Draga braćo u dini-islamu, poštovani džemate,

Nalazimo se u danima koji u našoj kolektivnoj svijesti, ali i u historiji čitavog čovječanstva, nose najteži teret tuge, boli i sjete. Sredina mjeseca jula nas svake godine nepogrešivo vraća u Podrinje, u našu Srebrenicu. Vraća nas na šehitluk, harem u Potočarima, gdje bijeli nišani nijemo, ali snažno svjedoče o planetarnom zločinu – o Genocidu počinjenom nad bošnjačkim narodom zaštićene zone Ujedinjenih nacija.

U tim bijelim nišanima zapisane su naša ljubav i naša tuga za našim najmilijima; oni svjedoče i opominju nas na okrutnost dušmanina i bešćutnost svijeta. Naša današnja hutba nije samo podsjećanje na datume; ona je poziv na trajnu budnost, na sjećanje i pamćenje, jer je pamćenje i sjećanje ibadet, a zaborav opasnost koja vodi u ponavljanje zla.

Bol i tuga koje nosimo u sebi trajno će ostati u nama, jer rečeno je da se proživljena bol nikada ne može zaboraviti. Ali, naša je obaveza nadići njenu silinu i ne dozvoliti da nas slomi. Vjera nas uči i budi u nama snagu da strpljivo podnosimo svako iskušenje, pa i ono najteže. Mi, hvala Allahu, svih ovih godina nismo klonuli duhom niti smo pognuli glavu pred zlom. Pružili smo snažan otpor kojem se divi cijeli svijet. Naučili smo kako nositi teret boli koja nam je nametnuta. Strpljivo i neumorno nastavit ćemo se boriti protiv zaborava, ali i protiv mržnje, pazeći da ona nikada ne otruje naša srca i naše duše.

Braćo i sestre,

Uzvišeni Allah nas u Kur'anu opominje i naređuje nam da istinu ne skrivamo, a da nepravdu pamtimo. Kaže Gospodar u suri El-Ma'ide:

“O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! I neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti.” (El-Ma'ide, 8.)

Iz ovog ajeta učimo ključnu moralnu pouku: pamćenje i sjećanje na žrtve Genocida čin je vrhunske pravde i čestitosti. To je ispunjavanje Allahove izričite naredbe o pravednom svjedočenju. Jer, mi Srebrenicu ne pamtimo da bismo mrzili, već da bismo osigurali da istina pobijedi laž i da se zlo više nikada i nikome ne ponovi.

Mi, bosanski muslimani, naučili smo, kao malo ko u svijetu, da na putevima mržnje rastu samo smrt, očaj i bolest duše. Na mitologiji krvi i tla mogu se utemeljiti samo nesreća i zločin. Oni koji zaborave da Zemlja i sve što je na njoj pripada Bogu i da su sva Božija stvorenja jednaka u svom dostojanstvu, na korak su od zločina.

Srebrenica nas uči da zlo nikada ne miruje. Živimo u vremenu narastanja i institucionalnog negiranja zločina Genocida. Protagonisti zla ulažu velike napore da umanje zločin koji su počinili i da pobrišu granicu između zločinca i žrtve. Nadaju se da lažima mogu dovesti u pitanje historijske činjenice. Oni svjesno računaju na naš zamor, nadajući se da ćemo ustuknuti pred njihovim drskim lažima.

Zato kultura sjećanja i pamćenja ne smije biti svedena na samo jedan dan u godini ili na puku manifestaciju žaljenja. Ona mora postati dio našeg svakodnevnog identiteta, našeg obrazovnog sistema i našeg porodičnog odgoja. Naša je moralna dužnost da svojoj djeci prenesemo istinu, ne da bismo ih trovali mržnjom, već da bismo ih opremili budnošću i sviješću da zlo ne miruje.

Zato nas Allahov Poslanik, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, u dobro poznatom hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., uči:

“Vjernik ne smije dozvoliti da bude ujeden iz iste rupe dva puta.” (Buhari i Muslim)

Ovaj hadis je vjerski temelj naše kulture pamćenja, ali i naše direktne obaveze prevencije Genocida. Prevencija Genocida nije samo političko ili pravno pitanje; to je naša prvorazredna vjerska i moralna dužnost. Mi nemamo pravo biti naivni. Prevencija znači da moramo prepoznati rane znakove zla, dehumanizacije i negiranja prije nego što bude prekasno.

U tom kontekstu, usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici na globalnom nivou predstavlja važan civilizacijski čin. Ta rezolucija je jasan znak da svijet, uprkos kašnjenju, postavlja pravnu i moralnu branu lažima i negiranju. Međutim, međunarodne rezolucije su tek okvir, a stvarna prevencija počinje unutar naših domova, naših džemata i naših institucija.

Naša svakodnevna edukacija, budnost i posvećenost očuvanju istine na lokalnom, džematskom nivou ključni su koraci u sprječavanju da nam se prošlost ponovi.

Ako se prepustimo nemaru i komforu zaborava, rizikujemo da ponovo proživimo strahote koje su proživjeli naši očevi, djedovi i sinovi. Naša historija na ovim prostorima nas opominje da je svaki naš historijski zaborav bio uvertira i pozivnica za novi zločin nad nama. Nemar i ravnodušnost su luksuz koji sebi više nikada ne smijemo dopustiti. Pamćenje Srebrenice i aktivno djelovanje na sprječavanju zla kula su našeg opstanka na rodnoj grudi.

Genocid koji je počinjen u Srebrenici obavezuje nas da budno i odgovorno mislimo o budućnosti našeg naroda i naše Srebrenice.

Uzvišeni Allah kaže:

„Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti…“ (En-Nur, 55.).

Mi vjerujemo da je Božije obećanje istinito, ali isto tako smo uvjereni da je danas sve do nas. Naša je obaveza brinuti se o Srebrenici, jer je ona rodno mjesto našeg kolektivnog stradanja. Ništa se na ovoj zemlji bosanskoj ne može mjeriti s njom. Prevenciju Genocida gradimo kroz jačanje naših institucija, kroz izvrsnost u obrazovanju, nauci i ekonomiji. Naša snaga i naša spremnost da se branimo i zaštitimo svoje pravo na život najbolja su garancija odvraćanja svakog budućeg zla. Na nama je da se borimo, da ulažemo u znanje i da omogućimo dostojan i siguran život svih ljudi u Srebrenici i oko nje. Oni koji uzmu Boga za zaštitnika i koji budu postojani u svojoj vjeri i trudu, postići će ono što žele.

Islam je vjera ponosa, dostojanstva i postojanosti, vjera istine i pravednosti. Zato neka nas tuga ne baci u očaj, a sažaljenje u slabost. Allah nas iskušava i u dobru i u nesreći, i u izobilju i u oskudici, a naša postojanost se mjeri našim jedinstvom.

U  Kur'anu je zapisano da Allah voli one koji se bore na Njegovom putu poredani u redove koji su čvrsti kao bedemi.

Nastupajmo zajedno, kao jedna duša i jedno tijelo. Neka nam Srebrenica bude trajna pouka da se slabima, podijeljenima i nespremnima milost ne ukazuje, i neka nam bude zakletva da izgradnjom vlastite snage i jedinstva osiguramo da nam se stradanje nikada više ne ponovi. Podignite svoje ruke jutrom i večeri, i molite Svoga Gospodara.

Ja Rabbi, Tebi podižemo ruke naše, Ti si Onaj Koji zna šapat svakog srca i Koji si jedini lijek usred očaja. Pomozi nam da nađemo lijek za ranjenu dušu i vječni mir kod Tebe.

Ja Rabbi, blagoslovi Svojim blagoslovom ljude Srebrenice i porod njihov za sva vremena.

Ja Rabbi, podari nam mudrost, snagu i jedinstvo da prepoznamo i spriječimo svako zlo koje nam se sprema. Sačuvaj spomen na Srebrenicu u našim srcima za vjeke vjekova. Neka Srebrenica bude zalog za našu slobodu, jedinstvo i život u miru. Tako Ti Tvoje veličine i milosti! Amin!

Proces prijavljivanja za putovanje na hadž 2027./1448. počinje 13.07.2026. u 08.00 sati i završava se 24.07.2026. godine u 16.00. sati.

Dakle, odlazak na hadž ćemo organizirati samo iz Bosne i Hercegovine.

Informacija o putovanju:

– očekivani polazak: u periodu od 07. maja do 12. maja 2027. godine,
– očekivani povratak: u periodu od 26. maja do 31. maja 2027. godine.

Letovi:
– u odlasku let Sarajevo – Džedda
– u povratku let Medina – Sarajevo

Obavezni dokumenti:

– isključivo bosanskohercegovački pasoš s rokom važenja nakon 10.12.2027. godine,
– potvrda o vakcinaciji protiv meningokoknog meningitisa uz uvjet, da vrijeme prošlo od primanja vakcine bude najmanje 10 dana a ne duže od 5 godina.
-potvrda o zdravstvenom stanju kandidata za putovanje na hadž. U slučaju da u periodu od dobivanja potvrde do putovanja dođe do pogoršanja zdravstvenog stanja putnik je dužan o tome informisati Ured za hadž i umru.

Više o uslovima i procesu prijavljivanja možete pročitati na sljedećem linku:

https://www.hadziumra.ba/obavijest-o-pocetku-prijava-za-odlazak-na-hadz-2027-1448-po-hidzri/

Poštovana braćo, u Kur’anu Časnom Uzvišeni Allah kaže:
وَمِنْ آيَاتِهِ أَنْ خَلَقَ لَكُمْ مِنْ أَنْفُسِكُمْ أَزْوَاجًا لِتَسْكُنُوا إِلَيْهَا
وَجَعَلَ بَيْنَكُمْ مَوَدَّةً وَرَحْمَةً ۚ إِنَّ فِي ذَٰلِكَ لَآيَاتٍ لِقَوْمٍ يَتَفَكَّرُونَ
„I jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost.“ (Er-Rum, 21).

Naš Gospodar je čovjeku podario na Zemlji sve što je potrebno za normalan i ugodan život. Podario mu je supružnika koji će mu biti oslonac u životu, smiraj i ljubav koju toliko trebamo. Vjernik će razumjeti blagodati Božije, na njima biti zahvalan Gospodaru Uzvišenom, i svojim djelom njegovati blagodati koje su mu date. Problem nastaje kada zaboravimo na pomenute blagodati, kada zamračenje uma učini da se uvjerimo da su te blagodati naš produkt i da ih možemo zloupotrijebiti. Tada dolazi do ozbiljnih problema!
Jedan od problema, koji nas kontinuirano podsjeća da je određeni broj naših sunarodnjaka zaboravio na zahvalnost na blagodatima, jeste nasilje nad ženama i nezaštićenim osobama. Ovaj fenomen je jedan od najozbiljnijih društvenih i moralnih problema. On nije karakteristika samo jednog vremena i ne poznaje granice kultura, religija, nacija niti društvenih slojeva.
Iako se u medijima često prikazuje kao individualni devijantni čin, nasilje nad ženama predstavlja duboko ukorijenjen transgeneracijski, strukturalni fenomen, oblikovan društvenim normama i pogrešno shvaćenim sistemom vrijednosti.
Nasilje nad ženama nije privatna stvar, već iznimno negativna pojava koja predstavlja najozbiljnije kršenje temeljnih ljudskih prava i dostojanstva osobe.
Kao relevantan odgovor na ovu zabrinjavajuću pojavu u našim akademskim krugovima izvršeno je opsežno istraživanje koje je dalo određene rezultate.
Dva podatka u tom istraživanju posebno su značajna za nas.
Jedno je da u većem procentu mladi ispitanici imaju blagonaklon stav prema nasilju u odnosu na starije ispitanike!!
A drugo se tiče raširenog shvatanja da religioznost, onako kako je većina ispitanika razumijeva, ne predstavlja značajnu prepreku za ispoljavanje nasilja!!
Ova dva podatka su zabrinjavajuća i uznemirujuća.
Kakav odgoj imaju naši mladi ako su skloni nasilju, čemu učimo našu omladinu i kakav ambijent života smo im kreirali da bi oni ovako razmišljali!?
Na ova pitanja sve odgovorne institucije u društvu, a naročito roditelji i odgajatelji, trebaju dati odgovor i poduzeti konkretne korake s ciljem promjene našeg odgojnog pristupa.
Mi smo vjernici i znamo da vjera u svom suštinskom smislu ne može biti legitimizacija nasilja, već potencijal snažnog otpora nepravdi i poniženju.
Zato nam je bitna spoznaja da samo istinska, unutarnja, duboka vjera može imati dovoljno snage da oblikuje ponašanje pojedinca i biti dovoljno snažna brana prakticiranju nasilja nad slabijom osobom.
Allah, dž.š. nas obavještava:
يَا عِبَادِي إِنِّي حَرَّمْتُ الظُُّلْمَ عَلَى نَفْسِي وَجَعَلْتُهُ بَيْنَكُمْ مُحَرَّمًا
فَلَا تَظَالَمُوا
„O robovi moji, Ja sam sebi zulum zabranio i učinio sam ga među vama zabranjenim, pa nemojte jedni drugima nasilje činiti!“ (Muslim).

Poštovani džema'ate!
Kao zajednica savjesnih i odgovornih vjernika ne smijemo šutjeti pred nasiljem!
Muhammed, a.s., je rekao: „Pomozite svome bratu, bio on nasilnik ili onaj kome je nasilje učinjeno.“
Ashabi upitaše: „Allahov Poslaniče, pomoći ćemo onome kome je nasilje učinjeno, ali kako pomoći nasilniku?“
On odgovori: „Tako što ćeš ga spriječiti da čini nasilje.“ (Buharija).
Nasilje ne počinje uvijek udarcem.
Često počinje vrijeđanjem, ponižavanjem, omalovažavanjem i grubim riječima.
Zato je neophodno ulagati trud u prevenciju.
Prvi korak u prevenciji jeste jačanje bogobojaznosti. Onaj ko je svjestan da ga Allah, dž.š., vidi i da će za svaki postupak odgovarati, neće sebi dozvoliti da nanosi nepravdu drugome.
Uzvišeni Allah kaže:
إِنَّ ٱللَّهَ يَأْمُرُ بِٱلْعَدْلِ وَٱلْإِحْسَٰنِ وَإِيتَآئِ ذِى ٱلْقُرْبَىٰ
وَيَنْهَىٰ عَنِ ٱلْفَحْشَآءِ وَٱلْمُنكَرِ وَٱلْبَغْىِ ۚ يَعِظُكُمْ لَعَلَّكُمْ تَذَكَّرُونَ
„Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.“ (En-Nahl, 90)

Drugi korak prevencije jeste odgovoran odgoj djece.
Poslanik, a.s., je rekao: „Svi ste vi pastiri i svi ste odgovorni za svoje stado.“ (Buharija i Muslim).
Roditelji su odgovorni da sinove odgajaju u duhu poštovanja prema ženama, a kćerke u svijesti o vlastitom dostojanstvu i pravima.
Ovaj hadis jasno pokazuje da je obaveza svakog muslimana da reagira na nepravdu i da spriječi nasilje gdje god je to moguće.

Posebno je važno naglasiti da niko nema pravo koristiti vjeru kao opravdanje za zlostavljanje žene.
Takvo ponašanje je suprotno primjeru Allahovog poslanika Muhammeda, a.s., koji je bio oličenje blagosti, milosti i poštovanja prema ženama.
Zato budimo graditelji porodica u kojima vladaju ljubav, međusobno poštovanje i razumijevanje.
Neka naše supruge, majke, sestre i kćeri budu sigurne među nama i uz nas.

Molimo Uzvišenog Allaha da zaštiti sve žene od nasilja, da popravi stanje naših porodica, da među supružnike unese ljubav i samilost, te da nas učini od onih koji uspostavljaju pravdu a sprječavaju nepravdu.
رَبَّنَا هَبْ لَنَا مِنْ أَزْوَٰجِنَا وَذُرِّيَّٰتِنَا قُرَّةَ أَعْيُنٍ
وَٱجْعَلْنَا لِلْمُتَّقِينَ إِمَامًا
„Gospodaru naš, podari nam u suprugama našim i djeci našoj radost očiju naših i učini nas predvodnicima bogobojaznih.“ (El-Furkan, 74)
Amin, ja Rabbel-alemin!

Prof. dr. Muharem Adilović,
Dekan Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici

Na sjednici se diskutiralo o izvještajima za protekli period, kao i o predstojećim aktivnostima.

Izvršni odbor je donio odluku da podrži akciju stipendiranja jetima u Gazi, te da pokrene akciju stipendiranja učenika u medresama iz  Švedske.

Osim toga, Izvršni odbor je odlučio da pozove džemate da se maksimalno angažiraju u pomoći našim ljudima prilikom registracije za Izbore u Bosni i Hercegovini.

I.K.

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Koji čovjeka ne ostavlja bez upute. Njemu zahvaljujemo na blagodati islama, na emanetu života, na porodici, džematu, slobodi i domovini. Od Njega tražimo oprost za naše slabosti, snagu za naše obaveze i mudrost u našim odlukama.

Neka je salavat i selam na Muhammeda a. s., pečata vjerovjesnika, učitelja vjere i života, onoga koji je ljudima pokazao kako se vjeruje u Allaha, kako se podnosi iskušenje, kako se gradi zajednica i kako se emanet nosi do kraja. Neka je mir na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe, šehide i sve one koji njegov put slijede iskreno, odgovorno i postojano.

Draga braćo i sestre,

Hidžra je razdjelnica između dvije etape poslaničke misije: između potisnute zajednice i uređene zajednice, između vjere koja se čuva u uskim krugovima progonjenih vjernika i vjere koja oblikuje javni moral, društvene odnose, sigurnost, pravdu i poredak.

Zato islamski kalendar ne počinje ni rođenjem Poslanika a. s., ni prvom Objavom, ni pobjedom na Bedru, nego Hidžrom. U tome je velika mudrost. Time je prva muslimanska zajednica kazala da civilizacijsko vrijeme ummeta započinje trenutkom u kojem se počinje uređivati zajednički život. Činom Hidžre, lična vjera se utkala u zajednički emanet, odgovornost u odnosima među ljudima i obavezu da se pravda, red i povjerenje čuvaju kroz institucije.

Hidžra je, prije svega, bila vjerski čin i velika razdjelnica u poslaničkoj misiji. Poslanik a. s. i njegovi ashabi napustili su Mekku su s bolom, ali bez očaja; s ljubavlju prema zavičaju, ali nezarobljeni u prošlosti.

Poslanik a. s. je u Medinu gradio zajednicu. U Medini je najprije pobratimio ensarije i muhadžire. Izgrađena je džamija u kojoj se klanjalo, učilo, savjetovalo i odlučivalo. Uspostavio je zajednicu na međusobnoj odgovornosti i spremnosti da čovjek stane uz drugoga onda kada mu je teško.

Potom je uslijedilo uređenje odnosa u Medini kroz Medinsku povelju. Poslanik a. s. nije gradio zajednicu na improvizaciji i dobroj volji pojedinaca, nego na jasnim pravima, obavezama, sigurnosti, solidarnosti i međusobnom poštovanju, ostavljajući nam time trajnu poruku da zajednica koja želi čuvati ljude mora urediti odnose među njima.

Zato je pogrešno misliti da je sistemsko i institucionalno djelovanje nešto novo, strano ili suprotno duhu vjere. Naprotiv, Poslanik a. s.  utemeljio je zajednicu na: vjeri, dogovoru, odgovornosti, javnom povjerenju i jasnom poretku kroz institucije koje je tadašnje društvo poznavalo.

To je prva poruka Nove hidžretske godine nama Bošnjacima u Zapadnoj Europi. Naši džemati, naše krovne organizacije i naše ustanove ne smiju ostati taoci privremenih rješenja. Mnoge su džemate podizali ljudi koji su radili teške poslove, živjeli skromno, odvajali od svojih plata, kupovali prve vakufe, učili djecu po stanovima i neuslovnim prostorima, čuvali vjeru u okolnostima u kojima nije bilo ni lahko ni jednostavno biti organiziran musliman. Njihova žrtva nas obavezuje. Ako su oni u oskudici bili odlučni, mi u boljim okolnostima ne smijemo ostati nemarni.

Zato je uređivanje naših zajednica i džemata, usklađivanje pravila, jasna podjela odgovornosti, poštivanje statuta, izbor odgovornih ljudi i čuvanje institucionalnog reda dio našeg emaneta i način da se žrtva prethodnih generacija zaštiti, da se današnji rad uredi i da se budućim generacijama ne ostavi nered.

Uzvišeni Allah kaže: “Allah vam zapovijeda da emanete povjeravate onima koji su ih dostojni, i kada ljudima sudite, da pravedno sudite.” (En-Nisa, 58)

Allahov Poslanik a. s. rekao je: “Svi ste vi pastiri i svi ćete biti pitani za svoje stado.”

Draga braćo i sestre,

Hidžra nas posebno snažno oslovljava zato što mnogi od nas znaju šta znači živjeti daleko od zavičaja. Mi danas živimo u zemljama Zapadne Europe. Ovdje radimo, učimo, odgajamo djecu, gradimo džemate i učestvujemo u društvima u kojima živimo. Naša vjera nas uči da budemo pošteni, korisni i odgovorni građani tih društava.

Ali, život izvan Bosne i Hercegovine ne znači raskid s Bosnom i Hercegovinom i ravnodušnost prema njoj. Muhadžiri su živjeli izvan Mekke, ali nisu izgubili svijest o sebi, svojoj misiji i svom zavičaju. Njihova vjera nije oslabila zato što su promijenili mjesto boravka. Naprotiv, u novim okolnostima pokazali su zrelost, disciplinu i odgovornost.

Tako i mi danas moramo živjeti s dvostrukim emanetom. Dužni smo poštovati zemlje u kojima živimo i doprinositi njihovom dobru. Isto tako, dužni smo čuvati i vezu s domovinom iz koje potičemo. Bosna i Hercegovina baštini povijesno iskustvo našeg naroda, našeg islama, naših porodica, naših mezarja, naših vakufa, našeg jezika, naših džamija, naših šehida, naših učenjaka. Za mnoge od nas ona je zemlja rođenja. Za našu djecu ona je zemlja porijekla.

Ljubav prema domovini od nas iziskuje istinu, pravdu, odgovornost, rad, znanje, uredne dokumente, prenos jezika na djecu, vezu s porodicom i prijateljima, brigu za one koji su ostali i učešće u onome što se tiče općeg dobra.

Upravo ovdje dolazimo do odgovornosti koja je pred nama u ovoj godini. Opći izbori u Bosni i Hercegovini bit će, ako Bog da, održani 4. oktobra 2026. godine. Građani Bosne i Hercegovine koji žive u inostranstvu imaju pravo da se registruju za glasanje izvan domovine. Sa minbera ne govorimo o strankama, kandidatima ili političkim opredjeljenjima, jer minber ne pripada stranačkoj kampanji, a hurmet džamija moramo zaštiti od dnevno-političkih nadmetanja. Izbor svakog čovjeka pred Allahom i pred zakonom je njegova lična odgovornost.

Ali upravo zato što ne govorimo stranački, možemo i moramo govoriti moralno. Pravo koje čovjek ima ne smije se olahko odbaciti. Pravo glasa je dio odgovornosti prema zajednici i budućnosti domovine.  Pozivamo sve građane Bosne i Hercegovine koji žive u dijaspori da se na vrijeme registruju za glasanje iz inostranstva. Rok za registraciju je 21. juli 2026. godine. Ne ostavljajmo ovu obavezu za posljednje dane. Provjerimo svoje dokumente, obnovimo ih ako je potrebno, registrujmo se na vrijeme i pomozimo onima kojima je potrebna podrška. Pokažimo svojim djelima da nismo odustali od prava koje nam pripada i da nismo zaboravili svoju domovinu.

Uzvišeni Allah kaže: “I ne uskratite svjedočenje; ko ga uskrati, srce njegovo će biti grešno, a Allah dobro zna ono što radite.” (El-Bekare, 283)

I kaže Uzvišeni: “O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan, ta Allahovo je da se brine o njima! Zato ne slijedite strasti – kako ne biste bili nepravedni. A ako budete krivo svjedočili ili svjedočenje izbjegavali – pa, Allah zaista zna ono što radite.” (En-Nisa, 135)

Naš odnos prema domovini i javnom dobru dijelom je našeg emaneta. Vjernik svjedoči svoju odgovornost riječima, djelima, ali i onim što propusti učiniti. Zato je registracija građana Bosne i Hercegovine u dijaspori izraz svijesti da se prava čuvaju odgovornim odnosom, da se budućnost ne prepušta slučaju i da musliman ne smije biti ravnodušan prema pravdi, sigurnosti, dostojanstvu ljudi, obrazovanju djece, položaju povratnika, očuvanju mira i budućnosti zemlje kojoj pripada.

Posebno se ovim povodom obraćamo mladima u našim džematima. Vi imate posebnu odgovornost. Vaše poznavanje jezika, sistema i savremenih tehnologija nije razlog za udaljavanje od Bosne i Hercegovine, nego prilika da budete most između generacija. Zato vas pozivamo da izvadite ili obnovite bosanskohercegovačke dokumente, da se registrujete, te da pomognete roditeljima, starijima i džematlijama kojima je potrebna podrška.

Roditelje pozivamo da vezu svoje djece s Bosnom i Hercegovinom ne prepuštaju slučaju. Jezik, porijeklo i domovina ne čuvaju se sami od sebe. Djeci trebate objasniti da europski život i bosanskohercegovački identitet ne stoje jedan protiv drugog. Približite im vezu sa domovinom kroz: porodicu, odgoj, putovanja, lične dokumente i konkretno učešće u onome što se tiče Bosne i Hercegovine.

Braćo i sestre,

Hidžra nas uči da se velike promjene ne događaju bez lične odluke i preuzimanja odgovornosti. Zajednica se ne čuva samo govorima i dobrim namjerama, nego djelima ljudi koji svoju odgovornost ne odgađaju i ne prebacuju na druge. Zato nas i početak nove hidžretske godine poziva da ostavimo nemar i stalne prigovore, a da se čvrsto vežemo za odgovornost, jedinstvo, rad za opće dobro i konkretna djela za budućnost domovine. To je put promjene na koji nas Kur’an stalno vraća. Promjena jednog naroda počinje promjenom svijesti, odnosa i postupaka svakog od nas: “Allah neće promijeniti stanje jednog naroda dok oni ne promijene ono što je u njima samima.” (Er-Ra’d, 11)

Gospodaru naš, učvrsti nas u vjeri i pomozi nam da emanet nosimo časno. Gospodaru naš, učini naše džemate složnim, naše porodice sigurnim, našu djecu upućenom, a našu omladinu korisnom vjeri, zajednici i domovini. Gospodaru naš, čuvaj Bosnu i Hercegovinu, njen mir, slobodu, dostojanstvo i sve njene ljude. Pomozi nam da prema njoj budemo odgovorni, pravedni i korisni. Amin.

19. Juni 2026.

4. muharrem 1448. h. g.

Poštovana braćo i sestre!

Danas je 12. juni 2026. godine, odnosno, 26. zu-l-hidže 1447. godine. Za četiri dana ući ćemo u Novu 1448. hidžretsku godinu, pa je to prilika da se još jednom prisjetimo hidžre, kao jednog od najznačajnijih događaja u historiji islama.

Po običaju, polazimo sa časnim Kur`anom. U 75. ajetu sure El-Enfal Allah, dž.š., kaže:

„Oni vjernici koji su se iselili i borili na Božijem putu i oni koji su im davali utočište i pomagali ih, to su uistinu pravi vjernici. Njima pripada oprost i plemenita opskrba.“

A u 100. ajetu sure Et-Tevbe stoji:

„Allah je zadovoljan prvim muslimanima, mu¬hadžirima i ensarijama i svim onima koji ih slijede čineći dobra djela, a oni su zadovoljni Njime, za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima bo¬raviti. To je veliki uspjeh.“

O hidžri govori i jedan od najvjerodostojnijih haidasa Muhameda, a.s,:

„Zaista se djela cijene prema namjerama; i svakom čovjeku pripada ono što je naumio! Čija hidžra (preseljenje) bude radi Allaha i Poslanika, ta hidžra je u ime Allaha i Poslanika. A onaj čija hidžra bude radi ovosvjetske koristi koju želi postići ili radi žene kojom se želi oženiti, njegova hidžra je radi onoga zbog čega se preselio!“

Hidžra, preseljenje muslimana iz Meke u Medinu, značio je prelazak iz jednog neizvjesnog perioda, punog progona i svih drugih iskušenja, u sigurnost, u kojoj je Muhamed, a.s., udario temelje novoj državi. U toj državi, prvi put u povijesti, govori se o ljudskim pravima. Medinska povelja, kao osnova ustava te države, uredila je odnose u jednoj multikonfesionalnoj zajednici, u kojoj su muslimani živjeli zajedno sa kršćanima i jevrejima.
Pravda, solidarnost i tolerancija dobit će status javnog dobra, jer su svim stanovnicima Medine zagarantirane ove osnovne vrijednosti i time uspostavljena socijalna pravda, od koje i današnje generacije itekako mogu učiti.

O hidžri smo dužni govoriti, prije svega, zbog nas samih, ali i onih koji nisu muslimani.
Nama hidžra treba da bude trajna inspiracija za preispitivanje naših namjera i naših djela. Hidžra treba da bude inspiracija da uvijek nastojimo biti bolji i činiti što više dobrih djela.
Hidžra je i prilika da preispitamo naš odnos prema našoj domovini Bosni i Hercegovini.
U tom smislu, najavljujemo jednu značajnu aktivnost koja počinje za koji dan. Radi se registraciji birača za predstojeće izbore u Bosni o Hercegovini. Molimo vas da to svi obavimo, jer su ovi izbori možda jedna od posljednjih prilika da značajnije utječemo na budućnost naše domovine i našeg naroda.
Kao i uvijek do sada, Islamska zajednica vam stoji na raspolaganju oko tehničkih detalja. Dovoljno je da nam se samo najavite, a mi ćemo vam, ako Bog da, u cijelom procesu pomoći.

O hidžri moramo govoriti i onima koji nisu muslimani. Prilika je to da im pokažemo šta je i kakav je islam u svojoj praktičnoj realizaciji.
Posebno je to značajno u današnje vrijeme, u kojem smo svjedoci kršenja i ugrožavanja ljudskih prava gotovo svugdje u svijetu, a posebno su ta prava ugrožena muslimanima.
U tom smislu, sjetimo se i naše braće i sestara u Gazi, koji pred očima cijelog svijeta doživljavaju genocid. Uprkos opasnosti potpunog uništenja, oni ipak ne ostavljaju svoju domovinu, svjesni da bi odlazak možda značilo nestanak njihove domovine.

Molimo te, dragi Bože, da pomogneš i sačuvaš našu braću i sestre u Gazi i u svim drugim mjestima gdje su izloženi nepravdi.

Amin, ja Rabbel-alemin.

Idriz-ef. Karaman,
Malmö, 12.06.2026.

Draga i poštovana braćo,

Uzvišeni Gospodar je čovjeka, kao Svoga halifu – namjesnika na zemlji, obdario brojnim
vrijednostima i blagodatima, zahvaljujući kojima je u mogućnosti na ispravan i odgovoran
način realizirati tu svoju misiju. Jedna od tih blagodati koja čovjeka uzdiže u odnosu na ostala
stvorenja je i znanje, odnosno čovjekova mogućnost da uči i usvaja nova saznanja i spoznaje.
Brojni su kur'anski primjeri kojima se aludira na važnost znanja, na njegovu posebnost ali i
na čovjekovu odgovornost prema toj blagodati. Naime, jedna od rijetkih stvari za koju je
Muhammed, a.s., molio Gospodara da mu je uveća bila je upravo znanje: “Reci: Gospodaru moj,
povećaj mi znanje.” (Taha, 114) Također, kur'anski tekst naglašava da je pored vjerovanja,
znanje jedan od kriterija shodno kojem Gospodar vrednuje narode i pojedince: ,,Allah će na
visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje.” (Mudžadele, 11)

Međutim, znanje na kojem insistira kur'anska objava ne podrazumijeva gomilanje pukih
informacija, beznačajnih podataka niti usvajanje znanja koje je lišeno svijesti o njegovoj svrsi.
S ovim i drugim načinima odstupanja od temeljne intencije znanja, čovječanstvo se susretalo
tokom cijele svoje povijesti, ali je danas posebno zabrinjavajući fenomen njegove
zloupotrebe. Umjesto da bude sredstvo izgradnje pravednijeg društva, da doprinosi zaštiti
ljudskog dostojanstva i unapređenju života, znanje se danas nerijetko stavlja u službu moći,
nasilja i profita. Takva zloupotreba znanja najzornije se očituje u savremenim ratovima,
ekološkim katastrofama te neodgovornom korištenju prirodnih resursa, što nastaje uslijed
moralne neodgovornosti i čovjekovog zaborava izvora sveg znanja – Uzvišenog Gospodara.
Zbog toga Kur'an, kao temelj svake spoznaje, postavlja vjeru i znanje o Bogu: ,,Znaj da nema
boga osim Allaha” (Muhammed, 19). Ni sam Poslanik, a.s., nije svako znanje smatrao
vrijednim, nego je od Allaha tražio zaštitu od znanja koje ne donosi korist, ukazujući da se
vrijednost znanja ne mjeri njegovom količinom, nego njegovim plodovima i svrhom.

Nasuprot pojavama zloupotrebe znanja, Kur'an jasno usmjerava čovjeka ka znanju koje ga
vodi spoznaji, moralnoj odgovornosti i ispravnom djelovanju. Na to nas podsjeća početak i
kraj poslaničke misije, koji svjedoče da je cjelokupni put Allahovog Poslanika, a.s., bio prožet
svjetlom znanja i spoznaje. Naime, prve riječi objave bile su poziv na učenje, promišljanje i
stjecanje znanja, dok je vrhunac poslaničke misije ostvaren na Arefatu – mjestu čije izvorno
jezičko značenje upućuje na spoznaju. Time se i na simboličkoj razini pokazuje da čovjekov
životni put i ostvarenje na ovom svijetu, započinje učenjem i traganjem za znanjem, a da svoju
puninu dostiže u istinskoj spoznaji koja čovjeka vodi odgovornosti, duhovnoj zrelosti i ispravnom djelovanju.                  Upravo takvo znanje, koje izvire iz svijesti o Uzvišenom Allahu,
čovjeku daruje istinsku vrijednost i uzdiže ga na položaj, koji na ljestvici časti i svjedočenja
istine, dolazi odmah nakon Allaha, dž.š., i Njegovih plemenitih meleka:

„Alla h svjedoči da nema drugog boga osim Njega, a; meleci i učeni, postupajući pravedno. Nema
boga osim Njega, Silnog i Mudrog!” (Ali lmran, 18)

Draga braćo,

U danima kada se učenici završnih razreda osnovnih i srednjih škola opredjeljuju za nastavak
svog školovanja, želimo skrenuti pažnju i podsjetiti na ulogu i doprinos Islamske zajednice u
području odgoj no-obrazovnog djelovanja. Naime, osim organizacije vjerskog života, jedan od
prioriteta u radu i djelovanju naše Zajednice jesu i odgojna-obrazovne aktivnosti koje se
realiziraju na različitim nivoima. Pored mekteba, koji predstavljaju čvrst i nezaobilazan
temelj u razvoju moralnih i duhovnih vrijednosti kod naše djece, značajnu ulogu u tom
procesu imaju i medrese, gimnazije te fakulteti čiji je osnivač Islamska zajednica.

Tokom višestoljetnog muslimanskog prisustva na ovim prostorima, medrese su u svakom
vremenu bile simbol iluma – vjerske i svjetovne učenosti, te važni centri odgoja i
intelektualnog razvoja našeg društva. Zahvaljujući modernim i kvalitetno opremljenim
prostornim kapacitetima, posvećenosti njenih muderrisa i uposlenika, ali i rezultatima koje
ostvaruju njeni učenici, medrese su danas prepoznate kao respektabilne odgojna-obrazovne
ustanove koje uspješno spajaju tradicionalne vrijednosti i savremene tokove u obrazovanju.
Međutim, pored nastojanja da svojim učenicima pruže osnovno obrazovanje iz temeljnih
vjerskih nauka te kvalitetne uvide u saznanja iz jezičkog, prirodno-matematičkog te
društvenog usmjerenja, medrese u svom radu posebno insistiraju na odgojnom djelovanju. U
vremenu sve izraženije individualnosti i otuđenosti mladih generacija od tradicionalnih
vrijednosti, medrese, između ostalog i kroz svoj internatski smještaj, razvijaju osjećaj
zajedništva, solidarnosti i međusobnog uvažavanja, čime svoje učenike pripremaju da se što
uspješnije i odgovornije suočavaju s izazovima koje im život donosi.

Pored osam medresa i dvije gimnazije, Islamska zajednica je osnivač i četiri visokoškolske
ustanove: Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, Islamskog pedagoškog fakulteta u Bihaću i
Zenici te Fakulteta za islamske studije u Novom Pazaru. Osim primarnih studijskih programa,
teologije i islamske vjeronauke, navedeni fakulteti su razvili i druge studijske programe
kojima nastoje odgovoriti na potrebe našeg društva te profilirati kadrove koje će svojim
stručnim kompetencijama doprinijeti njegovom razvoju u različitim oblastima. Savremeni
nastavni planovi i programi, naučne konferencije te druge akademske i naučnoistraživačke
aktivnosti koje realiziraju fakulteti Islamske zajednice pokazatelj su brige koju njene
visokoškolske ustanove posvećuju čovjeku kao krunskom Božijem stvorenju, ali i svim
njegovim potrebama.

Draga braćo,

U okviru Islamske zajednice djeluje ukupno četrnaest srednjoškolskih i visokoškolskih
ustanova. Ukoliko taj broj uporedimo s periodom pred agresiju na našu domovinu, tokom
kojeg su djelovale svega dvije medrese i jedan fakultet, uz uspjehe i rezultate koje one
ostvaruju, upravo je to najbolji pokazatelj impozantnog razvoja odgojno-obrazovne
infrastrukture Islamske zajednice te njene posvećenosti odgoju i obrazovanju. Na ponos je to
svima nama, jer medrese i fakulteti Islamske zajednice neraskidivo su povezani s našim
narodom: izrasli su i razvijaju se zahvaljujući vakufu i podršci koju im muslimani pružaju,
dok s druge strane one odgajaju i obrazuju generacije koje će svojim znanjem i
profesionalnim angažmanom služiti vjeri, zajednici i svome narodu. Stoga vas, poštovani
roditelji, pozivamo da se prilikom donošenja odluke o nastavku srednjoškolskog i
fakultetskog obrazovanja vaše djece, zajedno s njima, upoznate s prilikama, mogućnostima i
posebnostima koje vam u tom pogledu nude ustanove Islamske zajednice. Vrata svih njenih
ustanova, od mekteba do fakulteta, otvorena su svima koji žele steći korisno znanje, plemenit
karakter i odgoj u duhu islamskih vrijednosti, kako bi kroz život bili korisni članovi društva i
zajednice.

Milostivog Gospodara molimo da se smiluje našoj čestitoj ulemi i svim našim učiteljima, a nas
i naše potomke da pomogne i osnaži na putu vjere, znanja i dobra. Amin!

dr. Haris-ef Veladžić
Islamski pedagoški fakultet u Bihaću

I.K.

Poštovane sestre i braćo!

Danas je 12. zu-l-hidždže 1447. hidžretske godine, odnosno 29. maj 2026. godine po Miladu. Za dva dana, u nedjelju, 31. maja, obilježit ćemo Dan bijelih traka i zato današnju hutbu posvećujemo ovom Danu.

Međunarodni dan bijelih traka je podsjećanje na 31. maj 1992. godine, kada je Krizni štab općine Prijedor, poput nacista u Drugom svjetskom ratu, primorao nesrpsko stanovništvo da svoje kuće i stanove označe bijelim zastavama, a ukoliko se kreću gradom da nose bijelu traku oko ruke.

Prijedorske bijele trake su utvrđene kao činjenica u više sudskih procesa za ratne zločine.

Podsjetimo, kao posljedica ovih ratnih zločina, u masovnim likvidacijama ubijeno je 3 176 civila, 102 djece i 256 žena, dok je 52 000 osoba prognano iz svojih domova.
Pored toga, zločinci su otvorili logore, koji su postali mjesta mučenja i smrti nesrpskog stanovništva.
Kroz ove kazamate prošlo je oko 30 000 hiljada Bošnjaka i Hrvata.

Zato je naša obaveza da stalno, a posebno na Dan bijelih traka, govorimo o ovim zločinima.
Danas je obaveza pričanja o zločinima još veća, jer smo svjedoci sve agresivnijeg negiranja ratnih zločina. A negiranje zločina nije ništa drugo do nastavak zločina.

Ovdje se ne radi samo Bosni i Prijedoru. Ovo predstavlja opomenu cijelom čovječanstvu, jer, ako se na zlo ne ukazuje i podsjeća, zlo lahko dobija krila i širi se stravičnom brzinom, čemu svjedočimo gotovo svakim novim danom.
Podsjećanje na zločin nije poziv na mržnju i osvetu, već na borbu protiv zaborava.

Bijele trake nas opominju da nikad ne šutimo pred nepravdom i da čuvamo dostojanstvo svakog čovjeka, jer je to sveta obaveza propisana u Kur`anu.
U suri El-Maide, 32. ajet, Allah, dž.š., kaže:

„Zbog toga smo propisali Israilićanima da onaj ko ubije čovjeka, a da to nije radi poravnanja ili zato što smutnju na Zemlji pravi, kao da je sve ljude poubijao, dok onaj ko spasi nekome život, kao da je svim ljudima život spasio. Međutim, iako su im dolazili Naši posalanici s jasnim dokazima, mnogi su od njih i poslije toga pravili po svijetu svakojaka prekoračenja.“

Pamtiti ne znači živjeti u prošlosti, pamtiti znači afirmirati svijest o sebi kako se nikom, a posebno, nijednoj generaciji Bošnjaka više ne bi ponovio mrak Bijelih traka.

U suri Ez-Zarijat, 55. ajet, Gospodar svjetova kaže:

„I opominji, jer, uistinu, opomena vjernicima koristi.“

A Poslanik, a.s., je rekao:

„Vjernik neće dozvoliti da ga iz iste rupe zmija dva puta ujede.“

Navedimo na kraju i neke podatke:
Za ratne zločine u Prijedoru optuženo je 161 lice, sudski postupci se vode prema još 28, a pravosnažno je osuđeno 65 lica.

Gospodaru naš, primi šehide Prijedora u džennet Svoj!
Primi u Svoj džennet i sve druge šehide!
Utješi naše majke, koje su izgubile sinove!
Daj nam snage da čuvamo istinu, da sprječavamo nepravdu, i da se, dok živimo, borimo za pravdu!

Amin, ja Rabbel-alemin!

Idriz-ef. Karaman,
Malmö, 29. maj 2026.

U Njegovu se milost uzdamo i Njegov oprost ištemo.

Neka su salavat i selam na Poslanika, a.s., na njegovu časnu porodicu i ashabe i na sve njegove sljedbenike, do Sudnjega dana.

Jutros, u bajramskom ozračju, veličamo Allaha Uzvišenog i zahvaljujemo Mu se na blagodatima života. U ovim danima, možda i više nego u drugim našim prilikama, pokazujemo svoju odanost i privrženost Božijoj riječi i sunetu Njegovog vjerovjesnika Ibrahima, a.s.  Molimo Ga da primi naše obrede – hadž i kurban – i da nam daruje Svoju milost i oprost.

Braćo i sestre!

Vjera u Boga i obredi koje obavljamo čine nas zajednicom ljudi pokornih Bogu. Iz pobožnosti i ljubavi prema Njemu izviru naše bratstvo, život u miru i međusobnom povjerenju. Stoljećima smo kao zajednica muslimana, na isti način i s istim žarom, potvrđivali svoj put. Mi vjerujemo u jednog Boga i trudimo se da slijedimo Njegove poslanike i njihov put u vjeri. Svoju snagu crpimo iz Božije riječi i savjeta i oporuka vjerovjesnika koji su nam ih ostavili u emanet.

I naučili smo da u svakom mraku, ma koliko crn bio, postoji svjetlo koje nam Uzvišeni daje. Osvjedočili smo se da ni jedna kušnja, ma koliko bila velika, nije veća od Božije milosti. I naučili smo da je onome ko se trudi i u Allaha pouzda dovoljna ta snaga za cijela života. Zaista je svakome od nas dovoljan samo Allah, naš Hranitelj i naš Gospodar.

Danas, hvala Bogu, ovdje u našoj domovini, živimo u miru s našim komšijama i prijateljima. Radimo i podižemo svoju djecu, brinemo o roditeljima, pomažemo slabima, bolesnima i siromašnima. Zahvalni smo Bogu i dobrim ljudima koji su nam pomogli da naša bol i naša rana budu manje i da zarastaju. A sada se i sami trudimo da razumijemo bol i tugu drugih, koji pate, i da pomognemo koliko je u našoj moći.

I u ovim danima naše velike radosti, danima bajrama, naše dove upućujemo Allahu, moleći Ga za mir u svijetu, među narodima i među vojskama. Molimo Ga da nas i našu djecu učini sinovima svjetla, a ne tame, da budemo od onih koji ljudima navješćuju radosne vijesti i koji se natječu u dobru, s dobrim i čestitim ljudima.

Bosna je zemlja dobrih, čestitih i plemenitih ljudi. Među nama je uvijek bilo onih koje je Allah oslovio Svojim prijateljima, evlijama. To su ljudi koji žive u našim mahalama i sokacima. To su muškarci i žene čija srca su čista i prostrana za svakog od nas. Oni su tu da nam pomognu kada je teško, da nas ohrabre i posavjetuju. Zato, držimo se ovih dobrih ljudi i neka nam njihova dobrota i vjera budu znakovi na putu koji ćemo slijediti.

Braćo i sestre!

Radujmo se životu koji nam je darovan. To je blagodat ograničenog trajanja, čija je vrijednost visoka, a ulog veliki. Stoga, nije nevažno što ćemo s njim učiniti i u što ćemo ga potrošiti. Postupajmo onako kako nas Uzvišeni savjetuje:

„Neka svaka duša pogleda šta je za sutra pripremila“.

Biti zahvalan Stvoritelju na blagodatima života je temelj naše vjere, a čuvati život i štititi ga obaveza je za koju ćemo biti pitani. Na Oprosnom hadžu je Muhammed, a.s., ostavio svoju oporuku svijetu. Neka njegove riječi budu temelj naše zajednice.

“O ljudi, čujte što ću vam reći, jer ne znam hoću li se s vama više sastajati na ovom mjestu.

O ljudi, vaš život, vaš imetak i vaša čast nepovredivi su sve dok se ne sastanete s vašim Gospodarem, baš kao što je nepovrediv ovaj vaš dan, u ovom vašem mjesecu, u ovom vašem gradu.

Stvari koje su vam povjerene vratite ih na vrijeme onome čije su.

Kamate iz doba džahilijeta se dokidaju, osim glavnice na koju imate pravo.

Krvna osveta i privilegije iz doba džahilijeta se dokidaju.

O ljudi, vi kod svojih žena imate svoja prava, a i one kod vas imaju svoja prava. Bojte se Allaha u pogledu svojih žena i prema njima budite pažljivi.

O, ljudi, vjernici su, zaista, braća, a bratovo imanje je nepovredivo, osim ako to on sam dopusti. Nemojte se nakon mene vratiti u bezboštvo, te jedan drugog ubijati.

O, ljudi, vi imate samo jednog Gospodara i jednog pretka. Svi ste vi od Adema, a Adem je od zemlje. Najbolji kod Allaha je onaj koji je najpobožniji. Nikakve prednosti nema Arap nad nearapom, osim u pobožnosti“.

Braćo i sestre!

Provedimo u djela ove Vjerovjesnikove riječi i neka one u potpunosti ovladaju našim bićem. Učinimo ih našom životnom filozofijom, kako bismo po njima postupali. Poslanik nas poziva na jednakost i bratstvo, na čuvanje svetosti života, imovine i časti svakog čovjeka i na poštivanje i nepovredivost tuđih prava. Siguran sam da se u tim univerzalnim porukama može pronaći svaki stanovnik ove naše lijepe zemlje i da ih može prihvatiti kao svoje.

Potrudimo se da uredimo naš život u duhu zajedništva, poštovanja i međusobnog povjerenja. Ostavimo iza sebe podjele, podvale i prevare, jer to nije život dostojan čovjeka.

Budimo svjesni poruka ovog velikog dana. U jednoj od njih nam se podcrtava da moramo nešto žrtvovati da bismo drugo dobili. To je lekcija koju hiljadama godina učimo iz primjera oca i sina, Ibrahima i Ismaila, a.s. Žrtvujmo sebičnost i oholost da bismo zadobili ljubav, pažnju i povjerenje.

Kurban nas čini bližima Bogu, roditeljima i djeci, rodbini, prijateljima i komšijama. Spremnost na žrtvu za drugog u naše živote unosi sigurnost, mir i spokoj.

Danas, na dan Kurban-bajrama, dok vam se kao reisu-l-ulema posljednji put na bajramu obraćam s ovog časnog mjesta, još jednom ću apelirati da čuvamo i pazimo na naš bosanski komšiluk. Položimo i čuvajmo u njegovim temeljima ono najvažnije: čast svog susjeda, potrebu pokajanja za učinjenu pogrešku i potrebu oprosta za nanesenu bol. Komšiluk je oduvijek bio naša najvažnija socijalna ustanova, koja nas je držala skupa i na koju smo se mogli osloniti i u poteškoći i u radosti.

Budimo radost jedni drugima. Popravljajmo naše odnose i vodimo računa o našim obavezama. Put vjere je najsigurniji put. Neka nas njena snaga drži u okrilju Božije milosti, porodične sreće i bratske ljubavi.

Neka nas svaka žrtva na Božijem putu učini boljim i čestitijim ljudima, spremnim na pokajanje i oprost.

Vrijednosti vjere i komšiluka prenesite i na svoju djecu, odgajajte ih da vole i poštuju ljude.

Svim muslimanima i muslimankama u našoj domovini Bosni i Hercegovini, u Sandžaku, Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori, na Kosovu, u Makedoniji i dijaspori čestitam Kurban-bajram.

Molim Uzvišenog Allaha da primi hadž i dove naših hadžija, a od nas ostalih kurbane.

Provedite bajram u miru sa svojim najmilijima, komšijama, braćom i sestrama.

Neka vam Uzvišeni podari dobro zdravlje i milost da uvijek budete u njegovom zadovoljstvu.

Molimo Ga da u svijetu zavlada mir, utihne oružje i prestanu stradanja i patnje nevinih.

Gospodaru naš, pomozi nam, ojačaj nas i uputi Pravim putem!

I neka naša posljednja molitva bude: Hvala Allahu, Gospodaru svjetova!

Bajram šerif mubarek olsun!

Svim muslimanima i muslimankama a posebno pripadnicima Islamske zajednice Bošnjaka u Švedskoj čestitamo nastupajuće blagdane, uz dovu dragom Bogu da nam ukabuli kurbane i druge ibadete.

BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!

Poštovana braćo, draga omladino, cijenjeni džemate.

Danas govorimo na temu:  Kako provodimo vrijeme i jesmo li dovoljno sa svojim bližnjima?

Kada bi nas neko upitao šta je najvrijednije što posjedujemo, mnogi bi spomenuli imetak, zdravlje ili porodicu, ali istina je da je vrijeme ono u čemu se sve to nalazi i bez čega ništa od toga nema vrijednost, jer vrijeme je okvir našeg života i prostor u kojem činimo dobra ili loša djela, pa zato svaki trenutak koji prođe odnosi dio nas i približava nas našem susretu sa Allahom.

Poslanik Muhammed nas upozorava na ozbiljnost ovog pitanja kada kaže: “Neće se pomaknuti stopala čovjeka na Sudnjem danu dok ne bude upitan za svoj život u šta ga je proveo…” (Tirmizi).

Zamislimo taj trenutak kada ćemo stajati pred Allahom i odgovarati za sate, dane i godine koje su nam bile povjerene, i zapitajmo se već danas šta ćemo tada reći.

Još snažnije nas upozorava hadis u kojem Poslanik Muhammed kaže: “Dvije su blagodati u kojima su mnogi ljudi obmanuti: zdravlje i slobodno vrijeme.” (Buhari).

Čovjek često postane svjestan vrijednosti vremena tek kada ga izgubi, i shvati koliko je prilika propustio tek kada mu se one više ne mogu vratiti.

A zatim dolazimo do pitanja nad kojim se trebamo zamisliti? S kim provodimo svoje vrijeme i da li ga dijelimo sa onima koji imaju najveće pravo na nas?

Islam nas uči da vrijeme provedeno sa porodicom nije sporedna stvar, nego ibadet, pa Poslanik Muhammed kaže: “Najbolji od vas je onaj koji je najbolji prema svojoj porodici.” (Tirmizi). To znači da se naša vrijednost kod Allaha ne mjeri samo našim ibadetima u džamiji, nego i našim odnosom prema onima koji nas najviše trebaju.

Porodica ne smije da se podrazumjeva, ona ima svoje pravo i hakk  kod nas.

Kada pogledamo život Poslanika Muhammed, vidimo savršen balans između obaveza i porodice, jer iako je nosio teret poslanstva, nalazio je vremena da bude uz svoju porodicu, da pomaže u kući, da razgovara, da sluša i da pokazuje ljubav, pa je preneseno da je bio u službi svoje porodice kada bi bio kod kuće, čime nas uči da veličina čovjeka nije u tome koliko je zauzet, nego koliko je prisutan među svojim bližnjima.

Posebno nas Allah podsjeća na roditelje u Kur’anu kada kaže: “I Gospodar tvoj je naredio da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite…” (El-Isra).

Koliko god da smo zauzeti, ne smijemo dozvoliti da naši roditelji ostanu bez naše pažnje, jer oni možda ne traže mnogo, ali im naše vrijeme znači više od bilo čega drugog, a Poslanik Muhammed nas podsjeća: “Allahovo zadovoljstvo je u zadovoljstvu roditelja.” (Tirmizi).

Isto tako, braćo, djeca su emanet koji nam je Allah povjerio, i ona ne pamte ono što smo im kupili, koliko pamte da li smo bili uz njih, da li smo ih slušali i da li smo im posvetili vrijeme, jer upravo ti trenuci grade njihova srca i njihovu vjeru, pa ako danas ne nađemo vremena za njih, sutra će možda biti kasno.

Na kraju, trebamo se iskreno zapitati: koliko vremena trošimo na prolazne stvari, a koliko na ono što ima vrijednost i na dunjaluku i na ahiretu, jer vrijeme prolazi, roditelji stare, djeca odrastaju, a prilike nestaju, pa nas zato Poslanik Muhammed savjetuje riječima:

“Iskoristi pet prije pet: život prije smrti, zdravlje prije bolesti, slobodno vrijeme prije zauzetosti…” (Hakim), kako bismo shvatili da je svaki trenutak prilika koja se neće vratiti.

Molimo Allaha da nas učini od onih koji razumiju vrijednost vremena, koji ga koriste u onome čime je On zadovoljan, da popravi naše odnose sa našim porodicama, da nam podari bereket u vremenu i da nas učini od onih koji neće žaliti za propuštenim prilikama.

Bože molimo te milošću Tvojom koja obuhvata sve. Amin.

Suad-ef. Kazaferović

Poštovana braćo i sestre,

Danas je 14. zu-l-ka`de 1447. hidžretske godine, odnosno, 1. maj 2026. godine po Miladu.
Za nekoliko dana, tačnije u četvrtak, 7. maja, obilježavamo Dan džamija.
Na taj dan 1993. godine u ranim jutarnjim satima srušena je Ferhadija džamiju u Banja Luci, te je stoga ovaj dan u Islamskoj zajednici u Bosni Hercegovini određen kao Dan džamija.

Na ovaj dan sjećamo se svih porušenih džamija, mesdžida i vjerskih objekata tokom agresije na našu domovinu.
Na područjima koja su kontrolirali Vojska RS-a i Hrvatsko vijeće obrane džamije su planski i sistemski rušene. U tom neciviliziranom i rušilačkom pohodu uništeno je i oštećeno više od 80% džamija i vjerskih objekata. Brojne bosanske džamije bili su spomenici nulte kategorije, pod zaštitom države i UNESCA, kao što su Aladža-džamija u Foči, Ferhadija i Arnaudija u Banja Luci, Sinan-pašina džamija u Čajniču, Šišman Ibrahim pašina džamija u Počitelju i dr.
Nerijetko su sa ostacima porušenih džamija zakopavana i tijela ubijenih Bošnjaka. U zajedničke grobnice ukopavani su ubijeni Bošnjaci i njihove džamije. Bila su to teška vremena, kada se naš narod suočavao s teškim iskušenjima agresije i na kraju genocida.
A kad govorimo o odnosu drugih prema našim džamijama, potrebno je stalno ponavljati da na teritoriji koju je kontrolirala Armija Republike Bosne i Hercegovine, nije bilo rušenja tuđih bogomolja. Naprotiv, borci naše armije su ih čak čuvali.

Braćo i sestre,

Ponovnom izgradnjom svih naših porušenih džamija, po ko zna koji put, podigli su se i obnovili i naši džemati, a naš narod se uspravio i ojačao.
U suri Et-Tevbe, 18. ajet, Allah, dž.š., kaže:
„O džamijama se brinu samo oni koji u Boga i u onaj svijet vjeruju, te koji namaz klanjaju i zekat daju i koji se nikoga osim Boga ne boje. E, to su oni koji mogu na ispravnom putu biti!“
Džamija je simbol naše slobode. Bili smo slobodni i dostojanstveni kroz historiju onoliko koliko smo u džamiju ulazili i u njoj se na sedždu Jednom Bogu spuštali.
Također, džamija je mjesto koje čuva sve naše vrijednosti, tradiciju, autoritete, osvježava naša sjećanja.
Džamija nas povezuje i sa svim prethodnim generacijama, čestitim ljudima, vakifima, imamima, hafizima, mujezinima i gazijama.

U džamiji se učimo redu, poštivanju starijih, slušanju učenih, samilosti prema mlađima. U džamiji preuzimamo svoje obaveze i shvatamo svoju ulogu. U džamiji spoznajemo svog Stvoritelja. Kao takva, džamija je i simbol naše zrelosti.
Ovdje u dijaspori džamija je i garancija našeg opstanka.
Stoga, čuvajmo džamiju. Naš odnos prema džamiji, u mnogome će odrediti i naše stanje i položaj. Također, čuvajmo i sve ukrase naše džamije.
Čuvajmo sve džamijske običaje, tradicionalne mevlude, tevhide i zikrove, dječije hatma dove, itikafe, mukabele, ikrar dove, i mnoge druge lijepe adete i ukrase.

Draga braćo i sestre!

Vodimo računa i o čistoći i izgledu naše džamije. Koliko god brinemo o našim kućama i stanovima, na isti način trebamo brinuti i o džamiji.
Nije dobro da u džamiju donosimo stari namještaj ili nešto drugo što nam se više ne sviđa, pa, umjesto da to bacimo, donesemo u džamiju.
U tom smislu, sjetimo se 92. ajeta iz sure Alu Imran u kojem Allah, dž.š., kaže:
„Nećete ostvariti istinsko dobro sve dok ne budete od onoga što vam je drago dijelili, a što god udijelite, Bog to, sigurno, zna.“

Molimo dragog Boga da nam omili i ukabuli naše ibadete.
Molimo dragog Boga da se smiluje našim umrlima, a da sačuva našu djecu.
Molimo dragog Boga da nam džamija bude svjedokom za nas, a ne protiv nas i naših porodica.

Amin, ja Rabbel-alemin!

Idriz-ef. Karaman,
Malmö, 1. maj 2026.

Na svečanoj sjednici razmatrana su ključna pitanja od značaja za daljnji razvoj i institucionalno jačanje Islamske zajednice na prostoru muftiluka, s posebnim naglaskom na strateško usmjerenje budućeg rada kroz četiri temeljna principa: profesionalizaciju, standardizaciju, procedure i facilitaciju.

U uvodnom obraćanju muftija Senaid-ef. Kobilica je istakao da Islamska zajednica u Zapadnoj Evropi ulazi u novu razvojnu fazu koja traži ozbiljnije, odgovornije i sistemski uređenije djelovanje na svim nivoima.

Naglašeno je da Zajednica, oslonjena na iskustvo, predanost i požrtvovanost svojih ljudi, danas mora snažnije graditi institucionalni okvir koji može odgovoriti na potrebe muslimana u savremenom evropskom kontekstu.

U ponedjeljak, 27. aprila na radnoj sjednici s glavnim imamima razmatrana su pitanja od posebnog značaja za organizaciju i dugoročnu održivost vjerskog života.

Zaključeno je da daljnji razvoj Islamske zajednice na prostoru Zapadne Europe traži ozbiljan, planski i dugoročno usmjeren rad, utemeljen na institucionalnoj odgovornosti i jasnoj viziji.

(Preporod.info)

U jutarnjim satima prvog dana održan je sastanak muftije sa predsjednicima krovnih organizacija. Tokom susreta razmatrana su ključna pitanja funkcioniranja i razvoja organizacijskih struktura, s posebnim naglaskom na odgovornost, efikasnost i usklađenost rada svih nivoa djelovanja unutar Islamske zajednice.

U središtu današnjih razgovora bile su dvije ključne poruke: profesionalizacija i standardizacija rada organizacionih jedinica Islamske zajednice. Istaknuto je da daljnji razvoj i stabilnost institucija Islamske zajednice u Zapadnoj Evropi zahtijevaju snažnije administrativne kapacitete, jasnije procedure, ujednačene standarde rada i profesionalan pristup u svim segmentima djelovanja. Posebno je naglašena potreba za sistemskim jačanjem organizacija kroz odgovorno upravljanje, precizno definirane nadležnosti i dosljednu primjenu zajedničkih standarda.

Susret u Kelnu nastavlja se zajedničkim susretom sa rukovodstvima krovnih organizacija, a u ponedjeljak će biti upriličen sastanak sa glavnim imamima.

Članove Savjeta muftije u ime domaćina dočekali su glavni oblasni imam Medžlisa NRW hfz Muamer-ef. Mujarić, predsjednik Medžlisa NRW g. Mustafa Burnić i imam džemata Nedžad-ef. Osmić.

(Preporod.info)

Zahvala i hvala pripadaju Allahu, dž.š., salavat i selam na Muhammeda, a.s., njegovu časnu porodicu, ashabe i sve muslimane i muslimanke koji su ga slijedili i slijede u svojim srcima. Džumansko vrijeme je blagoslovljeno vrijeme koje nam je Allah, dž.š., odredio za čuvanje zajedništva u džematu, a Muhammed, a.s., poučio nas je načinu obavljanja ibadeta džuma-namaza. U džumanskom vremenu postoje trenuci u kojima Allah, dž.š., prima dove vjernika. Molimo Allaha, dž.š., Stvoritelja svih svjetova da naše dove ukabuli i spusti svoj rahmet, magfiret i selamet na muslimane i muslimanke u Bosni i Hercegovini i cijelome svijetu. Molimo Allaha, dž.š., da nagradi graditelje i vakife džamija, vakufskih dobara i Svojom milošću obaspe svjedoke vjere, šehide i sve koji su preselili na ahiret.

Poštovana braćo i sestre,

Vakufska direkcija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini organizira 14. po redu manifestaciju pod nazivom “Dani vakufa u Bosni i Hercegovini”. Kroz različite programe Vakufska direkcija podsjeća na vjerske temelje i važnost vakufa, njegove praktične oblike djelovanja te izražava zahvalnost pojedincima i ustanovama koji su svojim doprinosom afirmirali i unaprijedili vakuf kao zajedničko dobro svih muslimana u Bosni i Hercegovini. Ovo je manifestacija koja povezuje vakife i osnažuje naše zajedništvo širom domovine i svih džemata izvan Bosne i Hercegovine. Allah, dž.š., u suri Ez-Zarijat kaže: » I opominji, jer, uistinu, opomena vjernicima koristi!« (Ez-Zarijat, 55) Kroz programe „Dana vakufa“ prepoznajemo živu vjeru i znakove odgovornosti u našoj zajednici, među kojima se posebno izdvajaju ljudi dobra koji razumiju važnost vakufa u životu muslimana.

Vakuf je jedan od najčasnijih izraza vjere u Allaha, dž.š., i slijeđenje Muhammeda, a.s. On je svjedočanstvo da vjernik razumije prolaznost dunjaluka i trajnost dobra koje ostaje iza njega. U Kur'anu Svemogući Allah kaže: »Allahovo je sve što je na nebesima i što je na Zemlji! Pokazivali vi ono što je u vašim dušama, ili to krili, Allah će vam za to obračun napraviti, pa će kome hoće oprostiti, a koga hoće kazniti, i Allah  je svemoćan.« (El-Bekara, 284)

Zato vjernik ne posmatra imetak kao vlasništvo bez granica, nego kao emanet i zna da svako posjedovanje imetka ili bilo čega materijalnog traje do čovjekove smrti. Vakuf je odgovor vjernika na taj emanet – odgovor kojim se prolazno pretvara u trajno, a lično u opće dobro. Zato su temelji vakufa postavljeni na vjeri da dobro djelo može nadživjeti čovjeka. Vakif se prilikom darovanja imetka i uvakufljenja ponaša kao Ibrahim, a.s., koji je gradio Bejtullah, vakuf u Mekki, zajedno sa svojim sinom Ismailom, učeći dovu: »Gospodaru naš, primi od nas, jer Ti si, uistinu, Onaj Koji sve čuje i sve zna!« (El-Bekara, 127)

Prvi uvjet za valjanost vakufa jeste iskren nijjet da bude kabul kod Allaha, dž.š., primljen kao dobro učinjeno radi vjere u Allaha, dž.š. Uvjet za valjanost vakufa jeste i da je utemeljen na takvaluku; na nastojanju i težnji ka unutarnjoj i vanjskoj čistoći, jer Allah, dž.š., voli one koji se čiste kako se govori u 108. ajetu sure Et-Tevba.

Vakuf je i praksa Muhammeda, a.s., ashaba i svih generacija muslimana do danas. Muhammed, a.s., je savjetovao hazreti Omera, da uvakufi imetak koji se neće moći »ni naslijediti, ni prodati, ni pokloniti«. Time je vakuf definiran kao jedna od temeljnih institucija islamske kulture i civilizacije kao zaloga za opće dobro zajednice vjernika. U hadisu kojeg bilježi Muslim, od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je Muhammed, a.s., rekao: »Kada čovjek umre, prestaju mu se pisati dobra djela, osim u tri slučaja: trajna sadaka (vakuf), korisno znanje koje je ostavio iza sebe i dobro odgojene dijete koje uči dove za njega.« Zato vjerujemo u hurmet vakufa, kao posebnog dara ummetu Muhammeda, a.s., i čistoću na kojoj je utemeljen kako bi bio u službi islama i muslimana do kijametskog dana. Vakuf je namijenjen za opće dobro zajednice, zato je u tradiciji i praksi muslimana u Bosni i Hercegovini Islamska zajednica odgovorna za osnivanje, upravljanje i djelovanje vakufa u skladu s islamskim propisima.

Vakuf nije privilegija samo imućnih, nego može biti i zajedničko dobro  kao kolektivni čin u izgradnji vakufskih objekata. Vakuf nije vezan samo za vjersku infrastrukturu, on je temelj razvoja  gradova, obrazovanja, nauke i kulture. Iako su mnogi vakufi u Bosni i Hercegovini nasilno oduzeti ili devastirani, naša je obaveza da ih, gdje god možemo obnavljamo i čuvamo.  U periodu suverene i samostalne Bosne i Hercegovine vidljiv je napredak u razvoju vakufa i jačanju svijesti o važnosti poštivanja volje vakifa. U šerijatskim osnovama vakufa volja vakifa uspoređuje se sa temeljnim vjerskim propisima na kojima se zasnivaju vakufi. Zato je naša obaveza u svim vakufima u kojima postoje pisane vakufname postupati prema zahtjevima koji su zapisani u vakufnamama i koristiti sredstva na način kako je vakif zapisao svoju želju. Naši su preci vodili velike borbe za vakufsku i mearifsku autonomiju i samostalno upravljanje svim poslovima koji su utemeljeni na islamskim propisima. Razvoj zajednice uvijek se veže sa stalnim napretkom i ulaganjem u trajno dobro koje s vremenom postaje simbolom i prepoznatljivim kulturnim identitetom mahale, sela, grada i države. Dovoljno je samo kazati imena džamija kao što su Gazi Husrev-begova, Karađoz-begova, Hadži Ali-begova, Turali-begova, Ferhadija da se u čovjeku probude lijepe uspomene i sjećanja na važnost i ulogu navedenih vakufa i vakifa koji su oblikovali našu svijest o bošnjačkom identitetu i muslimanskoj ukorijenjenosti u Bosni i Hercegovini. Pitanje vakufa je pitanje i naše budućnosti u Bosni i Hercegovini i digniteta kojeg ćemo čuvati sa svim svojim specifičnostima i posebnostima u našoj domovini.

Poštovana braćo i sestre,

Vakuf je zajednička obaveza svih nas. To je put kojim se potvrđuje istinsko dobro – da od onoga što volimo izdvojimo i uvakufimo za opće dobro. Sve što se učini kao trajno dobro bit će zapisano u Knjizi dobrih djela, i to zna Allah, dž.š. Molimo Allaha, dž.š., da otvori naša srca za činjenje dobra i podari nam snagu da budemo vakifi i dobročinitelji.

Amin.

prof. dr. Nedžad Grabus, muftija sarajevski

Poštovana braćo i sestre!

Danas je posljednji dan mjeseca ševvala 1447. hidžretske godine, što znači da nam je do Kurban-bajrama ostalo malo više od mjesec dana. Vakat je da otpočnemo neposredne pripreme za njegov dolazak. Zbog toga danas govorimo o obavezi klanja kurbana, jer je to, uz hadž, glavno obilježja Kurban bajrama.

U suri Saffat od 103. do 110. ajeta nalazimo veličanstvenu priču o Ibrahimu i Ismailu, a.s. iz koje saznajemo kako je Ibrahim, a.s. bio spreman da kao kurbana žrtvuje svog sina Ismaila, a.s:

,,I njih dvojica poslušaše, i kad ga on čelom prema zemlji položi, Mi ga zovnusmo:
‘O Ibrahime, ti si se Objavi u snu odazvao; – a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine – to je, zaista, bilo pravo iskušenje!’ – i kurbanom velikim ga iskupismo i u naraštajima kasnijim mu spomen sačuvasmo: ‘Nek je u miru Ibrahim!’ Eto tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine.”

Ibrahimova, a.s., žrtva primjer je apsolutne predanosti Bogu, baš kao i poslušnost njegovog sina Ismaila, a.s.
Otac i sin, obojica Božiji poslanici, ni u jednom trenutku ne dovode u sumnju i ne propituju razlog i smisao ovakve Božije naredbe. Njih dvojica, štaviše, ne mole Boga Uzvišenog da im odgodi izvršenje propisa, ne traže ni da veliku kušnju izvrše na neki drugi kompenzacijski način.
Spremnost Ibrahima i Ismaila, a.s., da izvrše Božiju naredbu, pa čak i po cijenu žrtvovanja života, primjer su nepokolebljive vjere.
Čime se može uporediti kristalna čistoća njihove vjere i nesalomiva snaga njihove poslušnosti?
Zato, kad god se kolje kurban, vjernička duša zadrhti prisjećajući se veličine žrtve Ibrahima i Ismaila, a.s.

Braćo i sestre,

Imajuću na umu naredbu iz sure El-Kevser, kao i Poslanikovo, a.s., upozorenje: “Ko je u mogućnosti da zakolje kurban pa to ne učini, neka se ne približava našem zajedničkom Bajram namazu“ pozivamo vas da na vrijeme obavite pripreme i pravilno izvršite ovu obavezu.
Za sve one koji nisu u prilici da sami zakolju kurban, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini organizira zajedničko klanje.
Prethodno se nabavi dovoljan broj kurbana, uz stalnu brigu o vjerskim i higijenskim propisima.
Kurbani se nabavljaju od naših ljudi povratnika, tako da ova akcija ima i karakter stimulacije održivog povratka.
Zahvaljujući akciji nabavke i klanja kurbana koje organizira Islamska zajednica, kurbansko meso će se naći u bolnicama, narodnim kuhinjama, studentskim domovima, domova za stare i nemoćne, kao i kod samih povratnika, jer se veliki dio kurbanskog mesa podijeli na licu mjesta.
Posljednjih godina Islamska zajednica organizira i preradu kurbanskog mesa, tako da se više ne dešava da se meso pokvari ili baca, kao što se to, nažalost, ranije znalo dešavati.
Uz to, spisak onih kojima se meso podijeli još se više proširi i, što je podjednako važno, koristi se tokom cijele godine.

Još je jedna pogodnost ove akcija. Naime, svi oni, koji uplate kurban preko Zajednice, mogu navesti broj telefona nekog od svoje rodbine u Bosni i Hercegovini i on će biti obaviješten da preuzme trećinu tog kurbana.
Gradovi u kojima se to može obaviti su:
Sarajevo, Zenica, Travnik, Bugojno, Visoko, Goražde, Mostar, Konjic, Jablanica, Banja Luka, Gradiška, Dubica, Cazin i Ključ.

Kažimo na kraju da je cijena ovogodišnjeg kurbana za Švedsku 3 400 kruna.
Uplate se mogu izvršiti na blagajni naših džemata, kao i direktno na račun Islamske zajednice Bošnjaka u Švedskoj. (P.G. i Swish).
Krajnji rok za uplatu je 26. maj 2026.

Da Allah, dž.š., olakša i primi naše ibadete!

Idriz-ef. Karaman, 17. april 2026.

Draga braćo,
Danas se, s dubokim poštovanjem, odgovornošću i sviješću o težini historijskog trenutka, prisjećamo 15. aprila – Dana Armije Republike Bosne i Hercegovine, jednog od najsudbonosnijih datuma u savremenoj historiji naše domovine. Ovo prisjećanje nije puko okretanje prošlosti, već svjesno dozivanje vrijednosti na kojima je sačuvana država i očuvano dostojanstvo naroda.

Armija Republike Bosne i Hercegovine nije nastala u okolnostima mira, sigurnosti i planske pripreme. Nije imala luksuz vremena niti materijalne prednosti. Nastala je u času kada je bosanskohercegovački čovjek bio suočen s egzistencijalnim pitanjem opstanka: hoće li nestati ili će stati u odbranu svoje kuće, svoga naroda i svoje države. Nastala je iz naroda i s narodom, u vremenu otvorene agresije, pred agresorima nadmoćnijim u naoružanju, opremi i organizaciji, koji su već započeli okupaciju naše zemlje.

U takvim, krajnje teškim okolnostima, razvijala se vojska koja je nosila volju i osjećaje naroda i građana kojima je Bosna i Hercegovina jedina domovina. Bosanskohercegovački patrioti tada, kao što je to bilo i ranije u našoj slavnoj prošlosti, težili su istome: slobodi, dostojanstvu i pravu na život bez straha, uz očuvanje onoga što čini bit svakog naroda – vjere, tradicije, kulture i nacionalnog identiteta.

Armija Republike Bosne i Hercegovine bila je odbrambena, moralna i časna vojska. Borila se da zaštiti život, a ne da ga oduzima; da sačuva slobodu, a ne da je gazi. Allah Uzvišeni u Kur’anu jasno kaže:
وَقَٰتِلُواْ فِي سَبِيلِ ٱللَّهِ ٱلَّذِينَ يُقَٰتِلُونَكُمۡ وَلَا تَعۡتَدُوٓاْۚ إِنَّ ٱللَّهَ لَا يُحِبُّ ٱلۡمُعۡتَدِينَ ١٩٠
„I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali ne prelazite granice. Zaista Allah ne voli one koji prelaze granice.“ (El-Bekare, 190)

Zbog toga je njena borba imala snagu istine. A istina, kako nas Kur’an uči, ostaje i opstaje, čak i onda kada se pokušava potisnuti ili prikriti.
Tokom godina agresije na našu domovinu, prvi predsjedavajući Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, rahmetli Alija Izetbegović, u više navrata je naglašavao da naša vojska mora biti vojska koju narod voli – vojska koja ne pali tuđe domove, ne ruši vjerske objekte, ne napada žene i djecu i ne čini zločine, jer borba za domovinu i slobodu ne smije izgubiti ljudskost koju štiti.
Armija Republike Bosne i Hercegovine jeste nastala iz nužde, ali je njeno djelovanje bilo obilježeno redom, odgovornošću i sviješću o težini emaneta. Njena snaga nije bila samo u oružju, nego u disciplini, moralu i jasnom cilju – da se brani pravo, a ne osveta; domovina, a ne mržnja.

Draga braćo,
Kada je agresija započela, nismo imali državu u punom smislu te riječi, ali smo imali svijest, odlučnost i spremnost da je odbranimo. Danas državu imamo. Armija ju je sačuvala. Pitanje koje se pred nas postavlja jeste: šta mi danas činimo da ona ostane sigurna, snažna i poštovana?
Vjera nas uči da je izvršavanje vlastitih emaneta – a domovina je jedan od njih – vjerska dužnost svakog muslimana. Kur'an kaže:
وَٱلَّذِينَ هُمۡ لِأَمَٰنَٰتِهِمۡ وَعَهۡدِهِمۡ رَٰعُونَ٨
„…I koji o povjerenim im emanetima i obavezama svojim brinu.“ (El-Mu'minun, 8)

Naša je obaveza, draga braćo, da budemo spremni, ali i odgovorni; osposobljeni znanjem i vještinama; savjesni i pošteni u povjerenim dužnostima. Jer domovina se ne čuva samo oružjem nego i moralom, radom, jedinstvom i brigom za opće dobro.

Zato danas, više nego ikada, moramo čuvati zajedništvo, izbjegavati podjele i biti svjesni da slabost ne dolazi izvana onoliko koliko dolazi iz nemara iznutra. U ovom vremenu ne smijemo biti ni pasivni ni zatvoreni u sebe. Znajmo da se snaga naroda mjeri odgovornošću, organizacijom i mudrim djelovanjem. Dužni smo ulagati u ljude i resurse, čuvati institucije i mudro pozicionirati državu među narodima svijeta, oslanjajući se na prijatelje i saveznike.

Prijetnje našoj domovini nisu nestale. Možda su promijenile oblik, ali njihovi uzroci nisu u potpunosti iščezli. Ideje o nestanku Bosne i Bošnjaka i danas postoje. Sve dok postoje oni koji se s takvim idejama identificiraju, opasnost traje. Danas je ona često tiša, ali nerijetko i ozbiljnija.

U vremenu globalne nesigurnosti, ratova i agresija kojima svjedočimo te oživljavanja opasnih ideologija u našem okruženju, naslijeđe i ideja Armije Republike Bosne i Hercegovine moraju nam biti putokaz – kako se čuva država i kako se brani sloboda.

Naši šehidi su nam trajni zalog i obaveza, da budemo dostojni njihove žrtve – bolji, snažniji i odlučniji u nošenju emaneta koji su nam ostavili, znajući da se dostojanstvo naroda mjeri odgovornošću prema onome što mu je povjereno.

Nikad ne zaboravimo da posebnu zahvalnost dugujemo svim braniteljima Bosne i Hercegovine koji su živi i među nama. Njihova žrtva ne smije ostati samo dio govora i godišnjica. Ona traži poštovanje u svakodnevnom životu: dostojanstven odnos, društvenu brigu, pravedan tretman i istinu o onome što su činili. Odnos prema braniteljima ogledalo je naše savjesti i mjera zrelosti našeg društva.

Koristimo ovu priliku da vas podsjetimo i pozovemo da svojim prisustvom uveličamo Centralno obilježavanje vjerskog programa povodom Dana Armije Republike Bosne i Hercegovine, koje će se održati na Kovačima 14. aprila u 11 sati, kao i Centralnu svečanost 15. aprila u kasarni „Dubrave“ u 12 sati, svjedočeći tako naše poštovanje, jedinstvo i zahvalnost.

Molimo Allaha Uzvišenog da se smiluje šehidima Armije Republike Bosne i Hercegovine, da nagradi sve borce i branitelje koji su časno stali u odbranu domovine, da nas učini svjesnim odgovornosti vremena u kojem živimo i da Bosnu i Hercegovinu sačuva u miru, sigurnosti i dostojanstvu.
Amin.

Poštovana braćo i sestre!

Danas je 15. ševval 1447. godine po Hidžri, odnosno 3. april 2026. godine po Miladu. Ramazan polahko odlazi u sjećanje, a sa njim i jedan datum, koji nema veze sa ramazanom, ali se ove godine podudario sa ulaskom u drugu trećinu mjeseca ramazana, pa mu nismo posvetili dovoljno pažnje.
Radi se 1. martu, Danu nezavisnosti naše domovine Bosne i Hercegovine.
Zato današnju hutbu posvećujemo Domovini.
Činimo to na pomalo neuobičajen način, posebno ako imamo na umu da se radi o hutbi.

O Bosni i Hercegovini govorimo tri dana nakon jedne njene velike pobjede.
Mi ovdje, naravno, nećemo govoriti o pobjedi nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine nad Italijom, kao sportskom događaju. O tome se ovih dana puno pričalo i analiziralo, a hutba svakako nije mjesto za to. Mi u ovoj hutbi govorimo o detaljima koji su, naizgled, nevažni, ali, ako bolje razmislimo, nisu ništa manje značajni od ove sportske pobjede.

Jedan takav detalj je hotel Malak u kojem je na Ilidži bila smještena naša reprezentacija. Ovaj hotel, naime, ima halal certifikat, a to znači da se u njemu ni od hrane ni od pića ne servira ništa što je po islamu haram.

Sljedeći detalj koji navodimo je način na koji su naši reprezentativci proslavili pobjedu.
I dok kod drugih reprezentacija u ovakvim prilikama sve pršti od šampanjca, piva i drugih alkoholnih pića, kod naših momaka se mogla primijetiti tek po koja flaša vode. Tako je bilo na terenu, u svlačionici, u autobusu po povratku iz Zenice, kao i na dočeku u Sarajevu.

Ponašanje naših momaka je posebna priča. Zadivljujuće je koliko su skromni i lijepo odgojeni, tako da serbez našoj djeci možemo preporučiti da se ugledaju na njih.
A šta bismo ljepše mogli preporučiti od izjave jednog od „Zmajeva“ koji, nakon pitanja novinara plaše li se Talijana, odgovara: „Mi se samo Boga bojimo“.
Toliko smo puta ovih dana od njih u intervjuima čuli one lijepe riječi „Ako Bog da“, „Hvala Bogu“…

Moramo ovdje spomenuti i naše navijače. Osim što su tako zdušno bodrili naše momke, i njihovo ponašanje je bilo za svaku pohvalu. Tako je bilo na obje utakmice. Tako je bilo i u svim drugim krajevima naše lijepe domovine, ali i u Sandžaku, gdje se Bosna i Hercegovina podjednako voli.

Sve u svemu, bilo je ovih dana puno razloga za osjećaj sreće i ponosa.
Zato, hvala momcima što su nam podarili tu sreću i ponos i nek im je sretno u Kanadi i Americi!

Molimo Gospodara svjetova da čuva našu domovinu i naš narod!

Pomozimo joj i mi. Za to imamo posebnu priliku ove godine, u kojoj nas očekuju opći izbori. Bez obzira koliko se to ponekad čini neznačajnim, svaki glas na izborima je važan.
Uskoro će i formalno biti raspisani izbori, a time i način kako se registrirati i učestvovati na izborima. Učinimo to blagovremeno!

Pored toga, nastavimo predstavljati našu domovinu na najbolji mogući način kao što smo to činili i dosada.
Budimo najbolji na svojim radnim mjestima, u svojim lokalnim zajednicama i na svakom drugom mjestu.
Neka naša djeca i omladina, naš ponos, uvijek budu najbolji među svojim vršnjacima, kao što su to uvijek bili.

Dragi Bože, pomozi nam da budemo dostojni Tvoje Riječi!

Amin, ja Rabbel-alemin!

Idriz-ef. Karaman,
Malmö, 3. april 2026.

Skupština je otvorena ašeretom kojeg je proučio Mubin-ef. Neimarlija, imam Džemata Norrköping, a onda se Skupštini, ispred trezvenjačke organizacije NBV, obratila Minela Jakupović.

U radnom dijelu zasjedanja prvo su podneseni i usvojeni: izvještaji o radu i finansijama, te izvještaj Revizione komisije. Uslijedilo je usvajanje Plana rada i budžeta za 2026. godinu.
Nakon toga su usvojeni po jedan amandman na Statut IZBUŠ-a i Pravilnik o vakufskom fondu.

U izboru novih organa prvo se pristupilo izboru predsjednika IZBUŠ-a i za novog predsjednika jednoglasno je izabran Jasmin Fočo.

U novi Izvršni odbor izabrani su: Merjema Jašarević, Mubin-ef. Neimarlija, Hamza-ef. Terzić, Mustafa Sulejmanagić, Emir Prlja i Salmir Nasić, kao redovni članovi, te Mersed-ef. Delić, Mirzet Omerović i Alija Mustafić, kao rezervni članovi.

Po funkciji, redovni članovi Izvršnog odbora su i glavni imam Idriz-ef. Karaman, te predsjednik Bemufa, koji će biti izabran na Skupštini Bemufa u maju mjesecu 2026.

U Revizionu komisiju izabrani su: Inas Delić, Elvedina Hećimović i Ilijaz Bešić.

U Izbornu komisiju izabrani su: Enes Delić, Samir Okanović i Haris Delić .

U Statutarnu komisiju izabrani su: hafiz Adis Baručić, Almedin Spahić i Idriz-ef. Karaman.

U Komisiju za ženski aktivizama izabrane su: Merjema Jašarević, Minela Jakupović i Merima Horozović.

Za predsjednika Skupštine do kraja tekućeg mandata izabran je Emsudin Osmić.

Nakon izbora novih organa dosadašnjim članovima Izvršnog odbora i komisija uručene su zahvalnice i prigodni pokloni.

Skupštinsko zasjedanje okončano je ašeretom, koje je proučio hafiz Ahmed-ef. Bukvić.

I.K.

Poštovana braćo i sestre!

Danas je 27. mart 2026. godine po Miladu, odnosno osmi dan mjeseca ševvala 1447. godine po Hidžri. Mjesec ramazan je iza nas, a u njemu smo puno govorili o blagodatima ovog mjeseca. U današnjoj hutbi pokušavamo odgonetnuti jesmo li uspjeli iskoristiti te blagodati.

U suri El-Mu`minun od prvog do jedanaestog ajeta Allah, dž.š., upravo govori o onima koji su uspjeli:

„Već su se spasili vjernici,
oni koji namaz skrušeno klanjaju,
i koji se od besmislena govora okrenu,
i koji zekat udjeljuju,
i koji svoje stidne organe čuvaju –
osim sa svojim bračnim drugovima, ili onima što su u njihovom posjedu, za šta, doista, neće biti koreni,
ali oni koji preko te granice pređu, oni su prijestupnici –
i koji o svojim amanetima, kao i onom što obećaju, brinu,
i koji svoje namaze revnosno čuvaju.
To su oni koji će se istinski omiraziti,
jer će u miraz Džennet dobiti i u njemu zauvijek ostati.“

Zadržimo se malo na ovih pet kategorija koje tretiraju ovi ajeti:
Prva kategorija su oni koji klanjaju namaz, ali ne samo koji klanjaju, već oni koji su u svom namazu skrušeni. Želimo li, dakle, spas i uspjeh, bez skrušena namaza ćemo to teško postići.
Druga kategorija su oni koji vode računa o čemu i kako govore. Dakle, želimo li uspjeh i spas, klonimo se besmislena govora.
Treća kategorija su oni koji zekat daju. Bez zekata, dakle, nema uspjeha i spasa.
Zanimljiva je i četvrta kategorija. Iako možda na prvi pogled nekome može izgledati manje važna, čuvanje svojih spolnih organa je uvjet za uspjeh i spas.
Konačno, briga o preuzetim amanetima i obećanjima, također, uvjet je za spas i uspjeh.

Braćo i sestre!

U vremenu u kojem dominira destrukcija i pesimizam, potražimo spas u sigurnoj luci, koji nam obećavaju ajeti sa početka ove hutbe.
Neka nam ne prođe nijedan dan a da se ne zapitamo: kakav je kvalitet našeg namaza i koliko smo ustrajni i revnosni u njemu?
Stalno se preispitujmo jesmo li pravilno obračunali i na pravo mjesto uplatili svoj zekat?
Šta je sa našim jezikom, odnosno, govorom?
Čuvamo li svoje stidne organe?
Kakav je naš odnos sa preuzetim obavezama?

Ukoliko pozitivno odgovorimo na postavljena pitanja, čeka nas uspjeh i spas, kako na ovom svijetu, tako i na budućem, bez obzira šta se i kako dešava oko nas.

Dragi Bože, pomozi nam da se i mi svrstamo među one o kojima govore ajeti iz ove hutbe!

Amin, ja Rabbel-alemin!

Idriz-ef. Karaman,
Malmö, 27. mart 2026.

Draga braćo i sestre!
Kao muslimani pokorni Bogu, razumijevamo svijet kao mjesto stalnog sučeljavanja dobra i zla, stalnog nadmetanja između ovih dviju suprotnosti i mjestom tegobe i suza. Vjerujemo da smo stalno izloženi kušnjama i ispitima, da se vidi koji će od nas bolje postupati.
Među nama će biti sretnih i nesretnih. Oni su naša kušnja. Potrudimo se da se stalno natječemo u dobru i da bratskom i sestrinskom ljubavlju brišemo suze s lica unesrećenih ljudi. Upravo je to naša misija, naše poslanje i naša zadaća.
Sjetimo se riječi Uzvišenog: Nema straha niti će tugovati onaj koji vjeruje u Boga i Sudnji dan i čini dobra djela, bili oni (muslimani), jevreji, sabejci ili kršćani (El-Maide, 69).
A da bismo mogli postati nada i utjeha ljudima, moramo učvrstiti našu vjeru, ujediniti naša srca, ukrotiti našu dušu i povezati se u bratstvo vjere, zajednicu ljudi predanih jedinome Bogu. Naše putovanje na ovoj zemlji je dugo i nije od jučer. Bilo je i bit će teških dionica na njemu. I uprkos tome što ima ljudi koji nam propast žele, nećemo pasti u očaj. Naprotiv, trudit ćemo se da sačuvamo našu vjeru i dostojanstvo i da nas ne otruje mržnja. Svjesni smo da i ono što nas očekuje u nastavku našeg putovanja su izazovi, teškoće i prepreke. Bit će na tom putu strmina i uzbrdica, stupica i prevara, kao što je uvijek i bilo, no uprkos svim poteškoćama mi ćemo se i dalje kretati i truditi na Božijem putu. Zaista je Allahova milost blizu onih koji dobra djela čine.
Zato, braćo i sestre, nemojmo dozvoliti malodušnima da unište naš svijet, kojeg smo stoljećima gradili zajedno sa dobrim našim komšijama. Valja nam u svakom vremenu imati prisebnost duha i ne padati u očaj. Ne smijemo izgubiti osjećaj za mjeru, istinu i pravdu. Naučili smo da je u svakom, a posebno u teškom vremenu, najljekovitija Božija riječ i najbolja osobina imati strpljenje. Koji se Božije riječi budu držali i nosili je u svom srcu i duši i budu strpljivi, bit će najbliži čestitosti.
Uzvišeni Gospodar kaže:
Neka zločini drugih prema vama ne navedu vas da nepravedni budete; pravedni budite, to je bliže čestitosti (El-Maide, 8).

Braćo i sestre!
Postoje vremena kada se safovi moraju bolje poravnati, zbiti i učvrstiti, kada se i lica ljudi i njihova srca moraju zbližiti i okrenuti u istom smjeru. Samo vjera u zajedničku sudbinu, disciplina, red i poredak mogu ljude spasiti od haosa i nesreće.
Porodica je naša sigurna oaza, a džemat naša snaga i temelj našega bratstva. Svi obredi naše vjere upućuju nas na zajedništvo, pa i ovaj današnji – bajram-namaz.
Uzvišeni kaže: Pa ko poštiva Allahove propise – znak je čestita srca (El-Hadž, 32).
Zdrava je ona zajednica u kojoj ljudi komuniciraju s poštovanjem i uvažavanjem i onda kada se razlikuju u mišljenjima i u stavovima. Snažna je ona zajednica u kojoj se pokazuje odgovornost naspram javnih dobara, na kojima počiva zdrav duh i snaga naroda. Odgovorna je ona zajednica koja brine o najslabijima: bolesnima, siromašnima i bespomoćnima. Sigurna je ona zajednica u kojoj svaki njen član vodi računa o redu i poretku, poštuje zakone i pravila koji štite pojedinca i društvo u cjelini. Napredna je ona zajednica koja se oslanja na razum i znanje, a ne na emociju i populizam.
Svaki dio naše zajednice treba ostati posvećen onome od čega ovisi naše pojedinačno i zajedničko dobro. Sigurnost naše zajednice mora biti nadređena svim drugim preokupacijama. Oni među nama koji nose emanet kojeg su tražili i koji im je povjeren, moraju biti posebno budni. Među njima su stražari i vođe. Njihova budnost i odlučnost da se suprostave zlu koje narušava mir i koheziju u društvu smjernice su i pravac za cijelu zajednicu.
Vjernici su poput zgrade, rekao je Vjerovjesnik, a.s., čiji dijelovi povezuju jedni druge, pa je, kako bilježi imam Buharija, on spleo prste svojih ruku u jedan čvor. Na ovaj način Poslanik, a.s., nam je pokazao da samo oslanjanjem jednih na druge možemo sačuvati naše duhovno i naše fizičko biće. To se ne može postići parolama i proklamacijama, već stalnim trudom, stečenim znanjem i žrtvovanjem svih nas.
Mi čovjeka stvaramo da se trudi (El-Beled, 4), kaže Allah, dž.š.
Braćo i sestre!
Pozivam vas da u vremenu smutnje, epskog nasilja i stradanja, u vremenu podjela i malodušnosti ostanete prisebni i ne dozvolite da nas drugi uvuku u svoje vrtloge zla. Naša srca trebaju ostati s onima koji najviše pate. Mala smo zajednica ljudi, ne trebamo se plašiti zla, ali moramo se brinuti o sebi. Kada bi se plamen zla mogao ugasiti suzama, bile bi dovoljne suze naših majki, pa da oružje za svagda zašuti.
Nad našim glavama se nadvila ozbiljna prijetnja vjerskog fanatizma i cionizma. To je slijepa sila moći i mržnje, koja uništava svjetove, kulture i civilizacije. Vjerujemo da još ima zdravih srca koja će joj se oduprijeti, koja koračaju putem ljubavi i bratstva među ljudima. To je put na kojem su i u prošlosti nastajali, rasli i cvjetali gradovi i sela u kojima su ljudi slavili Stvoritelja svjetova i natjecali se u dobru. Nadamo da će tako biti i dalje, jer iza svake mrkle noći dolazi nova zora.
Muhammed, a.s., rekao je: U čijem srcu se sastanu strah i nada, Allah će mu podariti ono čemu se nada, a sačuvati ga od onoga od čega strahuje (Bejheki).
Sada su nam potrebni svaki musliman, kršćanin i jevrej koji nisu otrovani mržnjom.

Braćo i sestre!
Svakog jutra osvanemo na vratima Allahove milosti. Niti jedna naša potreba ili kušnja nisu veći od Njegove milosti. U svakom mraku, ma koliko bio crn, nalazi se svjetiljka koju trebamo zapaliti. Valja nam se potruditi i naći puta ka njoj. Kušnja, pa i ova današnja, voda je koja čisti srce i dušu i jača našu volju.
Zar Allah u svojoj Knjizi nije rekao: Ne gubite nadu u milost Allahovu. Onome ko se u Allaha uzda, On mu je dosta. Mi ćemo ti dati sigurnu pobjedu.
Put vjere je najsigurniji put, najbolji način ispunjenja sreće u ovom i u budućem životu. Vjera nas drži na okupu, u krugu Božije milosti, porodične sreće i bratske ljubavi. Zato, ispunimo zavjet dat Bogu da ćemo samo Njega obožavati, da ćemo prema roditeljima i rodbini dobri biti, da nećemo lagati, krasti, blud i zulum činiti, da ćemo uvijek život štititi i ljudska prava poštivati.
Nadamo se da smo u ovom mjesecu zaslužili Božiju milost, Njegov oprost i spas od džehenemske patnje i azaba. Nastavimo, kao predani Božije sluge, služiti Njegovoj vjeri i natjecati se u dobru. To je jedini ispravan put i jedina nada za sve nas.
Suprotstavimo se zlu i grijehu, prvo u sebi a potom to zahtijevajmo i od drugih.
Zar da od drugih tražite da čine dobro, a sebe zaboravljate, kaže Kurʼan. Pobrinimo se o sebi, kako bismo i drugima mogli pomoći. Brinimo o porodici, čuvajmo i jačajmo komšiluk među nama i prijateljske odnose sa svijetom. Budimo radost jedni drugima. Popravljajmo međuljudske odnose i vodimo računa o našim obavezama i pravima drugih ljudi.
Svim muslimanima i muslimankama u domovini Bosni i Hercegovini i u našem Sandžaku, Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji i u našoj dijaspori čestitam Ramazanski bajram. Želim da ga u miru i rahatluku provedu sa svojim najmilijima, prijateljima i komšijama.
Molim Uzvišenog Allaha da vam podari dobro zdravlje i da budete uvijek u Božijoj zaštiti i Njegovom rizaluku.
Molim Ga da bolesnima da zdravlje, slabim i iznemoglim snage da savladaju svoje poteškoće, svima nama lijepu i obilnu halal nafaku.
Molim Ga da u svijetu zavlada mir, utihne oružje i prestane stradanje i patnja ljudi na Bliskom istoku i svugda u svijetu.
Gospodaru naš, pomozi nam, popravi nas, ojačaj nam vjeru i uputi nas Pravim putem.

Bajram šerif mubarek olsun!

Dovimo dragom Bogu da nam ukabuli ibadete i pomogne da ustrajemo u dobrim djelima i poslije ramazana.

BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!

Izvršni odbor IZBUŠ-a