendira se velik broj učenika i studenata, pruža se podrška promociji vrijednosti braka i porodice, aktivnostima naše omladine, zatim za hifz Kur'ana, centrima koji se bave rehabilitacijom ovisnika, humanitarnim i drugim organizacijama koje se bave društveno korisnim radom, kao i drugim za islam i muslimane značajnim projektima i aktivnostima. Posebno ističemo važnost podrške medžlisima i džematima u mjestima povratka, koji su najčešće jedina adresa kojoj se povratnici mogu obratiti. Pomoć iz Bejtul-mala upućuje se i ugroženima usljed prirodnih katastrofa ili nekih drugih nesreća.
Kao članovi i pripadnici naše Islamske zajednice možemo biti ponosni što smo reaktivirali i reafirmirali ovu izvornu islamsku praksu i sunnet Allahovog Poslanika, a.s., i time osigurali ispravnost izvršavanja temeljnih islamskih imovinskih obaveza/ibadeta.
Zahvaljući, između ostaloga, i ovom značajnom postignuću, koje je rezultat idžtihada naše uleme u konkretnim historijskim okolnostima, Islamska zajednica je odgovorila povijesnom zadatku očuvanja emaneta vjere i organizirane Zajednice muslimana na ovim prostorima, osiguravajući pretpostavke za njen dalji razvoj i uspješno misijsko djelovanje.
Takvim svojim radom ona je stekla povjerenje vjernika, što se potvrđuje i konstantnim rastom prikupljenih sredstava zekata i sadekatul-fitra u fond Bejtu-l-mal.
Poštovana braćo i sestre,
Neka su vam hairli i mubarek ramazanski dani. Da ih provedete sa svojim porodicama, komšijama i prijateljima u ugodnoj atmosferi i lijepom raspoloženju. Pozivamo vas da se svesrdno uključite i podržite aktivnosti Islamske zajednice, posebno one koje se realiziraju tokom mjeseca ramazana. Time ćete dati vlastiti doprinos njenom razvoju, stabilnosti i sigurnosti kao i razvoju i stabilnosti naše šire društvene zajednice.
Allahu dove upućujemo da ukabuli naše ibadete kao i ostala naša dobra djela, da zbliži naša srca i da nas uvede u okrilje Svoga rahmeta, magfireta i rizaluka. Amin, ja Rabbel-alemin!

U srijedu, 18. februara 2026. godine sa akšam-namazom nastupa mubarek mjesec ramazan. Prvi dan postaje u četvrtak, 19. februara 2026. godine i ovog ramazana postit ćemo dvadeset i devet dana, ako Bog da.

Ramazan je najbolje vrijeme za samoobračun i preispitivanje, za zaranjanje u dubine vlastite duše, za sagledavanje svoga odnosa prema emanetu vjere i obavezama koje nam je Svevišnji Gospodar propisao. Ibadeti u mjesecu ramazanu pružaju nam jedinstveno duhovno iskustvo. Dok postimo, klanjamo namaze, učimo ili slušamo Kur'ani-kerim na mukabelama, mi izravno, srcem, dušom i svim čulima doživljavamo slast vjerovanja. Istovremeno, blagoslovljeno ramazansko vrijeme u znaku je naših intenzivnih susreta. Zajednički iftari i ramazanska druženja nisu tek formalna okupljanja. U ramazanskim danima i noćima pruža nam se nebrojeno puno prilika za otvorene i iskrene razgovore, za međusobna savjetovanja i dogovaranja, ali i za jačanje zajedništva i odgovornog služenja zajednici.

Važno je da na vrijeme prepoznamo i što bolje iskoristimo bezbrojne i neiscrpne ramazanske blagoslove. Budimo aktivni sudionici džematskih aktivnosti. Natječimo se u dobru, olakšavajmo i budimo korisni jedni drugima. Neka se ljepota ramazana i veličina posta ne prepoznaje samo u našim pojedinačnim ibadetima već i u iskrenosti naše namjere i društvenoj dobrobiti našeg djela. Zajednički ibadeti jačaju bratstvo, solidarnost i našu međusobnu povezanost. Ako zaboravimo na smisao džemata i zapostavimo njegovanje međuljudskih odnosa izgubit ćemo supstancu naše Zajednice.

Draga braćo i cijenjene sestre,

Naša bogobojaznost u ramazanu, post i drugi ibadeti biće upotpunjeni propisnim izvršavanjem ibadeta zekata i sadekatul-fitra. Nastavimo dosadašnju praksu da zekat i sadekatul-fitr izdvajamo u Bejtul-mal u mjesecu ramazanu kada se nagrada za svako dobro djelo udvostručuje i kada se dova kod Gospodara svjetova prima. Zekat nije samo ibadet. Zekat je temelj solidarnosti i brige za najslabije među nama.

Zekat je stroga islamska obaveza propisana Kur'anom i sunnetom. U Kur'anu se spominje u brojnim ajetima, često zajedno s obavezom namaza, što ukazuje na iznimnu važnost ove obaveze – farza u islamu. Posjedovanje imetka jeste velika blagodat, ali je istovremeno i velika kušnja za čovjeka. Zato, neka niko ne ignoriše i ne potcjenjuje ovu kušnju u imovini zanemarujući ili izbjegavajući obavezu njenog čišćenja putem zekata i drugih vidova pomaganja onih koji su u potrebi. Svevišnji u Kur'anu poručuje: ,,O vjernici, udijelite dio od onoga čime vas Mi darujemo, prije nego što dođe Dan kada neće biti ni otkupa, ni prijateljstva, ni posredništva! -A nevjernici sami sebi čine nepravdu.” (El-Bekare, 254)

Ibadetom zekata duša se čisti od pokuđenih osobina škrtosti, sebičnosti i pohlepe za prolaznim dunjalučkim dobrima, a imovina se njime čisti, štiti i uvećava.

Zahvaljujući Bejtul-malu Islamska zajednica je u prilici da značajno pomogne socijalno osjetljivim kategorijama stanovništva, siromašnim i ugroženim pojedincima i porodicama, da povratnicima na svoja ognjišta olakša povratnički život, da pruži podršku odgojno-obrazovnim ustanovama Islamske zajednice. Izvršavajući propis zekata i sadekatul-fitra na propisani način pomažemo rad naših mekteba i predškolskih ustanova Islamske zajednice, stipendiramo veliki broj učenika i studenata, pružamo podršku promociji vrijednosti braka i porodice i aktivnostima naše omladine.

Draga braćo i cjenjene sestre,

Kur'an izričito upozorava: ,,I ne rasipajte, jer On ne voli rasipnike.” (El-A'raf, 31) Slijedom ove kur'anske poruke, natjecanje u dobru ne znači proizvesti ili potrošiti više od drugih, već manje rasipati i sačuvati više za Zajednicu. Bacanje hrane predstavlja oblik negativnog kolektivnog ponašanja gdje kratkoročni komfor ima prednost nad društvenim posljedicama. Prema izvještaju Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini segodišnje baca preko 80 kg hrane po stanovniku (ili blizu 250.000 tona ukupno). Ovo nije samo moralni problem društva već ozbiljan ekonomski gubitak.

Draga braćo i cijenjene sestre,

Svjedoci smo dramatičnih promjena u svijetu. Ne znamo šta se skriva u neizvjesnoj budućnosti, ali smo dužni svaki dan brinuti o sebi i poduzimati mjere zaštite, koliko smo u mogućnosti. Pozivamo sve naše muslimane i muslimanke da se u ramazanu posebno posvetimo zbližavanju naših ljudi. U njihova zabrinuta srca unosimo nadu i radost. Mi smo, kao Zajednica, zahvaljujući upravo radu i posvećenosti, izrasli u respektabilan društveni faktor, moralno čist i dostojanstven, duboko human i prepoznatljiv u svom djelovanju, kredibilan i koristan za ljude. Tu vrijednost moramo čuvati, njegovati i dalje razvijati. Cilj nam je doprijeti do svakog našeg čovjeka i biti mu utjeha i luka spasa.

Ramazan šerif mubarek olsun!

Zaključci i smjernice sa Predramazanskog savjetovanja 2026.

Zaključci:

• Ovogodišnji ramazan nastupa sa akšam-namazom u srijedu, februara 2026. godine.
• Preporučuje se muftijstvima da daju smjernice imamima da teravih-namaz klanjaju dva sata poslije iftara.
• Ramazan je mjesec u kojem se, uz džamije, otvaraju i srca ljudi, te se od vjerskih službenika i džemata očekuju razumijevanje, bliskost i
• Najtrajniji učinak ramazanskog djelovanja ogleda se u osjećaju s kojim vjemik napušta susret s imamom i džematom, a ne samo u izrečenim riječima ili održanim aktivnostima.
• Ahlak i lični primjer u ramazanu predstavljaju najjasniju i najsnažniju poruku islama u savremenom društvenom
• Ramazan obavezuje na proaktivnost u činjenju dobra, posebno prema onima koji su povučeni, usamljeni ili društveno
• Samodisciplina i duhovni odgoj razvijeni u ramazanu doprinose ličnoj stabilnosti, jačanju zajedništva i odgovomijem društvenom ponašanju.
• Džemati i imami trebaju biti prepoznatljivi po trajnoj društvenoj korisnosti i konkretnom doprinosu zajednici.
• Dobročinstvo,solidarnosti društvena odgovornost temelj su povjerenja unutar džemata i šire
• Iskreno dobročinstvo ima svoju punu vrijednost samo ako se čini radi Uzvišenog Allaha, bez očekivanja pohvale ili lične
• Uloga imama kao pouzdanog, empatičnog i poduzetnog vođe džemata od posebne je važnosti u mjesecu ramazanu.
• Zekat i Bejtul-mal imaju neraskidivu ibadetsku vezu muslimana sa Islamskom zajednicom koja jača povjerenje i doprinosi institucionalizaciji individualnih
• Institucionalno prikupljena sredstva sistemski i pravedno se raspoređuju pretvarajući individualni višak zekatskih obveznika u javno dobro i tako jačaju moralnu i ekonomsku otpornost Zajednice.
• Potrebno je planirati i provoditi aktivnosti na promociji članstva u Islamskoj zajednici, a koristi za muslimane od članstva u Islamskoj zajednici isticati na skupovima organiziranim u džematima. Poticati na članstvo one koji još uvijek nisu članovi.

Smjernice:

• U ramazanskim aktivnostima poseban akcenat staviti na pristupačnost imama, otvorenu komunikaciju i brigu o
• Planirati i provoditi aktivnosti koje podstiču međusobnu bliskost i osjećaj pripadnosti džematu.
• Podsticati imame i džematske odbore da prvi uspostavljaju kontakt s osobama koje su slabije uključene u vjerski i društveni život.
• Razvijati projekte dobročinstva, solidarnosti i pomoći ranjivim kategorijama stanovništva, posebno tokom ramazana.
• U svim aktivnostima voditi računa da se izbjegne lična promocija i narušavanje principa iskrenog dobročinstva, te jačati povjerenje javnosti u rad Islamske
• Jačati saradnju s lokalnim zajednicama, obrazovnim ustanovama i organizacijama civilnog društva, u skladu s principima vjerske
• Unaprijediti digitalnu pismenost imama i džemata te osigurati prisutnost u digitalnom prostoru radi afirmacije pozitivnih vrijednosti i suzbijanja štetnih
• U javnom djelovanju koristiti uravnotežen i odgovoran jezik koji prepoznaje izazove savremenog društva, bez pretjerivanja i
• Podsticati međumuslimansko zajedništvo uvažavajući etničke i generacijske različitosti kao bogatstvo zajednice.
• Promovirati aktivnu građansku uključenost muslimana kroz odgovorno učešće u društvenim procesima i „natjecanje u dobru”.
• Kontinuirano raditi sa mladima i kroz projekte i aktivnosti razvijati kod njih vrijednost dobročinstva kao javnog dobra.
• U planove rada uvrstiti redovne seminare, tribine i edukacije iz administrativnih, pravnih i finansijskih oblasti, uz obavezne programe za mlađe

U kur'anskom poglavlju El-Insan čovjeku se ukazuje na vrijeme prije njegove egzistencije, na period njegovog stvaranja i oblikovanja u kojem praktički nije bio vrijedan spomena. Niti je imao moći da sam sebe stvori, niti je odlučivao o svom dolasku na svijet i svom postojanju uopće.

هَلْ اَتٰى عَلَى الْاِنْسَانِ ح۪ينٌ مِنَ الدَّهْرِ لَمْ يَكُنْ شَيْـًٔا مَذْكُورًا

,,Zar je to davno bilo kad čovjek nije bio spomena vrijedan?“ (El-Insan,1)

Već time što mu je darovan život, čovjek je vječni dužnik Allahu džellešanuhu.  Naš život nije nikakva pravedna nagrada za neki podvig, ni pošteno zarađena plata za dobro obavljen posao! Kakav posao bi morao biti za koji bi pravedna naknada ili pošteno zarađena plata bila velika kao-sam život.

Kakav smo mi to posao obavili, koju smo mi to uslugu učinili Gospodaru da bismo imali pravo smatrati sopstveni život pravednom naknadom, pošteno zarađenom platom.

Jasno je da ne postoji takav značajan posao, niti je moguća tako velika usluga da bi čovjek mogao opravdano očekivati da zauzvrat dobije sam život.

Drugim riječima, ne postoji način na koji čovjek može zaslužiti kao pravednu naknadu sopstveni život. Život nam je pozajmljen, a mi se često ponašamo kao da na tu pozajmicu  tražimo još i kamate.

Draga braćo, u ovom mubarek mjesecu ša'banu oživimo u svojim srcima Ibrahimovu, a.s. bogobojaznost i svijest da sve što imamo i čime raspolažemo na ovome svijetu nismo stekli samostalno. Sve pripada Svevišnjem Allahu džellešanuhu.

قُلْ اِنَّ صَلَات۪ي وَنُسُك۪ي وَمَحْيَايَ وَمَمَات۪ي لِلّٰهِ رَبِّ الْعَالَم۪ينَۙ

,Zaista, moj namaz, moji obredi, moj život i moja smrt pripadaju Allahu, Gospodaru svjetova, (El-En'am, 162).

Budući da smo prema Bogu u stanju neotplativog ontološkog duga, duga koji je nemoguće vratiti, slijedi da je naš život jedna vrsta trajne obaveze dužnika prema Povjeritelju.

Draga braćo, prikučio nam se mubarek ramazan.  U ovim danima radosnog iščekivanja velikog gosta, puno zikr i tespih činimo. Ako želimo spasiti svoju dušu, provodimo više vremena u tihoj pobožnosti i istinskoj predanosti Bogu. Pobožni ljudi su tespih činili na tri načina: kavli, govorom, kalbi, srcem i fi'li, djelom.

Nikakav zikr i tespih, ni jezikom, ni srcem nije potpun ako u njemu nema slasti i istrajnosti. Zaboravljamo da je sabur temelj tespiha, a da je trud temelj sabura. Ko hoće pomirisati ružu, mora računati da će ga trn ogrebati. Nema ruže bez trna.

ثَوَابُ اللّٰهِ خَيْرٌ لِمَنْ اٰمَنَ وَعَمِلَ صَالِحًاۚ وَلَا يُلَقّٰيهَٓا اِلَّا الصَّابِرُونَ

,,…onima koji vjeruju i čine dobra djela bolja je Allahova nagrada, a bit će samo strpljivima pružena.“ (El-Kasas,80)

Draga braćo, u ovo predramazansko vrijeme upitajmo se što smo spremni žrtvovati na Božijem putu. Kad vjerovanje omogućava da steknemo kapital, da živimo bolje- svi bi rado bili vjernici, štaviše  mnogi od njih tada su spremni biti fanatični vjernici. Međutim, kada svjedočenje vjere traži od nas neku žrtvu ili nas  dovodi u neku dunjalučku opasnost ili rizik da nešto vrijedno izgubimo, tada smo skloni nalaziti isprike i postavljati pitanja u vezi s nekim propisom i obavezom koju smo preuzeli.

يَٓا اَيُّهَا الَّذ۪ينَ اٰمَنُوا اتَّقُوا اللّٰهَ حَقَّ تُقَاتِه۪ وَلَا تَمُوتُنَّ اِلَّا وَاَنْتُمْ مُسْلِمُونَ

,,O vjernici, bojte se Allaha istinskom bogobojaznošću i nipošto ne umirite osim kao muslimani!“ (Ali-imran, 102)

Bože Milostivi, Učini da samo Tebi služimo! Da se grijeha klonimo! Da istinu govorimo! Da dobra djela činimo! Da se tuđeg hakka klonimo! Allahu Sveznajući, nauči nas kako da zaslužimo Tvoju uputu, milost i oprost. Allahu Milostivi, olakšaj nam izbor. Uputi nas pravim putem. Pokaži nam šta je za nas najbolje, jer mi smo svjesni da bez Tvoje upute i pomoći mi smo nemoćni. Sačuvaj nas, Gospodaru naš, od kaburskog azaba, od džehennemske kazne, od iskušenja života i smrti i sačuvaj nas  iskušenja koje će donijeti pojava Dedždžaala.

(Preuzeto sa portala Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini)

Poštovana braćo i sestre!

Danas je 14. oktobar 2025. godine, odnosno 23. džumadel-ula 1447. H. godine.
U današnjoj hutbi vraćamo se jednoj temi koju smatramo veoma važnom i zato joj posvećujemo najmanje jednu hutbu u toku godine dana.
Danas govorimo o stavu islama prema čistoći.

U 222. ajeta sure “El-Bekare” stoji:

“…Zaista. Bog voli one koji se često kaju i voli one koji se čiste!”

Poslanik, a.s., je rekao: “Čistoća je dio imana…”

Čistoća podrazumijeva dvije komponente – duhovnu i fizičku. Duhovna, ili unutarnja čistoća odnosi se na stanje našeg srca koje opterećuju i prljaju različiti grijesi poput laži, mržnje, zavidnosti, ogovoranja, oholosti, škrtosti, pohlepe i, općenito, lošeg, ružnog i neprimjerenog ponašanja.

U jednom hadisu Muhamed, a.s., je rekao:

“Kad čovjek počini neki grijeh, na njegovu srcu se pojavi jedna crna tačka, pa ako se pokaje i Allaha zamoli za oprost, ona bude izbrisana, a ako uveća činjenje grijeha uveća se i crna mrlja. Tako sve dok ne prekrije njegovo srce.”

Duhovna čistoća se manifestira kroz vanjsku prepoznatljivost vjernika kao čiste, uredne i pedantne osobe koja vodi računa o čistoći tijela, odjeće i mjesta gdje živi, jer je to i jedan od uvjeta za ispravnost namaza, što na najbolji način svjedoči važnost lične i kućne higijene muslimana.

Fizičku čistoću vjernik čuva pazeći se nečisti svake vrsti poput krvi, gnoja, mokraće, izmeta, alkohola, svinjske masti i svega onoga što mu stvara neprijatnost. Zato posebno vodi računa o čišćenju nakon i male i velike nužde, propisanom obaveznom kupanju kada je to potrebno, ali i redovnom, po mogućnosti, svakodnevnom tuširanju, te svakom obliku higijene koji iziskuju date okolnosti, potrebe i stanja svakog čovjeka.
Vjernik svoj vanjski izgled kreira i kroz propisno, skladno i lijepo odijevanje kojeg prati čista i uredna odjeća.

Braćo i sestre!

U današnjem vremenu dostupnih sredstava za održavanje lične i kućne higijene, nezamislivo je da musliman o tome ne vodi računa i da daje ružnu sliku i dojam sebe kao pojedinca ali i vjere kojoj pripada.
Rezultat naše duhovne i fizičke čistoće je obazriv i pažljiv odnos prema javnoj površini, prirodnoj i društvenoj okolini.
Vjernik će ukloniti s puta ono što smeta prolaznicima, jer je i to dio islama, kako navodi Poslanik, a.s., a svoje najbliže će podučavati da je priroda Božiji dar koja se ne skrnavi kroz njezino uništavanje ili bacanje smeća, papirića i svega onoga što remeti njezinu harmoniju i sklad.
Ljepota naše vjere je u povezanosti duhovne i fizičke čistoće koja se manifestira u svim dijelovima našeg života, našem ličnom i našem javnom životu, kućnom ambijentu, ili u javnosti, na ulici, u društvenoj zajednici musliman koji živi svoju vjeru lahko se može prepoznati po stilu i načinu života.
Treba napomenuti da šejtan i džini ne vole čistoću. Oni uživaju u prljavštini koja je najčešće uzročnik raznih, kako fizičkih, tako i mentalnih bolesti, što, nažalost, svjedočimo gotovo svakodnevno.

Braćo i sestre!

Dozvolite da koju riječ progovorimo i o našem odnosu prema našim džamijama.
Sa zadovoljstvom možemo konstatirati da su naše džamije uglavnom čiste i svježe, posebno ako ih poredimo sa nekim drugim džamijama. To, međutim, ne znači da je naš ukupni odnos potpuno zadovoljavajući. Ne bi se smjelo dešavati da iza nas neko mora čistiti.
Džamija je naša druga kuća i takav odnos bi morali prema njoj imati i kad je u pitanju njena čistoća. Kao i kod kuće, ne bismo smjeli čekati da neko drugi usisa, opere prozore, provjetri itd. Pogrešna je percepcija i da je neko plaćen za to i da to nije obaveza svih nas. Tačno je da se izdvajaju neka manja sredstva za čišćenje, ali, bi za adekvatnu brigu o čistoći u džamiji bilo potrebno izdvojiti mnogo veća sredstva.
I da ne bude zabune. Ogromna većina naših ljudi, žena posebno, najljepši je primjer kako se treba odnositi prema džamijama. Ipak, ima i onih koji o tome uopće ne vode računa i zato je potrebno stalno nas sviju upozoravati na to.

Hutbu završavamo dovom Allahu, dž.š.:

Gospodaru naš, osnaži našu vjeru i pomozi nam da zavolimo čistoću i da vodimo računa o čistoći, kako onoj ličnoj, tako i o čistoći svega što nas okružuje i gdje boravimo.

Amin ja Rabbel-alemin!

Idriz-ef. Karaman, Malmö, 14.10.2025.2

Draga braćo i poštovane sestre!

Proteklih dana svjedočili smo nekoliko šokantnih, uznemirujućih i potresnih događaja. Moralna kriza koju već dugo proživljavamo dobila je jednu novu, za svako društvo, krajnje pogubnu i razarajuću dimenziju. Naime, nadali smo se da je nakon besramnih veličanja ratnih zločinaca, korupcijskih afera, malodobnog i porodičnog nasilja krug ovdašnjeg beščašća i nemorala zatvoren.

Nismo mogli ni naslutiti kakvim je još nezamislivim porocima i tragedijama izloženo naše društvo.Vijesti o zlostavljanju djece iz domova bez roditeljskog staranja i optužbe da su u tome učestvovali policijski službenici i službenici ustanova za socijalni rad izazvale su nezapamćeno ogorčenje i najoštriju osudu javnosti. I u ovo odabrano vrijeme džuma-namaza podižemo svoj glas protiv svakog zabranjenog i nečasnog djela, posebno protiv nasilja nad djecom i maloljetnicima kojeg, nažalost, kao društvo nismo na vrijeme prepoznali i osujetili. Zar se zlo toliko ugnijezdilo i raširilo i zar su se nemoralni ljudi toliko namnožili da pred njima i njihovim nastranostima kukavički šutimo i uzmičemo? Danas dijelimo i bol porodica koje su izgubile svoje najbliže u tragediji u domu penzionera u Tuzli. U ovom slučaju institucije imaju veliku odgovornost i od njih se očekuje sinhroniziranao, predano i zajedničko djelovanje.

Draga braćo i poštovane sestre!

Nijedna ljudska zajednica nije imuna na grijehe i poroke, ali neprikosnoveno moralno pravilo koje važi od postanka ljudskog roda odnosi se i na nas: Društvo koje izgubi moralne norme i vrijednosti, ma koliko bilo civilizacijski napredno i razvijeno, u sebi nosi klicu neizbježnog samouništenja. Od majke pravovjernih Zejneb b. Džahš, r.a., prenosi se da je Poslanik, a.s., jednog dana ušao kod nje sav prestrašen rekavši: ,,Teško Arapima od zla koje se približilo. Danas se od zida, kojim su zagrađeni Je'džudž i Me'džudž, otvorilo ovoliko“, a zatim je napravio krug od palca i kažiprsta. ,,Allahov Poslaniče, zar ćemo biti uništeni,  a među nama ima i dobrih ljudi“- upitala je ona. ,,Da, kada se namnoži zlo“- reče Poslanik, a. s. (Buharija)

Naređivanje dobra i odvraćanje od zla je kur'anski kategorički imperativ i sigurnosni ventil opstanka našeg društva. Nikakvom, ni pojedinačnom ni općem dobru, ne možemo se nadati ako spram zla i zlih djela ostanemo suzdržani i ravnodušni. ,,Kada ljudi vide“, kaže Allahov Vjerovjesnik, a.s., ,,nepravednog čovjeka i ne spriječe ga u nepravdi, gotovo da ih Allah sve zajedno kazni svojom kaznom. (Ahmed, Ebu Davud, Tirmizi)

Naređivanju dobra i odvraćanju od zla ne može biti alternativa hipokrizijsko izbjegavanje odgovornosti, prebacivanje krivice na drugoga i moraliziranje bez pokrića. Samo bezuvjetnim i aktivnim moralnim djelovanjem može se zaustaviti ili barem ublažiti erupcija nemorala, javnog griješenja i razvrata.

Niko od nas nema izgovor za neizvršavanje ove obaveze jer se upućivanjem na dobro i odvraćanjem zla čuvaju i štite najveće vrijednosti: vjera, život, čast, imetak i dostojanstvo ljudi.

Kada se zlo namnoži, a nestane onih koji upućuja na dobro i odvraćaju od zabranjenog i nevaljalog, tada ljudsko društvo pogađa najteži oblik smutnje – fitna, koju Kur'ani-kerim, po posljedicama koje ostavlja iza sebe, karakterizira pojavom gorom od ubijanja. Fitna je totalno poremećen sistem vrijednosti izazavan moralnom apokalipsom;  zato što se nije upućivalo na dobro i  odvraćalo od grijeha fitna zahvata i loše i dobre.

Poslušajmo Allahove riječi:

وَاتَّقُوا فِتْنَةً لَا تُصِيبَنَّ الَّذِينَ ظَلَمُوا مِنْكُمْ خَاصَّةً ۖ وَاعْلَمُوا أَنَّ اللَّهَ شَدِيدُ الْعِقَابِ

,,I izbjegavajte ono što će dovesti do smutnje koja neće pogoditi samo one među vama koji su krivi, i znajte da Allah strašno kažnjava“. (El-Enfal, 25)

Draga braćo i poštovane sestre!

Svemilosni Bog nas obavezuje da  budemo svjesni Božijeg poretka i reda po kojem su oduvijek živjela i žive sva stvorena bića.  Zvjezdano nebo iznad nas i moralni sud u nama predstavljaju dvije manifestacije istog Božijeg nezamjenljivog poretka u kosmosu. Saznanje da postoji takav Božiji poredak suočava čovjeka sa potrebom stalnog usklađivanja i korigiranja svojih postupaka. Za razliku od svih drugih živih bića, džina i meleka, samo čovjeku život je zadat, a ne prosto dat. Samo je čovjek preko Objave dobio život kao zadatak i uputstvo kako da taj zadatak riješi s objavljenim dužnostima, ali mu je ostavljena i mogućnost da se ogluši o sve savjete i da ignoriše zadatke.

Moralnog preporoda nema bez iskrene vjere i dobročinstva. Bez neprestanog upućivanja na dobro sve kapije zla su širom otvorene. A život bez vjere i morala je život bez cilja i plana, duševno urušavanje i posrtanje i vječno ahiretsko poniženje. ,,Od Mene će vam uputa dolaziti, i onaj ko bude slijedio uputu Moju neće zalutati i neće nesretan biti. A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživiti.“ (Ta-ha, 123, 124)

Gospodaru naš, uljepšaj iman u našim srcima i omrazi nam nevjerovanje, razvrat i neposlušnost. Zaštiti nas i porodice naše od fitni koje se prikazuju kao sloboda. Sačuvaj naše porodice od raskola, naše džemate od razdora i naš narod od obmana. Učini da nam stid bude ukras, skromnost snaga, a pravednost navika. O Ti koji okrećeš srca, učvrsti naša srca na Svojoj vjeri. Oprosti nam vidljive i nevidljive grijehe, primi naša pokajanja i uvedi nas, milošću Svojom, u Džennet.

Amin!

Poštovana braćo i sestre!

Danas je posljednji dan mjeseca oktobra ove 2025. godine, odnosno 9. džumadel-ula 1447. H. godine.
Ovih dana su se u dosta naših džemata obilježavale godišnjice od osnivanja. Tim povodom uručivane su razne zahvalnice i priznanja. Bilo je veoma zanimljivo posmatrati kako ljudi reagiraju na ta priznanja.
Zanimljivo je, inače, pratiti kako ljudi reagiraju na pohvale drugih ljudi.
Zato ćemo danas progovoriti nekoliko rečenica o tome kako bi, zapravo, trebali razmišljati o vlastitim djelima.
Kao i uvijek, temu otvaramo Kur`anom.

U 60. ajetu sure El-Mu`minun Allah, dž.š., kaže:

„I oni ono što daju dadnu, a srca im strepe s obzirom na to da će se vratiti svom Gospodaru.“

Tumačeći ovaj ajet Muhamed, a s., je rekao da se ajet odnosi na one koji rade dobra djela, ali se pribojavaju da im ih Allah, dž.š., neće primiti.

Poznat je i hadis koji govori o odnosu vjernika i dvoličnjaka prema svojim djelima. Tako će vjernik svoje dobro djelo uvijek gledati manjim, a učinjeni grijeh većim, dok dvoličnjak svoja dobra djela uveličava, a grijehe umanjuje.
Dakle, vjernik ne smije zapasti u samodopadljivost, makar i dobra djela činio.

Hazreti Alija, r. a. je imao običaj kazati: ,,Loše djelo koje te ražalosti bolje je kod Allaha od dobra djela koje te zadivi.“

Ibn Mes'ud, r. a., veli: ,,Propust je u dvome: divljenju i očajanju. To je zato što se sreća postiže trudom i naporom. Onaj ko je sam sobom zadovoljan ne trudi se, jer je on to već postigao. Očajnik se također ne trudi, jer on smatra da nema koristi od truda.“

Zanimljivo je u ovom kontekstu prisjetiti se jednog značajnog historijskog događaja, o kojem i Kur`an govori u 25. i 26. ajetu sure Et-Tevba. Radi se o bici na Hunejnu.

“Allah vas je na mnogim bojištima pomogao, a i onoga dana na Hunejnu kada vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono nije ni od kakve koristi bilo, nego vam je zemlja, koliko god da je bila prostrana, tijesna postala, pa ste se u bijeg dali. Zatim je Allah na Poslanika Svoga i na vjernike milost Svoju spustio, i vojske koje vi niste vidjeli poslao i one koji nisu vjerovali na muke stavio; i to je bila kazna za nevjernike.”

Samodopadljivost je muslimane na Hunejnu mentalno i psihološki uspavala, uljuljkala u varljivi osjećaj nepobjedivosti i dovela do ruba poraza. Umjesto da sigurno neprijatelja pobijede, zbog zanesenosti vlastitim brojem, muslimani su se dali u panični bijeg. Samo zahvaljujući Allahovoj milosti i izravnoj pomoći sa nevidljivim vojskama ashabi su konsolidovali svoje snage, povratili pribranost, prikupili svježu snagu i izvojevali pobjedu.

Navedimo i izreku jednog mudrog alima: ,,Možda da ti Allah otvori vrata pokornosti, a da ti ne otvori vrata primanja. Može da ti odredi da učiniš grijeh, a da ti on bude uzrokom spasa! Grijeh koji donosi sa sobom sramotu i potištenost je bolji od pokornosti koja donosi divljenje i oholost.“

Spomenimo i jednu modernu pojavu koja nas, također, može odvesti u pogrešnom pravcu. Radi se o takozvanim lajkovima na određene objave na društvenim mrežama.
Puno lajkova ne znači da je nešto sigurno dobro…

I umjesto zaključka, dova:

Gospodaru naš, pomozi nam da iščistimo naše namjere. Pomozi nam da činimo što više djela kojima ćeš Ti biti zadovoljan.

Amin, ja Rabbel-alemin!

Idriz-ef. Karaman,
Malmö, 31.10.2025

Drago braćo, poštovane sestre!

Danas je 24. oktobar 2025. godine, odnosno 2. džumadel-ula 1447. H. godine. Ovaj dan u svijetu se obilježava kao Dan Ujedinjenih naroda. Tim povodom današnju hutbu posvetili smo govoru o pravdi i pravičnosti, jer je to jedno od načela na kojima je uspostavljena ova organizacija, a na temelju pravde uspostavljen cijeli sistem vrijednosti u islamu.

U suri El-Maide, 8. ajet, Allah, dž.š., kaže:

„O, vi koji vjerujete, čvrsto uz Boga stojte, svjedočeći onako kako jeste! I neka vas, nipošto, prezir nekih ljudi ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, jer je to bogobojaznosti najbliže, i Boga se čuvajte, jer Bog, uistinu, dobro zna ono što radite!“

A u 135. ajetu sure En-Nisa stoji:

“O, vi koji vjerujete, na pravičnosti ustrajte i svjedocima poradi Boga budite, čak i ako to protiv vas samih, protiv roditelja ili vaših bližnjih bude! I svejedno je bio bogat ili siromašan, preči je Bog od njih obojice! I, kako biste pravično postupili, nemojte slijediti prohtjeve. Ako, pak, krivo posvjedočite, ili svjedočiti odbijete, budite sigurni da Bog zna ono što radite. “

Navedimo i 58. ajet sure En-Nisa:

„Bog vam zapovijeda da ispunjavate amanete koji su vam povjereni i, kad sudite ljudima, da sudite pravedno. Divno li vas, uistinu, Bog savjetuje! Zaista, Bog sve čuje i vidi.“

A u 90. ajetu sure En-Nahl, kojeg učimo na kraju svake hutbe, Allah, dš.š., kaže:

„Bog naređuje pravednost, dobročinstvo i darivanje bližnjima, a zabranjuje razvrat, nevaljaštine i nasilje – savjetuje vas kako biste se prisjećali.“

U islamu prava se dijele na dva dijela: na Allahova prava i prava Njegovih robova. Prva su prava između Allaha i čovjeka, a druga se tiču međuljudskih odnosa. Da bi se kod Allaha zaslužila nagrada i spasilo od kazne, potrebno je ispunjavati prava prema Stvoritelju, ali i biti čist od prava drugih. Hakovi drugih ljudi prate nas od rođenja do proživljenja i vaganja djela kada će svačije pravo biti objelodanjeno i nikome nepravda neće biti učinjena. Hakkovi su one konstantne dužnosti, obaveze i posebnosti prema drugim bićima. Ne ugroziti nečiji hakk u praksi znači ne uzurpiratii tuđa prava, ali ne samo to. U hakove ljudi spada i pravedno postupanje prema svakome s kim dijelomo životni prostor: roditeljima, supružnicima, djeci, komšiluku, rođacima, poslovnim partnerima…

Kao univerzalno načelo, pravda se ne može braniti samo onda kada su muslimani izloženi nasilju i nepravdi, kao što je to danas slučaj u Gazi, ili za vrijeme agresije na našu domovinu. Čak osam ajeta sure En-Nisa objavljeni su Muhammedu, a.s., u cilju da se jedan jevrejski građanin oslobodi lažne optužbe, a da se umjesto njega osudi jedan musliman. Naime, ovaj posljednji, Ibn Ubayrik, ukrao je jednu pancir košulju i nakon toga za to optužio jednog jevreja. Objava koja je sišla Božijem Poslaniku otkrila je istinu o tome.
Poznat je slučaj kad su neki ljudi pokušali intervenirati kod Poslanika, a.s., kad im je on odgovorio da, kad bi njegova kćerka Fatima pogriješila, bila bi tretirana kao i svaki drugi prestupnik.
Jedan od najznamenitijih današnjih alima Tarik Ramadan s pravom insistira da muslimani, naročito danas, kada su masovno izloženi progonima i stradanjima, budu dosljedni branioci pravde i da budu uz sve one koji su potčinjeni i obespravljeni.
O univerzalnoj vrijednosti pravde i pravičnosti govori i izreka jednog našeg bošnjačkog alima:
„Dobrog kršćanina više cijenim nego hrđavog muslimana. Ne mogu braniti nešto samo zato što je muslimansko (a nije islamsko), niti ignorirati nešto dobro samo zato što je tuđe.“

Uzvišeni Gospodaru, na Tebe se oslanjamo, Tebi se obraćamo, a Tebi ćemo se i vratiti!
Gospodaru naš, osnaži našu vjeru i uvećaj ljubav prema pravdi i pravičnosti!

Amin, ja Rabbel-alemin.

Idriz-ef. Karaman,
Eslöv, 24.10.2025.

Poštovana braćo i sestre!

Danas je 17. oktobar 2025. godine, odnosno, 25. džumadel-uhra 1447. H. godine. Za dva dana bit će 32 godine od smrti prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine. Tim povodom, u današnjoj hutbi podsjećamo se na čuveni govor predsjednika Izetbegovića na obnoviteljskom  Saboru Islamske zajednice u Republici Bosni i Hercegovini, održanom 28. aprila 1995. godine.

Obnoviteljski Sabor se smatra početkom organiziranog djelovanja Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini na njenoj cijeloj teritoriji, jer je to zbog agresije na našu domovinu bilo znatno otežano.

 „Draga braćo i sestre, dragi sabornici, poštovani reis-efendija,

došao sam da vas pozdravim našim pozdravom esselamu-alejkum i da vašem Saboru zaželim sretan i uspješan rad.

Kada se već našao pred ovako eminentnim skupom, iskoristio bih priliku i da kažem nekoliko riječi. Vrijeme je ograničeno, pa ću iz obilja tema izdvojiti tri.

Prva se tiče tzv. fundamentalizma u Bosni. Kada je prije tri godine počeo napad na Bosnu, neki od vas su uzeli puške u ruke. Fotografije ljudi s ahmedijom na glavi i puškom u ruci prošle su svijetom i koristile kao krunski dokaz fundamentalizma u Bosni. I mi, i s nama svi dobronamjerni ljudi na svijetu, znamo da se ne radi o fundamentalizmu, nego o borbi za goli opstanak naroda kojem je, i svemu onom što je vezano za taj narod, bila izrečena smrtna presuda.

Digli su ruku na naš narod, svoju prljavu, ubilačku ruku, pobili su našu nejač, protjerali stotine hiljada ljudi s njihovih vjekovnih ognjišta i porušili stotine džamija i mesdžida.

A onda, kada smo se digli da branimo goli život, proglasili su to fundamentalizmom. Pustite ih neka pričaju što im je volja. Čestitam svakom od vas koji je uzeo oružje u ruke i branio našu nejač i svetinje.

Druga tema tiče se položaja islama u našoj zemlji. Islam nije državna vjera u Bosni, ne može to da bude i, štaviše, ne treba to da bude. Samo slabi ljudi i slaba učenja traže zaštićen, privilegiran položaj.
A islam je snažno učenje, živa vjera, prema nekima, danas jedina živa vjera u svijetu. Umjesto privilegija, islam u Bosni treba tri stvari: slobodu, uvjete za djelovanje i dostojanstvo vašeg poziva. Prvo dvoje treba da mu osigura država, a ovo posljednje vi.

Kad kažem dostojanstvo vašeg poziva, mislim na obrazovanje i moralni lik predstavnika vjerske zajednice, imama i alima. Morate biti učeni, obrazovani ljudi i morate biti moralni autoriteti u svojoj sredini.

Ovo posljednje postiže se saglasnošću između onoga što govorite i onoga što radite. Narod gleda kako vi živite i jeste li spremni da s njim dijelite dobro i zlo i da gladujete, ako on gladuje itd. To narod gleda i sudi i od tog suda niko vas ne može izuzeti i spasiti.

I konačno, treće pitanje koje bih ovdje spomenuo tiče se jedinstva unutar našeg vjerničkog korpusa. Do mojih ušiju dopiru priče o nekakvim novim mezhebima o Bosni. Nama ovdje trebaju islam i vjera i nikakvi novi mezhebi. I kao što to obično biva, nađu se kojekakvi demagozi koji podmeću formu umjesto suštine, neku novu gimnastiku ili mehaniku vjere umjesto morala i istinskog učenja.

Dok se vodi borba za život i smrt i dok se rješava naše biti ili ne biti, oni nameću „učene“ rasprave o dužini brade ili o tome kako treba držati ruke ili noge u namazu i sl. Na tome se unose razdori i podjele u džematima.

Ima čak i fizičkih sukoba. Mladi obrazovani ljudi to slušaju i isčuđavaju se. Ljudi su žedni istinske vjere, njenih vjerskih i moralnih poruka, a ne jalovih i besplodnih rasprava. Takve stvari odbijaju mlade ljude od vjere i nanose ogromnu štetu.

Zato se pozabavite tim pojavama i spriječite širenje gluposti u njeno ime.

I na kraju, hvala vam što ste ostali sa svojim narodom. Čineći to, izvršili ste svoju najvišu vjersku dužnost. Neka vas Bog čuva i pomogne“,

Alija Izetbegović rođen je 1925. godine u Bosanskom Šamcu.

Bio je prvi predsjednik međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine i vrhovni komandant Armije RBiH tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Umro je 19. oktobra 2003. godine u Sarajevu.

Dženazu Aliji Izetbegoviću u Sarajevu predvodio je tadašnji reisul-ulema  Mustafa-ef. Cerić, a procjenjuje se da joj prisustvovalo više od 100.000 ljudi, kao i veliki broj bosanskohercegovačkih i međunarodnih zvaničnika.