Pročitano: 325
Od stvaranja prvog čovjeka na Zemlji Božijim poslanicima je određena posebna životna misija i zadaća. Ćudoređe vjerovjesnika, njihovo uzorno ponašanje u graničnim životnim situacijama, nepresušni je izvor moralnog nadahnuća. Ili, kazano riječima Ebu Bekra Siradžuddina: “U slučaju poslanikā , izdvojen je jedan mali nukleus čovječanstva, da bi postupao kao ideal i vodilja budućim generacijama.”
Vjerovjesnici su, između ostaloga, izvanredan primjer i otjelotvorenje vrline praštanja. Kao nepobitnu potvrdu navedenoj tvrdnji podsjetimo na primjer Jusufa, a.s. Čovjek, poslanik, odabrani Božiji rob postaje žrtva ubitačne zavisti svoje braće. Braća ga na prevaru odvode od oca Jakuba, a.s. Bacaju ga u bunar i svoje zlodjelo pokušavaju prikriti lažima kako je njihovog brata Jusufa u trenucima njihove nesmotrenosti i odsutnosti pojeo vuk. Jusufa, a.s., sustižu jedna nevolja za drugom: od samoće i dječačke napuštenosti u tminama hladnog bunara, ničim zasluženog ropstva, potvore za blud i najzad zatvora u koji je dospio zbog spletki i obmana Faraonove žene.
Svemogući Stvoritelj Jusufa, a.s., izbavlja iskušenja, daruje mu slobodu i vlast koju Jusuf, a.s., nije mogao ni zamisliti. Slijedi susret licem u lice s braćom zbog kojih je pretrpio neviđeni strah, zulum i poniženje. Prošlost se ne može promijeniti i zaboraviti. Rane su još svježe, a sjećanja živa! Zašto tolika mržnja braće prema meni? Otkud tolika okrutnost prema svome najbližem? Umjesto očekivane osvete, imajući u vidu da su neograničena vlast i moć sada u njegovim rukama, Jusuf, a.s., pokazuje snagu vjerovanja i praštanja koja se jedino mogu trajno ugnijezditi u srcima vjerovjesnika.
”Ja vas sada neću koriti, reče: Allah će vam oprostiti, od milostivih On je najmilostiviji.” (Jusuf 92)
Nakon oslobođenja Meke, okupljene Kurejšije u haremu Kabe, idolopoklenike koji su ga u laž utjerivali i iz zavičaja prognali Resulullah, a.s, pita “šta misle šta će s njima učiniti.”Oni su odgovorili da će kao “plemeniti brat, sin plemenitog brata “ blago s njima postupiti. Tada im Poslanik naglas uči navedeni ajet iz sure Jusuf i poručuje: ”Idite, slobodni ste.” Štaviše, Poslanik, a.s., je zagarantirao svoj oprost svim muškarcima i ženama koji zatraže utočište kod njega ili njegovih ashaba. Kada je vidio muslimanske borce kako ulaze u grad Ebu Sufjan je rekao: „On, Muhammed, ne osvaja kapije, kuće i imanja, već osvaja ljudska srca i duše.
Jedino praštanjem čovjek nadilazi gorčinu pretrpljene boli i nepravde, prepuštajući izvršenje konačne pravde Onome koji je jedino apsolutno Pravedan. Čin praštanja služi za opozivanje djela iz prošlosti, “čiji grijesi poput Damoklova mača vise nad glavom svake nove generacije.” Uloga oprosta vrijedi univerzalno, kao nužan korektiv za neizbježne štete što proistječu iz djelovanja. Ljudi moraju tu istu moć praštanja primjeniti jedan prema drugome da bi zaslužili nadu da će i njima Bog oprostiti.
Uzvišeni Bog opominje na strašne posljedice koje mogu iskusiti čestiti ljudi koji zapostave vjerovjesniku vrlinu praštanja:
“Neka se čestiti i imućni među vama ne zaklinju da više neće pomagati rođake i siromahe, i one koji su na Allahovu putu rodni kraj svoj napustili; neka im oproste i ne zamjere! Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti? A Allah prašta i samilostan je.“ (En-Nur 24)
Želimo li da nam bude oprošteno, moramo i sami praštati drugima, očekujemo li blagost i milost, ne smijemo isijavati okrutnost i grubost.
Potreban je ogroman duhovni napor da oprostimo drugima i nimalo manji podvig duše da uputimo iskreno izvinjenje onima koje smo mi (ne)svjesno povrijedili. Put prema tom trenutku našeg unutrašnjeg prosvjetljenja vodi do veličanstvenog trijumfa. To je trijumf kojim se ne osvajaju kapije vlasti i pozicija već kapije ljudskih srca i duša. Te kapije su nerijetko zaključane zavišću i osvetničkom mržnjom.
Zato se Milostivom obraćamo dovom našeg Vjerovjesnika Muhammeda, a.s.,:
“Bože Pravedni, Kada se mi ogriješimo o ljude, podari nam snagu izvinjenja! A kada se ljudi o nama ogriješe, podari nam snagu oprosta!”
Amin!
